Mladi književnik Krešimir Pintarić, koji iza sebe ima već tri objavljene zbirke pjesama te knjigu pripovijedaka «Rebeka mrzi kad kokoši trče bez glave», nedavno je objavio i svoj prvi roman «Ljubav je sve». S obzirom na to da je, kako kaže, ljubav njegova opsesivna tema i njegov roman prvijenac bavi se, poput velike većine djela do sada, upravo tom tematikom. No Krešimir Pintarić dotiče je se na neuobičajen način.

Knjiga bez zapleta

«To je priča o sretnoj ljubavi, o dvoje sasvim običnih ljudi u sasvim neobičnoj situaciji: o muškarcu i ženi u vezi koja funkcionira na obostrano zadovoljstvo, što je vrlo rijetko u književnosti. Pratim Nju i Njega u periodu u kojem nastupa mir: nema više uzleta karakterističnih za početak veze, niti padova koji ukazuju na njen potencijalan kraj. To je sretan period zdrave veze u kojem se stvari stabiliziraju, partneri su se upoznali, a nisu si još dosadili», objašnjava 34-godišnji književnik koji se odrekao bilo kakvih zapleta na kojima se najčešće temelji sama radnja. «Zadržati čitatelja uz knjigu bez zapleta bio mi je veliki izazov, jer je obično upravo on presudan faktor. A kad se odrekneš zapleta, moraš koristiti druga sredstva da bi se zadržala pažnja do posljednje stranice. U principu, jedino ti humor preostaje i time sam se uglavnom i služio. Pritom je važno i tu oštricu usmjeriti prema sebi; ako želiš nasmijati ljude, moraš barem do određene granice ispasti glup.»

Život bez zapleta

Roman je nastao prvenstveno na temelju njegova iskustva. «Živim život u kojem nema zapleta: probudim se, umijem, krenem na posao, vratim se doma, budem sa ženom koju volim, skupa kuhamo, svađamo se ili seksamo, odem spavati i sutrašnji dan poprilično sliči na prethodni. Ne znam zašto bi to bila manje vrijedna tema za književnu obradu», smatra Krešimir Pintarić koji je pišući ovu knjigu za model imao svoju sadašnju vezu koja, kaže, funkcionira, što mu se nije jako često događalo u životu.
I u romanu, kao i u dosad objavljenoj poeziji i prozi, spominje se zagonetna Rebeka o kojoj ne želi puno govoriti. «Ona me prati, nikad se ne pojavljuje, ali se o njoj puno priča i na neki je način uvijek prisutna. Ne bih volio reći što ona predstavlja. Svi imamo svoje Rebeke i to je jedan prostor ostavljen čitatelju za upisivanje», ostaje tajnovit Krešimir Pintarić, bibliotekar u zagrebačkoj knjižnici «Ivan Goran Kovačić» koji honorarno radi i na T-portalu u rubrici kultura, a iza sebe ima i niz kolumni i tekstova u časopisima Cosmopolitan i Elle. Ujedno je i jedan od osnivača te urednik Internet stranice 'elektronickeknjige.com', na kojoj su čitateljima dostupna besplatna odabrana djela raznovrsnih domaćih i stranih autora, od Roberta Perišića do Noama Chomskog.

Potonule knjige

«Ideja se i ovaj puta rodila iz iskustva. Objavio sam 2001. knjigu poezije 'Tour de Force' otisnutu u 400-500 primjeraka koji su se uglavnom podijelili, jer se većina knjižara ne želi gnjaviti s prodajom poezije zbog slabe čitanosti. Godinu i pol dana nakon objavljivanja više se nije moglo doći do knjige. A ti još uvijek srećeš ljude koji za nju pitaju, žele je pročitati, a ne mogu je nigdje nabaviti. Tako knjiga već godinu-dvije nakon objavljivanja na neki način postane potonulo kulturno blago. A šanse da ti netko objavi drugo izdanje ne postoje. Tako smo odlučili ljudima učiniti dostupnima određena izdanja.
Internet će već za pet godina u kućanstvima biti prisutan koliko i televizor, knjige na našoj stranici se postepeno gomilaju i s vremenom bi projekt mogao postati zanimljiv i za neke sponzore. Tako bi se stvorili savršeni uvjeti: čitatelji bi dobili besplatnu knjigu, a autori nekakav honorar», govori pisac koji još ne razmišlja o sljedećem književnom koraku.

Treba prvo zaboraviti

Kako kaže, objavljivanje mu je najmučniji dio puta od ideje do artefakta i obično ga ohladi od pisanja. «Moram prvo zaboraviti da sam objavio knjigu, onda ću tek ponovno poželjeti pisati», kaže u šali mladi Osječanin koji već osam godina objavljuje književna djela ljubavne tematike i kojem je, nakon ljubavne poezije i pripovijedaka, roman o toj temi bio logičan nastavak «u kojem je zatvorio konstrukciju razbacanu u dosadašnjim djelima».

Pročitajte početak romana Krešimira Pintarića 'Ljubav je sve' koji na originalan način govori o intimnosti žene i muškarca

1. DOBRODOŠLI U MOJ SVIJET 

  Dospjevši do tridesete kao neoženjen i istodobno u dugogodišnjoj vezi, koja se pretvorila u pravu neozakonjenu zajednicu muškarca i žene, tj. koja već neko vrijeme zadovoljava sve potrebne uvjete da životnu suputnicu, umotan u pokrivače i lakšu virozu, promuklo zazivam "Ženo moja jedina (zasad ponekad dodam ispod glasa i već spomenutog pokrivača), daj čaja i vitamina", polako sam postao svjestan da se moji roditelji i njena majka, kao i dobar dio bliže i dalje rodbine, nikada neće pomiriti s postojećim, neozakonjenim, stanjem. Trideseta je valjda krajnja granica kada čovjek mora shvatiti da pojam normalan roditelj uključuje i svojstvo željeti vjenčati svoje potomstvo. A ja nemam nikakve iluzije po pitanju normalnosti svojih roditelja. Kao i svaki drugi normalni roditelji, oni tu svoju želju operacionaliziraju kroz pritisak. U tome ih, na manje ili više pristojnoj udaljenosti, slijede bake, djedovi, ujaci, tetke, bratići, kumovi, mamine sestrične, djeca maminih sestrična, turoperateri, pomoćni suci i besposleno susjedstvo. Šogori nikada. Osim kada su prodane duše.

*

Ne treba biti Sherlock Holmes da se primijeti kako pritisak opada proporcionalno udaljenošću na porodičnom stablu. Treba samo ne izbjegavati rodbinu.
Ali ovo pravilo ima dodatnu korekcijsku tablicu. Ona sadržava korekcijske faktore s obzirom na smještenost rodbine na urbano-ruralnoj skali. Primjerice, mama moje mame bi trebala na mene, s obzirom na udaljenost na stablu, vršiti manji pritisak od mojih roditelja, ali s obzirom na utvrđene vrijednosti iz korekcijske tablice (tj. žena je cijeli život provela na selu u kojem su samo tipovi s ozbiljnim poremećajima neoženjeni, iako to ne znači da su svi tipovi s ozbiljnim poremećajima neoženjeni), njen pritisak je u rangu s roditeljskim. Osim po decibelima.
A priznajem da me to ponekad izluđuje.
Zašto se svi na selu deru?

*

Na selo idemo nedjeljom. Stižemo oko 10, najkasnije do 11. Baka je do tog doba već obavila jutarnju misu, preklala tucet životinja, od kojih je dio završio u kotlu juhe koja je već gotova. Nakon uobičajene anamneze i izvještaja o onima koji su u međuvremenu završili na seoskom groblju, prelazi se na vjenčane i novorođene. I tu kreće bakin show.
Pogleda me poluprijekorno-polumolećivo i kaže: "Sine, umrijet ću, a neću te vidjeti oženjena". Ne vrijedi joj objašnjavati kako se moj izgled ne bi promijenio niti jedan promil da se oženim. Da bi izgledao točno onako kako izgledam dok sjedim za stolom preko puta nje. Da bi, dapače, izraz lica bio baš onakav kakav je dok mi masira mozak. Ali šutim. Znam da se takve stvari ne govore bakama.
Nastavlja: "Pa zar želiš imati svatove bez svoje stare majke? O, jadna majka!" (U tom dijelu Slavonije mamina mama je majka. Mama je mama. Baka je bilo koja stara žena.)
Riskirajući da me ne uzme za ozbiljno, odgovaram joj normalnom, urbanom, glasnoćom: "Ne, nikako ne želim imati svatove bez svoje stare majke. Ali istovremeno ne želim nikakve svatove."
Stara majka me gleda kao da sam joj upravo rekao da je njena krmača oprasila televizor.
Problem u komunikaciji je ogroman, nesavladiv.
"Bolje šuti! Nemoj govoriti takve stvari! Ne želiš svatove!? Pa, ni djecu nećeš krstiti, jelde?" Pretpostavljam da je to cinizam. Ali joj mirno odgovaram: "Tako je, neću ih krstiti".
Pravi bi odgovor bio "Koju djecu?", no to bi me odvelo predaleko. Svejedno počinje lomiti ruke i pogledavati prema stropu. Samo što ne prijeđe na osmerce. I dalje glasnoćom koja bi odgovarala dovikivanju tipova na naftnoj platformi: "Kćeri moja, jesi čula! Sin ti se u onom Zagrebu u Antikrista ugled'o!"
Onda dodaje ipak nešto tišim glasom: "Što sam ja bogu zgrešila da me tako kažnjava? Majko Isusova, uzmi me k sebi…"
Naslušao sam se njezinih prijetnji umiranjem jer sam kao klinac na selu provodio dobar dio ljetnih i zimskih praznika, tako da to više ne shvaćam ozbiljno. Na neki način, za mene je postala besmrtna.

*

Najperverznija vrsta pritiska jest ona u kojoj se roditelji pretvaraju da vas razumiju i da su skroz na vašoj strani. Tako su i moji nakon nekoliko godina neuspješnog pritiska otvorenog tipa i frontalnih napada s primjesama pravičnog gnjeva, te povremenog udaranja ispod pasa u obliku pitanja "kada će biti ti svatovi?" koje se obično poslužuje između zalogaja dinstanog purećeg batka i mlinaca nedjeljnog ručka, postupno prešli na nekontrolirane izljeve emocija pred kraj butelje bijelog vina koje zaključuje glavni nedjeljni obrok. Jedini put u životu kada sam imao prilike čuti da moj otac izgovara riječ "peder" bilo je kada me jednom takvom prilikom, činilo se na rubu živaca, upitao: "Šta je? Niste pederi da se ne možete vjenčati. Dakle?"
Sva sreća da se teško iznerviram puna želuca. Da nije bilo tako, ne vjerujem da bih samo sjeo u naslonjač i rekao: "Sad ću gledati Formulu. Nemojte me buditi."
Vjenčanje mlađe sestre isprva je imalo umirujući učinak. Kao prvo, eto, jedno se dijete vjenčalo, tako da se susjedima može pogledati u oči. Kao drugo, tu je sva muka kroz koju se moralo proći tijekom priprema sestrinog vjenčanja. To je bila odlična prilika da shvate kako ta njihova potpuno iracionalna želja da poudaju i požene djecu ima i svoju cijenu, u obliku vremena, živčane i fizičke energije, a svakako i hrvatske kune. Nisam baš mjerio, ali mislim da barem šest mjeseci nitko u našoj kući nije izgovarao riječi kao što su "vjenčanje" ili "svatovi". Nakon tog razdoblja obiteljske idile, onaj prokleti optimizam pamćenja preuzeo je stvar u svoje ruke i bilo mi je jasno da eksces visi u zraku. A onda se prije otprilike tri tjedna i dogodio.
Bio je to klasični vikend u Osijeku. Roditelji su se držali hrabro, razgovaralo se o normalnim sitnicama o kojima se razgovara s roditeljima s kojima se ne živi, bilo je puno riječi o zdravlju, kako njihovom tako i starijih članova šire obitelji. Iz njihovih priča sam zaključio da čovjek jednostavno nikada nema mira. Taman što smo sestra i ja otišli od kuće, roditelji mojih roditelja postali su njihova nova djeca. S jednom velikom razlikom: oni su njihovi roditelji, tako da moji roditelji nemaju baš nekakav autoritet. Upravo su prestali dadiljati svoju djecu i onda su morali početi dadiljati svoje roditelje. Mislim, lijepo je to i na neki način sasvim prirodno, da se brineš o ljudima koje voliš, ali zar je moguće da ne postoji niti jedno razdoblje života kada brineš jedino o sebi? Osim dok si dijete, naravno. Čini se da odrasti znači početi brinuti i to početi brinuti jako i to uglavnom za druge. I ta briga, čini se, ne prestaje dok ne postaneš nesposoban brinuti se o sebi i dok se, na kraju krajeva, ne izvrneš i ne završiš nabijen u malograđanski ugodnom grobu. Sve u svemu, izgledalo kao da roditelji imaju previše drugih briga da bi stigli misliti na to kako im je sin još uvijek dužan jedne pristojne svatove. Po mogućnosti s urlanjem i pucanjem u zrak.
Uopće ne shvaćam kako sam mogao biti tako naivan.
Dakle, u nedjelju navečer stigli smo u Zagreb. Prvo smo si spremili večeru. Poslije večere smo se bacili na krevet na pola sata, a onda sam ja krenuo rasturati torbe koje sam upravo donio iz Osijeka.
Dok sam vadio veste, na pod je ispao papir A5 formata. Gornja stranica je bila bijela, ali se i bez većeg zagledanja moglo vidjeti da je s druge nešto otisnuto. Stavio sam veste na krevet i podigao papir. Na njemu je, između ostaloga, krupnim crvenim slovima pisalo: PREPUSTITE NAMA ORGANIZIRANJE VAŠEG VJENČANJA!
Zurio sam ukočeno u ta crvena slova nekoliko trenutaka ne shvaćajući što se događa.

Krešimir Pintarić: Ljubav je sve
Profil, 2005.