Novi trobroj časopisa Tema osim intervjua s Krešimirom Bagićem, Zdenkom Ljevakom, Zoltanom Viragom i Rolandom Orcsikom ima i teme o ilustriranju knjiga i svrsi časopisa te već uobičajene književne i kritičarske priloge. Tema je uspješno prebrodila prvu godinu izlaženja u kojoj je uspjela samljeti dvije tisuće kartica teksta - i to ne bilo kakva. Da vas potakne na čitanje razgovora s Bagićem, pa tako i nove Teme, urednik ove rubrike nudi vam svoj prikaz njegove posljednje knjige "Treba li pisati kako dobri pisci pišu". Ako vam se prikaz ne da čitati, mogu vam odmah reći da je odgovor na pitanje niječan.

Proza urbanog pejzaža

Od devet tekstova objavljenih tijekom dvanaest godina – koje je Krešimir Bagić za ovu knjigu tako temeljito preradio da ih je nastalo osam – svakako su najzamamniji za zagristi pregledi recentne proze i pjesništva, tim više što se mogu usporediti sa Suvremenom književnom republikom Slobodana Prospera Novaka izašlom nekako u isto vrijeme. Proza urbanog pejzaža počinje od Čudovišta Davora Slamniga i evocira Poletove priče od 29 redaka kao antipod devedesetih koje su se uglavnom opredijelile za komunikativnost, jednostavna rješenja i dokidanje distanci spram događaja, jezika, stvarnosti i narativnih formi. Jergovića, Ferića, Tomića, Perišića, Radakovića, Kulenovića i Pavičića podrobnije prikazuje pod skupnom egidom kritički mimetizam, kao eskapiste nabraja Simića, Mlinarca, Brumeca i Milanu Vuković-Runjić, dok su mu Stanko Andrić, Željko Zorica i Boris Perić prvoborci interdiskurzivnosti, razbaštinjeni nasljednici kvorumaša i vjere da je zbilja jezični konstrukt. Osim njih tu su još Popović, Rešicki, Krešimir Mićanović, Ušumović, Desnica i Marinela kojima je grad tema i stil, prostor nomadizma i raspršenosti duha, metropola kako je vidi Sloterdijk, konstrukcija medija i mreže znakova.

Puno o praznini

Daleko je ambiciozniji prikaz pjesništva druge polovice 20. stoljeća koji sam zauzima pola knjige, a vrti se oko teme praznine. Praznina u Bagićevu rječniku ima barem pet značenja, a metonimije su joj nepostojanje, pustinja, sljepoća, šutnja, bjelina i snijeg. Praznina je za Bagića: 1. prostor duha, želje, kreacije i preobrazbe; 2. egzistencijalni krik, prevlast označitelja nad označenim, bodrijarovski simulakrum; 3. modernistički znak težnje prema apsolutu i postmodernistički znak odustajanja od zbilje; 4. generator novih pjesničkih jezika jer se postojeći diskurzivni idiomi simuliraju ili kolažiraju; 5. izazov subjektu da se liši iskustava i zaposjednutih položaja, da zaboravi sama sebe, da se nadiđe i ukine. Bagić podsjeća da Mrkonjić u tom razdoblju pjesnike dijeli na osnovu iskustva prostora, egzistencije i jezika, a da Milanja izdvaja gnoseološku i semiotičku matricu – pri čemu se slažu samo oko Slamniga, Mihalića i Dragojevića – te nudi svoj treći put, "ublažavanje razlika i inzistiranje na korespondenciji između izdvojivih lirskih koncepta". Praznina je pedesetih bila prostor metamorfoza i prerušavanja, šezdesetih je pustoš bila stvarnost i zavičaj, sedamdesetih je praznina zahvatila jezik i tekst, osamdesete su bile vrijeme autopoetika, a devedesete su zavodile običnošću. Taj originalan pregled originalno i završava: popisom pravopisnih i gramatičkih pogrešaka mladih pjesnika Bagić pokazuje da se litentia poetica ne proteže na ogrešenje o pismenost.

Beletristički stil

Treća, najdeblja meka, toliko je debela da će čitatelju zastati u grlu. Bagić nas u prvom tekstu, Beletristički stil, vodi u ono davno vrijeme kad je Vuk Karadžić na udicu stavio debelog crva po imenu Piši onako kako narod govori, a zagrizli su ga premnogi profesori pa se zaputili na selo pitati ljude ondje što da predaju studentima. Iste godine kada sam se ja rodio, u obranu profesorske časti ustao je Ljudevit Jonke drugim geslom – Piši onako kako dobri pisci pišu. Isprva nije zvučalo loše: jezik je konstrukt i prije će ga se naći u knjigama nego na vašarima, a ni politička poruka nije bila za odbaciti – bolje kultura nego narod, osobito ako je kultura hrvatska, a narod srpski. Krešimir Bagić pokazao je da je i to bio samo crv na udici. Ne samo da ne znamo koji su to dobri pisci i da ne znamo tko bi to uopće mogao znati, nego ni jezik literature nije jezik komunikacije. Budući da se u životu, kada plaćamo račune i pišemo molbe državnoj upravi, služimo funkcionalnim stilovima koji su verificirani i ustaljeni, mi se zapravo uopće i ne možemo služiti beletrističkim stilom koji je subjektivan, nepraktičan i kreativan – dakle upravo suprotan od onoga što nam treba. A u trenutku kada se s Bagićem složimo da beletristički stil nikako i ne može biti jedan od stilova, progutali smo udicu koju nam je pristojno i diskretno postavio.

Rječnik i tekst

 Svi funkcionalni stilovi mehanički repetiraju svoje obrasce i upravo ih zato razumijemo. Bagić sasvim točno pokazuje da beletristički tekst nema referenta u stvarnosti, da on sam stvara vlastiti svijet i to vlastitim riječima. Beletristički tekst ima vlastitu gramatiku i pravopis te, što je najgore, vlastiti rječnik. Zbog toga je, u čemu je Bagić opet u pravu, "semantika beletrističkih tekstova obično nerazrješiva". Bagićevo kratko razmatranje vodi do neumoljivog zaključka: umjetnički tekst zapravo služi definiranju vlastitog rječnika. Kako možemo razumjeti beletristički tekst ako značenja njegovih riječi nema u našim rječnicima? Nikako ili kojekako. Beletristički tekst ima onoliko potencijalnih smislova koliko i čitatelja, a imaginacija u čitanju pomaže više nego znanje. Pa ako književni tekst nije niša drugo do kreativan rječnik – samo što građa nije poredana abecedno nego se otkriva u čitanju – moglo bi se pretpostaviti da je za Bagića i rječnik književni tekst.

mamihlapinatapel

I jest. U središnjem dijelu knjige dva su teksta posvećena leksikografiji - oduševljeni prikazi Priručnika leksikografije Ladislava Zguste i Enciklopedijskog rječnika lingvističkih naziva Rikarda Simeona – a treći je o leksikografiranju pisca, opterećenom odnosu Krleže i enciklopedije posvećene njemu. Bagić na mnogo primjera pokazuje kako se natuknice ne mogu zaustaviti na denotaciji svijeta nego prirodno klize prema pričama, a kao najdrastičniji slučaj navodi Bartha i riječ indijanaca iz Ognjene zemlje mamihlapinatapel koja se može prevesti samo – pričom. Odnos književnog teksta i rječnika Bagić je i eksperimentalno ispitao, a opis tog znanstvenog pokusa dan je u zadnjem tekstu, stilskoj vježbi Može li se pisati kako dobar pisac piše. Pjesmu Zvijezda Cvjetnog trga Danijela Dragojevića Bagić je rastavio na sastavne dijelove, to jest napravio od nje rječnik, i tu šaku riječi dao polaznicama i polaznicima svojeg seminara da je pokušaju natrag sastaviti u umjetnički tekst, pridodavši knjizi i nekoliko rezultata.

Prvotna oznaka duha

Eponimno pitanje, dakle, samo je mamac za čitatelje, a koliko sam čuo od izdavača, taj je mamac dosta uspješan jer se Bagićeva knjiga na Interliberu znatno više listala od svojih susjeda. Iza njegove šaljivosti skriva se teži problem, to jest da "beletristički tekst zahtijeva interpretaciju, subjektivnu konkretizaciju" – a takvih ima, očito, koliko i subjekata. Za interpretaciju pak nužna je imaginacija, prvotna oznaka duha, kako navodi Bagić u eseju posvećenu Gilbertu Durandu. Ondje citira i njegove riječi da "nikad nema doslovnog smisla, nema objektivnosti jednog izraza" – što dovodi do najtežeg pitanja, a to je kako književnost uopće možemo razumjeti. Odgovoru na to pitanje Bagić je, vrlo prikladno, posvetio prazninu.