Iako piše otkad zna za sebe, Mimi Simić tek je nedavno objavljena prva knjiga kratkih priča "Pustolovine Glorije Scott", izvrsnu parodiju na avanture detektiva Sherlocka Holmesa nastala u suradnji s akademskom slikaricom i crtačicom stripova Ivanom Armanini. Mima Simić, sestra pisca Romana Simića, u svojim pripovijetkama napisanim za rata Zadru donosi avanture poznate londonske detektivke Glorije Scott, ženskog pandana Sherlocku Holmesu, i njenog "dr. Watsona" - Mary Lambert. U njima se poigrava strogim viktorijanskim moralom Londona 19. stoljeća, omotavši humorom, apsurdom i parodijom detektivske priče napisane arhaičnim jezikom.

Štivo za WC

"Ma to je WC štivo; na velikoj nuždi se mogu pročitati tri priče, na maloj jedna", kaže u šali Mima Simić. "Knjiga je podijeljena na dva dijela: u prvom je 20-ak kratkih priča, u drugom stripovi Ivane Armanini koji ilustriraju avanture te slavne detektivke. Priče sam za svoj gušt napisala još za vrijeme rata. U Zadru je tih godina bilo zaista gadno i ovo mi je bio svojevrstan ventil. Nemaš struje, nemaš vode, što možeš raditi? Tako sam izmislila Gloriju Scott, o čijim bi avanturama čitala prijateljima koji su stalno tražili još. Na nagovor brata poslala sam ih nekolicini književnih časopisa u kojima su objavljene, zahvaljujući čemu ih se dočepala meni tada nepoznata Ivana Armanini. Toliko su joj se svidjele da je po njima počela crtati stripove i do mog povratka iz inozemstva njih je bio već povelik broj. Tada smo se konačno upoznale, vidjela sam njene stripove koji su me oduševili i shvatile smo da moramo napraviti neki zajednički projekt. I to je bilo to: Kruno Lokotar, AGM…", priča o nastanku svoje prve knjige Mima Simić i najavljuje da će nova knjiga biti sasvim drukčija od prve

Kako skupiti curice

Pisati je počela vrlo rano, iz natjecateljskih razloga. "Roman je uvijek imao nekako više literarne intonacije, ja sam bila nadarena za matematiku. Budući da se u našoj obitelji volimo natjecati, rekla sam: \'Romane, nećeš ti meni…\' Osim toga, kad sam vidjela kako su se oko njega počele skupljati curice nakon izlaska njegove prve knjige, pomislila sam si: \'Vrag ga odnio, evo načina!\'", našalila se na račun svoje seksualne orijentacije Mima Simić, koja sebe definira kao biseksualnu lezbijku. "Ne mogu reći da me muškarci seksualno ne privlače, ali mi je sa ženama sve to puno zanimljivije i inspirativnije. Mogu zamisliti da budem s frajerom, ali moram priznati da mi nisu toliki izazov. Mislim da se ljudi u pogledu svog seksualnog opredjeljenja i interesa razvijaju cijeli život i da te stvari nisu nužno fiksne", govori mlada spisateljica koja je svoju seksualnu orijentaciju osvijestila tek za boravka u Engleskoj. "Tamo sam shvatila da postoji cijela supkultura koja je u Zadru nezamisliva. Da sam u takvoj homofobnoj sredini uopće pomislila o sebi na taj način, vjerojatno bih se bacila kroz prozor. Toga jednostavno nije bilo ni u vokabularu, a kontekst u kojem se nalaziš igra golemu ulogu. Oduvijek su mi se sviđali i dečki i cure, ali sam ovo drugo ignorirala. Informacije vezane za tu temu bile su mi potpuno nedostupne, a kad nemaš riječ za opisati to što jesi teže ti je i nosit se s tim. U Londonu mi je bila najnormalnija stvar početi promišljati o tome i kad sam shvatila o čemu je riječ, to je bilo to", priča mlada spisateljica koja je već pet godina u ljubavnoj vezi s djevojkom Ivom Radat, kolegicom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i suradnicom na u kulturalnoj i filmskoj kritici

Intelektualni Gulag

Roditelji joj nisu imali problema s prihvaćanjem njene orijentacije. "Nas su starci dobili jako mladi i odgojeni smo u ultraliberalnom duhu. Kad sam im javila da imam curu i da je dovodim sa sobom u Zagreb, to su jednostavno prihvatili. Zamisli, stara mi je psihijatrica i nije me ni probala liječiti. Nije ona Grudenova škola", govori kroz smijeh Mima Simić koja je, iako još nije diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, upravo magistrirala na postdiplomskom studiju na Rodnim studijima u Budimpešti, u okviru Centralnog europskog sveučilišta. "To je nekakva kombinacija sociologije, feminističkih i kulturalnih studija. Tempo studija nije ostavljao vremena ni za što drugo i bilo je strahovito naporno, voljeli smo ga zvati intelektualnim gulagom. Nemam se što buniti, gospodin Soros mi je platio školovanje. Doduše, kao anarhistica često imam dvojbe jesam li to smjela prihvatiti, ali to su neki kompromisi koje čovjek mora raditi u današnjem kapitalističkom svijetu", smatra 29-godišnja spisateljica koja je već nekoliko godina ujedno i aktivistica za prava gay, biseksualne, transrodne i transseksualne populacije. Za to se, kaže, zainteresirala nakon prvog zagrebačkog Gay Pridea 2002., potaknuta nasiljem koji je obilježio tu prvu hrvatsku manifestaciju ne-heteroseksualnih osoba. "Do tada sam mislila da aktivizam nije toliko bitan te da je važnije što radiš u krugu sebi bliskih ljudi. Ali kad sam vidjela koliko je nasilja na prvom Gay Prideu dolazilo od tih skinjara, ali i tzv. običnih građana, uključila sam se u organizaciju, a poslije i vodila drugi Pride u Zagrebu. Čak sam i sama imala neugodnih iskustava sa zagrebačkim shinheadsima. Prvi put sam sa curom Ivom hodala po gradu, držeći joj ruku na ramenu. Prišla nam je grupica skinjara i počela dobacivati uvrede, ali nije došlo do fizičkog obračuna. Drugom prilikom me nasred Trga jedan takav počeo brutalno vrijeđati prepoznavši me, valjda, s Pridea koji sam te godine vodila. Prijavila sam ga najbližem policajcu, koji mu je uzeo podatke i sve je poslije završilo na sudu. Nisam mogla doći na ročišta, ali pretpostavljam da je slučaj sveden na remećenje javnog reda i mira. Hrvatska za razliku od civiliziranijih zemalja, još uvijek nema zakon kojim bi se sankcionirali napadi na bazi etniciteta ili seksualnog opredjeljenja. Ali ne bojim se batina i ne želim šutjeti o tome, osjećala bih se loše sama sa sobom."

Cure i dečki

Na najveće su je prekretnice u životu potaknula njena brojna putovanja. Prije upisa na fakultet u Zagrebu napravila je pauzu od tri godine i posjetila nekoliko zemalja. "Nakon srednje škole, rata i svih tih strahota bio mi je pun kufer svega i htjela sam otići negdje van. Jedini je način bio čuvati nečiju djecu i tako sam završila u Engleskoj, u malom mjestu kraj Londona. Ta se obitelj nakon godinu dana preselila u Irsku, gdje sam neko vrijeme živjela kraj Dublina. Tamo sam upoznala svoju prvu curu koja je bila Norvežanka, s kojom sam zatim putovala po Hrvatskoj i Norveškoj. S njom sam se neko vrijeme dopisivala putem Interneta, a onda je i ona odlučila doći i zaposliti se u Irskoj. Poslije, na trećoj godini faksa, dobila sam dodiplomsku stipendiju za godinu dana u SAD-u, u Georgiji. Mislim da u Dalmatinskoj zagori ima više civilizacije nego tamo, ali bilo je super iskustvo. Tamo sam, pak, upoznala i prvog dečka, koji je isto bio Norvežanin", prisjeća se spisateljica koja se trenutno odmara od svog budimpeštanskog "intelektualnog gulaga", a u bližoj budućnosti planira diplomirati te ostati u Zagrebu nastaviti se baviti aktivizmom i pisanjem.