"Predstava 'Kralj Ubu' igrat će se na otvorenom, pa sam se odlučio za čisti ulični teatar, nalik na Praterkunst, jer sam švabofil, a moja je orijentacija ekspresionistička i prethitlerovska umjetnost. Praterkunst je 'umjetnost' cirkusa, ljuljački, streljana i posebnih šatora u kojima su bila neviđena čuda – žena riba, žena s bradom ili dijete s grbom, znači, vrsta odurnog, morbidnog kazalištarenja, koje je meni blisko", kaže Zlatko Bourek (75), kipar, slikar, scenograf, kostimograf, redatelj, animator i lutkar, ovogodišnji dobitnik Nagrade za životno djelo "Vladimir Nazor".

Razmaženi autor

Igor Zidić uvrstio je njegove dvije slike u novi postav Moderne galerije; sliku žene na tri noge "Beba bizovačka" i hommage tragično poginulom židovskom slikaru Felixu Nussbaumu, djelo koje je bilo izloženo na izložbi "San i krik – židovska umjetnost u Hrvatskoj".
  Iako je zašao u osmo desetljeće života, Bourek je i danas veliki radoholičar. Upravo je završio četvrti film "Profesora Baltazara" u Zagreb filmu, a ubrzo počinje raditi i seriju od deset novih epizoda o genijalnom istraživaču, a prije mjesec dana sa svojim Kazalištem figura imao je premijeru Čehovljeve "Prosidbe" na sceni Knapp na Pešćenici koja se prikazuje na sceni Amadeo na Gornjem gradu.
  NACIONAL: Što vam je bilo najprivlačnije u komadu "Kralj Ubu"?
  - Taj ogroman komad primjer je anarholiberalnog, buntovnog i naprednog teksta, a mnogima je bio uzor, primjerice, Ionescu. No pisac Alfred Jarry nije uspio prikazati alternativu starom režimu. Tu je zakazao ostavši razmaženi, buržoaski autor, koji se iscrpio u svojoj dekadenciji. Bio je pravi genijalac, doslovno malo čudo, naime, bio je visok samo metar i "cvancig", družio se s Henri de Toulouse- Loutrecom, a govorio je nekoliko jezika. Komad je napisao kao dečko, iz bunta prema vlastitim roditeljima i ostalim autoritetima - crkvi i državi. Kad je svojedobno Marijan Radmilović u Ateljeu 212 postavljao taj slavni komad, Tatu i Mamu Ubu prikazao je kao Tita i Jovanku i opako im se narugao. Ja sam postavio šator s nišanima gdje Tata i Mama Ubu najprije upucaju vlastitu djecu jer se grozno ponašaju, a zatim strijeljaju i sve ostale. Kralj Ubu u našem komadu proglasi monstruoznu vladu u kojoj ubojicu postavi za ministra pravde, a trovača za ministra zdravstva. Nakon toga zaprijetio je svim zemljama u koje je namjeravao doći kao da je predskazao Francov i Hitlerov fašizam, staljinizam, DDR, sva zla 20. stoljeća.

Radoholičar
  NACIONAL: Hoće li i "Kralj Ubu" biti teatar figura po kojem ste postali poznati izvan Hrvatske? Kako se javilo vaše zanimanje za lutke?
  - Ne, to će biti teatar s ljudima. Ja sam kipar, poznajem animaciju i pokret, a istodobno me zanima kazalište, znači, sve se spojilo, a kao rezultat su se pojavile – lutke. Volim skulpturu koja se kreće, volim ruganje, sardoničnost i zločestoću, a to se sve očituje u kazalištu figura. Kao što su priče o sv. Franji ili "Posljednja večera" u crkvama zapravo oltari figura, a ne lutaka, tako i ja ne radim kazalište lutaka nego teatar figura. A teme koje obrađujem nisu namijenjene djeci nego odraslima. Primjerice, u mom teatru nosovi figura moraju biti veliki i groteskni, žene debele, a to sve najbolje mogu učiniti sam. Naime, ja nisam pismen nego sam "rismen". Prvo narišem, a onda napravim u svojoj radionici. Budući da sam u nekim komisijama za film, uveli smo mogućnost da se autori crtanih filmova mogu natjecati na temelju narisanog scenarija. Naime, kako da genijalni Nedjeljko Dragić napiše sadržaj svog crtića "Tup tup"? Nemoguće! Također, omogućio sam da se novac može dodijeliti i za teatar figura, znači, za teatar u kojem su svi prosti i rade neke proste stvari. 
  NACIONAL: Možete li se prisjetiti svojih kazališnih početaka?
  - Kad sam završio akademiju 1955., tadašnji mladi redatelji Georgij Paro, Božidar Violić i pokojni Dino Radojević pozvali su me u "Gavellu" i počeli smo surađivati. Budući da sam sklon starim francuskim farsama tada sam s Gerićem, mojim vječnim dramaturgom i prevoditeljem, radio svoju prvu predstavu "Advokat Poquelin". Pisac Marijan Matković, čovjek blizak Miroslavu Krleži, koji je tada bio umjetnički direktor Zagreb filma i vrlo utjecajna osoba, postao mi je mentor. On me odveo Krleži i rekao mu: "Doveo sam ti maloga, koji će ti napraviti film o 'Baladama'". Iako sam oduvijek bio radoholičar, punih 20 godina radio sam crtani film uz minimalnu naplatu. Svi mi, zajedno s Dušanom Vukotićem, ostali smo siromasi. Nikad nisam bio u stalnom radnom odnosu, ali sam se morao potruditi da dobijem posao. Morao sam praviti "dobro lice", a to čovjeka čini cirkusantom, no istodobno i zdravom osobom. Krećem se u malom krugu ljudi, a tu sam se i oženio – moja supruga Diana Kosec – Bourek do prošle je godine bila šefica kostimografa u HNK, a kći Barbara diplomirala je slikarstvo i bavi se kostimografijom. 

Švabofil

  NACIONAL: Kako je nastala vaša prva predstava s lutkama "Orlando Maleroso" tada mladog Saliha Isaaca?
  - Oduvijek su me zanimali francuski, farsični komadi, koji imaju background u legendi, u patničkom životu svetaca. Napravio sam sjajan komad o sv. Vlahu. On je bio neobičan čovjek, naš dr. Doolitle, koji je razgovarao sa životinjama. Tu prvu predstavu s lutkama postavio sam u sedamdesetima u Teatru Itd. Priča je bila zanimljiva: Dubrovčani su zvali Orlanda da im obrani grad od Saracena. Kad ga je obranio, Laura i ostale žene su mu kazale da "idu činit l'amour". On im je odgovorio: "A ne znam, ja sam za više ciljeve!" One su mu tada rekle: "Da Bog da se okamenio". Gotov komad. S tom predstavom gostovali smo čak u New Yorku u poznatom kazalištu La MaMa.
  NACIONAL: Otkud ta sklonost prema estetici ružnog i grotesknog?
  - U Osijeku u Tvrđi je Gradski muzej gdje je bila raskošna biblioteka tzv. ekspresionističke, predhitlerovske literature, koju sam jednostavno gutao. Tada su me cinkali glavnom kustosu gospodinu Bezendorfu, koji je bio djed Višnje Laste, kćeri pokojnog Svena Laste. Rekli su mu da u muzej dolazi klinac, koji posuđuje čudne knjige. Kad su me priveli, on je odlučio da se brine za moje obrazovanje pa sam tako odgojen kao švabofil. Čitao sam autore poput Ernsta Barlacha i Maxa Beckmann pronalazeći u njihovim djelima inspiraciju. Kad se pogledaju njihova djela, onda se vidi da sam to ja. U Zagrebu je pak bila popularnija latinska kultura. Kad sam ja kao Slavonac i švabofil došao s preporukom kod Vanje Radauša, rekao mi je da sam kao kipar "nadrapao": "U Zagrebu su kipari jedino Dalmoši!" Znači, ja sam produkt švapske naobrazbe i slavonske sredine. Ljudi iz ravničarske Slavonije, i drugih ravnih krajeva, upućeni su na dramatičnost figure, na detalj. U ravnici nema dramatičnih pejzaža niti brda, pa je čovjek najveće čudo. Ja sam ortodoksni figurativac jer me i danas zanima ljudska figura, doduše, možda ženska više nego muška.

Majković

  NACIONAL: Kako je na vas utjecao vaš profesor Kosta Angeli Radovani na Akademiji za primijenjenu umjetnost?
  - Ta je škola bila osmišljena na principima Bauhausa, a za to je velikim dijelom bio zaslužan i Kosta Angeli Radovani. Studirao sam s Jagodom Buić, pokojnim Zvonimirom Lončarićem i Antom Jakićem. Smatralo se da umjetnost treba uljepšati život radnicima i podići kvalitetu života svim ljudima. Studenti su odgajani kao multimedijalni kinstleri. Današnji mladi dizajneri uče da reklamiraju i prodaju lošu robu, znači, uče američki sistem prevare u kojem se prodaje bofl roba s fenomenalnim dizajnom. To me jako boli, jer ne odobravam doktrinu po kojoj se u siromašnoj sredini uljepšava govno samo da bi se prodalo. S profesorom Radovanijem bio sam blizak; naime, on je imao dva sina pa se prema meni odnosio očinski jer je znao da je moja majka bila udovica. Bio je fenomenalno obrazovan, akademiju je završio u Italiji, a naučio nas je i da skulptura nije samo ispupčenje nego i – rupa. Srijedom nisam mogao dolaziti na njegova predavanja, jer sam završavao karikature za satirični list "Kerempuh", no bojao sam mu se to priznati. Kad me razotkrio, rekao mi je da je i njega otac izdržavao radeći u "Simplicimussu". Kad ponovno nisam mogao doći jer smo osnivali Zagreb film, oduševio se idejom i želio saznati sve detalje. Bio je genijalan.
  NACIONAL: Koliko je na vaše opredjeljenje za umjetnost utjecalo naslijeđe – djed podrijetlom Čeh i majka Židovka? 
  - Moja majka Anka je bila ljepotica i boem, a kroz cijeli je život prolazila nesvjesna događaja oko sebe. Završila je Trgovačku akademiju, kao i moja baka, i govorila je nekoliko stranih jezika. Rođen sam u Požegi, ali smo živjeli na veleposjedu pored Osijeka. Zvali su me Majković jer je moja majka uvijek govorila u prvom lice množine: "Kad smo maturirali, kad smo bili u armiji, te kad smo se oženili." Kad sam bio na akademiji, znala je doći i gledati kako slikamo po modelu. Tada je profesoru Radovaniju rekla: "Kosta, pa taj je model grozan!" Pokušao sam je uvjeriti da to ne radi, no Kosta me umirio rekavši mi "da ne brinem jer ima isto takvu doma". Jako me je voljela. No, izrazit genetski kod dobio sam od oca, koji je bio graver, kinstler, talentiran za crtanje, no na žalost umro je dok sam bio mali. Tada se moja majka preudala, no ostala je po drugi put udovica.

Kapo u Židovskoj općini

  NACIONAL: Kakav vam je poticaj davalo židovsko podrijetlo?
  - Hrvatski Židovi su odgojeni u nereligioznom duhu pa starozavjetna religija na nama nije ostavila velik trag. Zora Dirnbach je to dobro formulirala rekavši da je hrvatsko židovstvo folklorno-kulturološkog tipa. Kad je rabin Kotel Da-Don došao u Zagreb, zaključio je da su hrvatski Židovi "najšlampaviji" od svih europskih Židova. Bio je očajan. Međutim, mi smo ga malo "prišarafili" pa je i on malo popustio u strogoći. Tek sada kad smo došli u poznije godine, u nama je proradila bazična solidarnost i instinkt za tuđu nesreću, koje smo stekli najviše preko holokausta. To je u nama ojačalo nagon za samoodržanjem pa smo bili skeptični prema stvarima, koje su se događale u bivšoj Jugoslaviji još za vrijeme Titova života, a zatim i početkom devedesetih u Hrvatskoj, a i kasnije. Zbog toga smo jako sumnjičavi prema svakom führeru, velikom vođi, a istodobno osjećamo animozitet prema svima koji se poistovjećuju s političkim idejama. Znate kako se kaže: U svakom gradu postoji jedan Weiss i jedan Švarc – Weiss je u Zagrebu pristojan židovski slikar, a Švarc je nacionalist, gotovo ustaša. Sjećam se primjera, koji zgodno ilustrira situaciju: kada smo u Židovskoj općini organizirali izložbu povodom 7000. obljetnice Jeruzalema, došla je i Ljilja Vokić, tadašnja ministrica školstva. Tada sam bio "kapo" za likovnu umjetnost u općini pa su me zamolili da urgiram kod ministrice kako bih je uvjerio da se barem u višim razredima više govori o holokaustu. Ona se odmah složila, no počela nas je bezrazložno jako hvaliti - valjda joj je bilo neugodno. Onda joj je neki gospodin rekao: "Nemojte nam dijeliti komplimente. Vidite, u ovom salonu imate potencijalne ubojice, ženidbene varalice i lihvare, ali je vic u tome što nas ima manje, pa to ne dolazi do izražaja."

Japanska stipendija

  NACIONAL: Što najviše pamtite iz susreta s Tomom Stoppardom?
  - Tom Stoppard je napravio sjajnu, skraćenu verziju Shakespeareovog "Hamleta" od 15 minuta, a mi smo je osamdesetih u Teatru Itd ipak produžili na 45 minuta. Ta je predstava imala rekordan broj inozemnih gostovanja. U to je doba kazalište financijski loše stajalo i nije mu, naravno, platilo honorar za autorska prava. Odjednom se Stoppard pojavio u Zagrebu. Moja kolegica kostimografkinja Dinka Jeričević, koja odlično govori engleski, dovela ga je k meni na vrata. Stoppard je nalik meni, ima bujnu i kuštravu kosu i vrlo je elokventan. Upitao sam ga hoću li mu prati prozore, a on mi je odgovorio da ću mu napraviti jednu sekvencu u filmu "Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi", koji je snimao u Zagrebu pa ćemo tako prebiti dug. Nakon toga je meni i svojoj velikoj prijateljici Bucki dopustio da bez ikakve naknade radimo sve njegove tekstove. I taj tekst "Hamleta" je bio idealan za tip starinskog, japanskog bunraku kazališta, kojeg sam inaugurirao u Europi: glumac sjedi na maloj, pomičnoj stolici, a na koljenima drži figuru. Sudjelovao sam na kongresu lutkarstva, koji je organizirao moj prijatelj iz Slovenije Edi Majaron. Japanci su došli iz Osake u Ljubljanu da vide europski bunraku teatar. Japanaci su me zapitkivali na japanskom, a to se prvo prevodilo na slovenski, a zatim na hrvatski, riječju, razgovor je bio nemoguć. Onda sam se dosjetio i počeo s njima komunicirati slikama. To je odlično funkcioniralo. Zamislite: jedno ćirilično slovo P znači žena, dva su razgovor, a tri ogovaranje. Zar to nije lud jezik? Nakon toga su mi iz japanske ambasade ponudili stipendiju od najmanje godinu dana za izučavanje bunraku teatra u Japanu. Rekli su mi da mogu povesti svoju ženu, dijete i mačku, a tamo ću dobiti kuću i automobil. No, odbio sam ih jer mi nije odgovarao tako dug boravak u Japanu. Kad sam radio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ispričao sam im taj slučaj, a oni su mi rekli: "Svaki drugi Beograđanin je bio na stipendiji u Japanu i vodio je i svoju taštu, a ne samo mačku." Eto, napravili smo svoju malu državicu da možemo ići direktno u Japan, a ne preko Beograda.
  NACIONAL: Punih 20 godina radili ste u europskim kazalištima. Zašto ste se vratili?
  - Počeo sam u Wuppertalu u Rurskoj oblasti s baletima i operama, a nastavio sam u Münchenu, Dortmundu, Torinu, New Yorku i završio u Berlinu. Pozvao me prijatelj Ivica Sertić, direktor baleta u Wuppertalu, a nakon što sam prvi posao obavio brže i jeftinije od Nijemaca, pozivao me opet. Uz to sam radio tri posla istodobno – kostime, scenografiju i režiju. Zahvaljujući Stoppardovom "Hamletu", s kojom sam obišao brojne inozemne festivale, pozvali su me u Berlin u kazalište "Hans Wurst Nachfahren", jer im se svidjela ta švapska, ekspresionistička estetika. No, nisam htio ostati u inozemstvu, jer sam se osjećao jako dobro tri mjeseca na privremenom radu, a onda me veselio povratak u Zagreb. Kad sam s prijateljem Borisom Kolarom iz Zagreb filma bio gost Muzeja za modernu umjetnost u New Yorku, također su nam ponudili da ostanemo, ali smo odbili jer smo već bili prestari. Želio sam raditi u Hrvatskoj; u ovoj kulturi i s ovim jezikom odlično se snalazim. 

Naši ljudi

  NACIONAL: Svoju prvu izložbu imali ste u Duisburgu, a potom i na Odjelu za film u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku?
  - Poslije toga izlagao sam u Njemačkoj i Italiji, no zapravo su me film i kazalište toliko iscrpljivali da nisam imao puno izložaba. Osim toga, slikam polako, jednu sliku po nekoliko godina; stalno ju dorađujem i ispravljam. Uzor mi je francuski slikar Pierre Bonnard. Danas, kad sam ostario, dopuštam si luksuz i bavim se, s meni najsvetijim stvarima, a to su slikarstvo i skulptura. Tako sam napravio ciklus normalnih štafelajnih slika s motivima, koje sam želio napraviti cijeli svoj život – kruhom, šaranom, Dravom…. Izložba se zvala "Mostovi, čiklovi na Dravi", a bila je postavljena prije nekoliko godina u Umjetničkom paviljonu. U njoj sam vidio samog sebe, kao u zrcalu, i shvatio da tako više ne trebam slikati. Budući da radim lažne sise, guzice, velike nosove, kostime i scenografiju, ne trebam prodavati svoje slike. No, zato će moja Barbara imati krasnu dotu - kolekciju slika svoga starog.
  NACIONAL: Najpoznatiji ste po crtanom filmu o profesoru Baltazaru Zlatka Grgića. Kako ste se našli u njegovu timu?
  - Sad ste me ugrizli za srce. Kad je prvi Grgićev film o profesoru Baltazaru doživio veliki uspjeh, osnovan je naš tim i mi smo uradili 20-ak novih epizoda u dosta teškim uvjetima. Taj je crtić uspio zato što je imao jednostavnu formulu: u njemu nema nasilja ni agresije, a samo jedan narator priča zanimljive anegdote u stilu Lewisa Carrolla pa ga je bilo lako prebaciti na engleski ili francuski. No, Zagreb film se generalno dijelio na dvije grupe: jedna je radila filmove kao što su "Divertimento", dakle, duhovite karikature za razbibrigu, a druga art film, primjerice, "Satimaniju". Ta art grupa afirmirala je Zagrebačku školu crtanog filma kao izrazito kulturološki pokret. U toj grupi bili su Marks-Jutriša, Vatroslav Mimica, Pajo Štalter, Zvonimir Lončarić i ja. Vatroslav Mimica, tadašnji partijski komesar, odveo nas je u Cannes i spojio nas s francuskim komunistima, koji su držali filmski časopis "Le Caje du Cinema". Oni su nas lansirali nazvavši nas Zagrebačkom školom crtanog filma. Mi smo bili čudo; došli smo iz "vukojebine", a radili smo zanimljive stvari bolje od drugih. Postigli smo da se uz Hrvatsku počne vezati Zagrebačka škola crtanog filma kao što se uz Španjolsku vežu kastanjete. Uz to, išlo nam je u prilog što smo bili oportuni prema politici Sovjetskog Saveza. Mislim da takav identitet trebamo i dalje razvijati. No, problem je u tome što naši ljudi baš nisu jako vrijedni, a od crtanog filma čovjek ne može živjeti. Mi smo to mogli i nije mi žao, ali da moja kći to poželi, sam bih joj rekao: "Ne, za Boga!".

Bećar i gotovo

  NACIONAL: Koliko je slavonski hedonizam utjecao na vašu maštu i rad?
  - U potpunosti, ja sam u tome do grla. Slavonski hedonizam je emanacija zdravog, čestitog čovjeka, koji voli puno raditi, dobro se odmoriti, a sve životne oblike prihvaća kao znakove veselog i pravilnog života. Kad netko cijeli tjedan ore po zemljurini i u subotu se fino opere, obuče čistu, bijelu košulju i ode pred crkvu i tamo vidi lijepe djevojke, njemu je samo jedna stvar na pameti. Zanimljivo je da je ženski slavonski distih u bećarcu agresivniji od muškog. Zašto? Jer djevojaka ima više, osobito onih bez miraza, pa se bore za muža. Poslušajte jedan diptih: "Džabe meni moga lepoga kreveta kada u njemu ležim kao sveta." Taj optimizam je tipičan za Slavoniju; stvari su čiste i jasne – kad je netko bećar onda je bećar, a ako ostane bećar i u kasnijim godinama onda je đubre i to svi znaju.
  NACIONAL: Koja je tajna vaše vitalnosti?
  - Volim raditi, obožavam svoju kćer i svoju gospođu, koja me izdržava. Evo, ja sam otišao u Split raditi "Kralja Ubua", a ona je odlučila adaptirati kuhinju "dok mene nema". Dosta sam mažen i tetošen. Srećom, moja Barbara je pametnija od mene i brže od moje supruge identificira moju glupost.