"Počeo sam plesati u El Shattu u koji smo iz Pučišća na Božić 1943. pobjegli pred talijanskom vojskom. Iz Splita sam otišao u Zagreb i postao plesač, a 1952. otišao sam u London. Englezi su mi omogućili besplatno školovanje šest mjeseci"Na Splitskom ljetu postavljen je izbor najboljih koreografija Veseljka Sulića, jednog od najvrsnijih američkih plesača i koreografa klasičnog i modernog baleta. Vassili Sulich, kako mu glasi umjetnički pseudonim, rođen je u Pučišćima na Braču odakle je 1943. pošao u zbjeg u El Shatt. U splitskom HNK nastupio je 1945., a potom prešao u zagrebački, iz kojeg je 1952. otišao na studij u London. U Parizu je nastupao sa Janine Charrat, potom u trupi Ballet des Etoiles de Paris te je bio glavni plesač u Lido de Paris. Školovao se kod Marthe Graham, nastupao je i na Broadwayu i u Las Vegasu u Folies Bergere, a za trupu Nevada Dance Theater, koju je kao umjetnički direktor i glavni koreograf vodio 25 godina, osmislio je više od 50 baleta. Bio je partner Ludmille Tcherine, Colette Marchand, Zizi Jeanmaire, a posebno prijateljstvo veže ga za Rudolfa Nurejeva i Pierrea Cardinea.
  NACIONAL: Kakvi su vaši dojmovi nakon splitske izvedbe?
  - Oduševljen sam splitskim baletom, ansambl je izvanredno izveo koreografije. "Mantodea" se postavlja u cijelom svijetu i ona je moj najveći baletni uspjeh. Mnogi kritičari su rekli da je to moj baletni potpis. Kada sam je napravio 1973., to je bilo avangardno djelo i ostavilo je velik dojam na publiku. "Grčke pjesme" su ono po čemu se prepoznaje da sam s Mediterana, da je to moj dom, moj Brač i moja Pučišća. "Bolero" je trijumf ženskog i muškog tijela. Dok sam studirao kod Marthe Graham u New Yorku, rekla mi je: "Ne smijemo biti sramežljivi. Mi moramo pokazati da su tijela plesača isklesana rukom Boga!" "La barre" ili "štanga" ugrađena u zid kod nas ima svoju svrhu. To je sinonim cijele plesne karijere, ona pokazuje čime se mi plesači bavimo svaki dan, jer "štanga" nas prati od početka do kraja naše karijere.
  NACIONAL: Kada ste počeli plesati?
  - Počeo sam plesati u El Shattu u koji smo iz Pučišća na Božić 1943. pobjegli pred talijanskom vojskom. Iz Splita sam otišao u Zagreb i postao plesač, a 1952. otišao sam u London. Englezi su mi omogućili besplatno školovanje šest mjeseci. Učio sam kod Audrey de Vos, a plesao sam u trupama Johna Cranka, Kennetha McMillana i drugih. Upoznao sam Nikolajevu Legat, u čijoj su školi Ana Roje i Oscar Harmoš bili učitelji.
  NACIONAL Kako je tekla vaša karijera u Parizu?
  - Javio mi se pismom naš plesač u Parizu Nenad Lhotka i uvjerio me da ću dobiti ugovor kod Janine Charrat u francuskoj baletnoj trupi Ballet de France. U inozemstvu sam poznat kao Vassili Sulich. To mi je ime dala Janine. Nikako nije mogla izgovoriti Veseljko, a budući da sam zamijenio jednog američkog plesača ruskog podrijetla koji se zvao Vassili, ona je tako nazvala i mene. Nisam se bunio, nije me bilo briga kako će me zvati, nego da radim. Poslije su me tako svi zvali. U Parizu sam ostao 11 godina. Godine 1956. nastupao sam s Ballet des Etoiles de Paris, a 1960. postao sam glavni plesač u Lido de Paris.
  NACIONAL: S kojim ste tada poznatim balerinama nastupali?
  - Bio sam visok i brzo sam postao partner balerina slavnih krajem 50-ih, poput Ludmille Tcherine, Colette Marchand i Zizi Jeanmaire. U Parizu sam stekao puno prijatelja, radio sam mnogo i ništa mi nije bilo teško. Kada sam se počeo baviti koreografijom, iza sebe već imao u Parizu koreografiju za balet "Suite Lyrique", stao sam, razmislio i zaključio da mi treba još znanja i iskustva. Odlučio sam 1964. otići u SAD i studirati moderni ples kod Marthe Graham u New Yorku. Moj prijatelj je postavljao reviju Folies Bergere i ponudio mi je posao prvog plesača. Tako sam proveo osam mjeseci na Broadwayu, plesao svaki dan, a popodne išao u školu. Nakon toga vratio sam se u Ženevu i u Grand Theatreu napravio koreografiju za Mozartovu operu "Idomeneo". U toj operi ulogu Idamantea pjevao je tada 24-godišnji Pavarotti.
  NACIONAL: Kako ste dospjeli do Las Vegasa?
  - Dok sam plesao na Broadwayu, producent Folies Bergerea u Las Vegasu došao je u hotel "Tropicana" vidjeti predstavu i ponudio odličan honorar za gostovanje od tri mjeseca. Ja sam to prihvatio, ali su se ta tri mjeseca pretvorila u boravak od devet godina. Prve dvije godine plesao sam 15 predstava tjedno, potom se umiješao sindikat. U Americi se može uspjeti, ali tamo se krvavo radi, jer je konkurencija golema. Svi vlasnici hotela i producenti u Las Vegasu postali su moji prijatelji. Ali nakon devet godina angažmana vratio sam se klasici. Predložio sam ljudima u Las Vegasu da osnujemo studij klasičnog baleta. Tamošnje sveučilište bilo je u samom začetku, grad je imao samo 75 tisuća ljudi. Prije negoli sam počeo predavati, okupio sam nekoliko plesača i sami smo pripremili prvu predstavu. Godine 1972. osnovali smo privatnu plesnu kompaniju Nevada Dance Theater koja djeluje i danas. Punih 25 godina vodio sam je kao umjetnički direktor i koreograf. Još i danas koreografiram. Najdraže priznanje dobio sam 1992., kada mi je NDT posvetio cjelokupnu svoju dvadesetu obljetnicu postojanja.
  NACIONAL: Koga biste izdvojili od svojih suradnika?
  - U Parizu sam lijepo surađivao s Rolandom Petitom, Mauriceom Bejartom, Janine Charrat, Marthom Graham te plesačima iz American Ballet Theatre i NY City Ballet. Odlično sam surađivao i s plesačicom Colette Marchand i koreografom Johnom Tarasom. Plesao sam i s Veronikom Mlakar iz Ljubljane te Milkom Šparemblekom iz Zagreba.
  NACIONAL: Vašeg "Kralja Edipa" vidjela je 1998. publika u Zagrebu i Dubrovniku. Hoće li vidjeti još što?
  - Nisam više najboljeg zdravlja i nemam puno volje i snage raditi nove koreografije. Operirao sam koljeno i kralježnicu, sve su to profesionalne bolesti. Zato nove stvari koreografiram teško - sve što sam napravio, prvo sam sam isprobao. Najprije sam slušao muziku, potom pred ogledalom tražio najbolji pokret. Najbolje rješenje se ne nađe odmah, to su sati rada. Zato nove koreografije više ne mogu iskušati na sebi.

  "Posebno prijateljstvo veže me za Pierrea Cardina. Njega sam upoznao prvih dana u Parizu i ostali smo prijatelji. Cardin me jedini zove Veseljko. Prvi put je moje ime izgovorio kao Vesleško. Rudolfa Nurejeva gledao sam čim je prebjegao na Zapad, u Parizu. Gledao sam njegov prvi pariški nastup, kada je plesao Plavu pticu u 'Trnoružici'. To je bio nezaboravan događaj. Prvi put sam sreo plesača koji je bio virtuoz. Nurejev je bio toliko moćan plesač da ga je vaše oko slijedilo na pozornici i među stotinama plesača. On je na mene ostavio takav dojam već prilikom prvog susreta. Za mene je bio magnetičan. Upoznali smo se i družili na početku njegove karijere. Tada je bio vrlo sramežljiv, no dolaskom u Pariz našao se u novom svijetu i promijenio se. Tu smo imali sličan put. Nurejev je bio najbolji plesač."