S obzirom na složenost misije i potrebu da se u Afganistan upute dobro obučeni i opremljeni vojnici, Hrvatska će morati zatražiti dodatnu pomoć u opremanju svojih vojnika radiouređajima, opremom za noćno izviđanje i sličnoHrvatski vojni kontingent, stotinjak pripadnika 1. i 2. gardijske brigade Hrvatske vojske postat će dijelom treće, ključne i najrizičnije faze širenja NATO misije na jug i jugoistok Afganistana, i to od veljače 2006. Hrvatski vojnici trebali bi biti razmješteni nekoliko stotina kilometara južno od Kabula, odnosno na području pokrajine Kandahar, koja još nije pod potpunom kontrolom afganistanske državne uprave i vlade premijera Hamida Karzaija.

  Premda nitko sa sigurnošću ne može tvrditi u koju će vojnu bazu biti smješteni hrvatski vojnici, izvori bliski hrvatskoj vladi za Nacional su izjavili da će u slučaju odlaska u Kandahar oni biti razmješteni na području istoimene zračne luke. Ondje se trenutačno nalazi američka vojna baza i američke specijalne postrojbe od tamo svaki dan kreću u potragu za talibanima duž afganistansko-pakistanske granice.

  Hrvatski vojnici u bazi će biti smješteni zajedno s kanadskim, britanskim, nizozemskim i rumunjskim snagama, a pod misijom NATO saveza u Kandaharu ostat će i manji dio američkih vojnika iz operacije "Enduring Freedom", koju američke snage samostalno ili uz suradnju s Australcima i Britancima provode već nekoliko godina u potrazi za preostalim terorističkim skupinama, što nema veze s misijom NATO saveza ISAF koja je utemeljena radi potpore afganistanskoj vladi u preuzimanju civilnog i vojnog nadzora nad cijelim državnim teritorijem. Razmještanje svih snaga članica NATO saveza na spomenuta područja mora biti završeno do lipnja 2006., kako bi se zamijenili američki vojnici koji će do tada u najvećem broju napustiti taj dio Afganistana zbog potpore svojim snagama u Iraku.

  Za razliku od svojih kolega, vojnih policajaca u Kabulu, u kojem su oružani napadi na vojnike vrlo rijetki i gdje sigurnosna situacija nije ništa lošija od one u Madridu ili Londonu, pripadnici gardijskih brigada suočit će se s puno složenijim i rizičnijim poslom na jugu Afganistana, koji se smatra jednim od najjačih talibanskih uporišta.

  Uz osiguravanje vojnih instalacija i baze, patroliranja i nadzora kontrolnih punktova, hrvatski kontingent morat će poduprijeti dolazak civilne afganistanske uprave na jug zemlje, osiguravati miran život u rijetkim i zabačenim okolnim selima koja su često na meti pljačkaša i lokalnih vođa, te štititi konvoje od Kabula do Kandahara na cesti dugoj 800 kilometara, koja je svakodnevno izložena minama iznenađenja i zasjedama. Nacional doznaje da hrvatski vojnici neće odlaziti na krajnji jugoistok u borbene misije protiv talibana, ali će štititi svoje područje i zonu odgovornosti oko Kandahara u slučaja talibanskih napada.

  S obzirom na složenost misije i potrebu da se u Afganistan upute dobro obučeni i opremljeni vojnici, Hrvatska će morati zatražiti dodatnu pomoć u opremanju svojih vojnika radiouređajima, opremom za noćno izviđanje i slično. Ponajviše pomoći očekuje se od Amerike, koja je to bila voljna učiniti još prije dvije godine kad se očekivalo da će hrvatski specijalci otići za Irak. Američka je strana tada ponudila Hrvatskoj svu logističku pomoć u naoružanju i opremi, osim plaća vojnika i osiguranja, što je i razumljivo. Naime, obitelj poginulog američkog vojnika dobiva odštetu do 10 milijuna američkih dolara, a hrvatski vojnik u Afganistanu osiguran je na 50 tisuća dolara, i to samo zbog toga jer osiguravajuća društva u Hrvatskoj smatraju prerizičnim osiguravati takve osobe, a odlazak na jug Afganistana mogao bi biti još rizičniji.

  Uz to, zbog pojačanih napora hrvatskih vojnika MORH će morati uzeti u obzir učestale rotacije snaga, za razliku od dosadašnje misije u Kabulu kroz koju su se hrvatski vojni policajci smjenjivali svakih šest mjeseci. Predviđa se da rotacije hrvatskih snaga na jugu Afganistana budu svaka četiri mjeseca. Uz vod vojne policije u Kabulu, nekoliko hrvatskih civilnih stručnjaka u Feyzabadu, inače članova jednog od 19 rekonstrukcijskih timova za obnovu, tzv. PRT-a, te pripadnike satnije za mirovne operacije, ukupni broj hrvatskih snaga u Afganistanu dosegnut će približno 160 vojnika i civilnog osoblja. Već ove jeseni u Afganistan će biti poslana i manja sanitetska postrojba pod egidom Jadranske povelje, u kojoj bi sudjelovali i albanski i makedonski liječnici. Dodatno slanje hrvatskog osoblja u Afganistan, u sklopu zemalja Jadranske povelje, posve je konkretan i pozitivan odgovor Republike Hrvatske na molbu NATO-a da se misija proširi. To je i ključan dokaz potpune predanosti hrvatske politike da u sklopu Jadranske povelje surađuje s Albanijom i Makedonijom i tako brže ostvari cilj ulaska u NATO, na čemu je inzistirala američka administracija.

  Međutim, Hrvatska je mogla proći puno povoljnije u angažmanu za Afganistan. Zbog kalkulantskog ponašanja i neslaganja državnog vrha oko ranijeg upućivanja dodatnih snaga u Afganistan i neplaniranja financijskih sredstava za upućivanje dodatnih snaga 2005., hrvatski vojnici nisu mogli biti uključeni u drugu, manje rizičnu fazu širenja NATO misije u Afganistanu na zapad i sjever zemlje ove godine. Stoga Hrvatskoj nije ništa drugo preostalo nego da svoje vojnike pošalje u neizvjesnu misiju.

  Državni vrh odlučio je da će financiranjem dodatnog kontingenta u 2006. polučiti vrijedne političke učinke na međunarodnom planu, prije svega brz ulazak u punopravno članstvo NATO saveza i amortizacija američkih zahtjeva za slanjem hrvatskih vojnika u Irak. Hrvatski sabor potvrdio je Vladin prijedlog odluke o proširenju angažmana HV-a u mirovnoj misiji ISAF-a potkraj lipnja ove godine. Vlada je svoj prijedlog obrazložila napomenom kako dosadašnji hrvatski angažman u mirovnim misijama nije dovoljan da bi se ostvarili strateški ciljevi, poput članstva u NATO-u, EU i Vijeću sigurnosti UN-a. Da je tomu tako i da je sudjelovanje u mirovnim misijama NATO saveza osjetljivo i bitno pitanje u mjerilima partnerstva, pokazuje i najnovije upozorenje NATO dužnosnika upućeno Sloveniji, koja je nedavno najavila razvijanje i širenje pomorskih vojnih kapaciteta na Jadranu i zračnih snaga. Službeni Bruxelles oštro je odgovorio kako se od Slovenije ne očekuje proširenje takvih kapaciteta jer za to nema potrebe, već da se Slovenci bolje pozabave obučavanjem snaga za mirovne misije.

  Za razliku od iračke misije pod vodstvom NATO-a koja je još u začetku, afganistanska mirovna misija ISAF došla je do kritične točke gdje je nužno dodatno slanje NATO vojnika i proširenje misije na velik dio zemlje da bi se nesmetano održali parlamentarni izbori i onemogućilo širenje utjecaja lokalnih ratnih vođa, bandi i narkodilera na središnja državna tijela u Kabulu. Uspjeh NATO-ove misije u Afganistanu demonstrirao bi sposobnost saveza da državu koja je stoljećima ratovala i bila izložena raznim oblicima fanatizma i terorizma transformira u stabilnu zemlju koja u budućnosti može ekonomski i politički prosperirati. S druge strane, neuspjeh NATO-a u Afganistanu bio bi težak udarac kredibilitetu Saveza i dokaz da NATO nije sposoban voditi operacije izvan euroatlantskog područja.

  "Ako hrvatska postrojba bude otišla u područje Kandahara ili južnog Afganistana uz granicu s Pakistanom, to neće biti dobro. Riječ je o području koje uglavnom naseljavaju Paštuni, odakle dolazi većina talibana i u kojem su stacionirane američke trupe. Ondje svaki dan dolazi do sukoba s dosta žrtava na obje strane, ali o tome se u medijima uglavnom šuti", ispričao je za Nacional pripadnik UNHCR-a koji je proveo pola godine u Afganistanu.
  U krajevima južno od Kabula lokalno stanovništvo neprijateljski je raspoloženo prema strancima. Upravo odatle talibani su regrutirali najviše boraca, tako da je i dalje aktivan pokret otpora, iako formalnu vlast imaju mudžahedini čiji je zapovjednik predsjednik Ahmed Karzai, objašnjava Nacionalov sugovornik. U stvarnosti cijelim Afganistanom vladaju tzv. psi rata, seoski i lokalni generali čiji naoružani ljudi zaustavljaju putnike i naplaćuju prolaz preko "svog" teritorija. Kolika je moć ovih samozvanih generala svjedoči podatak da je državna vojska profesionalna i na dobrovoljnoj osnovi, dok paravojne skupine prisilno mobiliziraju članstvo, a plaće dijele iz prikupljenog harača. Amerikanci sve više pokušavaju sklapati saveze s tim lokalnim vladarima, koji unatoč tomu što su nekad bili u talibanima, za novac znaju promijeniti saveznika. Uostalom, i sami su često mijenjali strane tako da je jedan od tadžičkih vođa na sjeveru u prošlosti najprije bio ruski saveznik, pa mudžahedin, zatim taliban, a sada podupire generala Dostuma koji je podržao Amerikance. Dodatni problem na jugu je jako teška klima i ljeta kad temperatura doseže 40 stupnjeva, dok zimi pada mnogo snijega. Najgora od svega ipak je prašina koja znatno otežava disanje, a tako je gusta da se čini kako je riječ o magli i.
  "Hrvatski vojnici mogli bi se dokazati, ali uvjet je iskazivanje poštovanja prema domaćem stanovništvu. Afganistanci su ponosni ljudi, ali uglavnom su dobronamjerni prema strancima ako osjete da ih se cijeni. Uz to, naši vojnici imaju ratno iskustvo, što im daje prednost pred Nijemcima i jedinicama drugih zemalja koje nikad nisu bile u borbi", smatra taj djelatnik UNHCR-a. Premda je uglavnom djelovao na sjeveru gdje nema borbi, o stanju u Afganistanu govori podatak da se u tih pola godine 18 puta našao pred puščanim cijevima članova privatnih vojski. Oni predstavljaju stvarnu vlast na terenu i ako njihovi vođe zaključe da im naša vojska smeta u poslovima, moglo bi doći do problema, opisuje sugovornik Nacionala. A kako ratuju mudžahedini, vidjelo se u ratu protiv SSSR-a kad su zarobljenim sovjetskim vojnicima običavali odsjeći obje ruke i noge, zakrpati ih da ostanu živi i tako uboge vratiti suborcima. Postoji i nešto što je dobro: UN treba profesionalni vojni kadar i hrvatski časnici u rangu pukovnika koji u ovakvim misijama iskažu profesionalnost, ubuduće mogu računati na "security angažman" u međunarodnim postrojbama u kriznim područjima, a plaća u takvim službama iznosi oko 10.000 dolara na mjesec.