U svakoj zemlji žive cigani koje pristojni ljudi zovu Romima. Romi su poznati kao vrhunski pjevači. Pjevaju, "mi cigani meraklije ne možemo bez rakije", "Oj, Jolanda, Jolanda, kolki su ti brkovi"... Imam CD, Muzika iz filmova Aleksandra Saše Petrovića, zove se "Biće skoro propast sveta nek propadne nije šteta". Svi koji su ikad čuli kako pjevaju Todor, Đoka Bas, Nikola i Čika Miša znaju o čemu govorim. To mi je najdraži CD. Da čujete Todora kad zapjeva, "ciganska je tuga pregolema, aj niko ne zna što se cigi sprema...", "sastali se cigani i jevreji, aj pa divane kako da se brane, aj, ustaj cigo iz kreveta svoga, aj, ustaj, cigo, tri ti boga tvoga..." Cigani nisu samo pjevači, znaju krasti, prositi, piti, urlati, imaju nekoliko žena, ne šalju dječicu u školu ni na cijepljenje, nepismeni su i bolesni, ciganke, Romkinje, stalno hodaju s trbuhom do zuba, civilizirani Hrvati koji imaju tu nesreću da žive u blizini cigana u svojim školama otvaraju posebne razrede za tamnopute mališane. U divljim naseljima veselih lutalica nema ni struje ni vode, a kad bilo kojem hrvatskom gradu zatreba zemljište na kome su se razvalile ciganske barake, tamo pošalju bagere i policiju, novine o tome pišu dan-dva, pa cigane proguta drugi grad. Nitko pristojan neće ništa ružno reći o...Romima. I oni su ljudi, hvala Bogu da ih ima, tko bi meo gradske ulice i skakao na papučicu smetlarskog kamiona kad se ukrca kontejner, lutanje im je u krvi, zato ih ne drži mjesto... Ja imam svoju Romkinju, na moja vrata zvoni jednom mjesečno, pokazuje mi svoj crni, jezivo upali trbuh, vidi, ništa nisam jela, skuhaj mi nešto... Svaki put joj dam deset kuna, danas nikad ne znaš, bojim se skrivene kamere, ne bih htjela da gledatelji neke od lokalnih televizija vide pravu mene, onakvu kakva bih bila da sam sto posto sigurna da ciganka nema veze s nekakvim snimateljem drkadžijom. Romi se znaju pojaviti na ekranu, kad jedan od njih piše pjesme ili slika. Uključe se reflektori, dvojici Roma stavi se mikrofon pod nos, jedan recitira, drugi u bijelom odijelu crnim prstom pokazuje kako crveno sunce pada u plavo more. Bolji je osjećaj sresti Roma na ekranu nego Romkinju pred vratima. Rom slikar i Rom pjesnik nam poručuje da smo mi bijeli dobri i, vidi, vidi kako su se uklopili. Jednom godišnje, kad se u Hrvatskoj govori o fašizmu i nacizmu, onda se uvijek spomene da su ustaše u nekakvom logoru udavile ili ubile ili zapalile, nije do kraja jasno, ... i Rome. Nikad nismo saznali koliko Roma. Mi Hrvati znamo da smo... i Rome. Taj podatak ima i dobru i lošu stranu. Može značiti da smo pobili nešto sitno Roma, a može biti da ni nama današnjim Hrvatima Romi nisu toliko bitni da bismo izučavali koliko smo točno Roma maljem tresnuli po crnoj glavi. Ni Nijemci ni Talijani nemaju pojma koliko su u svojim logorima podavili Roma. Zašto bismo mi brojili? Ako i jesmo... i Rome, leševa oko naših nogu bilo je manje nego među njemačkim ili talijanskim nogama. Hrvatska je uvijek bila, kad je bila, mala zemlja. Ne bih govorila o Romima da se ovih dana nisu podavila ona dječica. Siročići. Čitav su dan brala krumpir, pet kuna po satu, skočila u hladnu rijeku... Njihovi roditelji nisu imali čime platiti pogreb, mi Hrvati smo ga platili. Gospođe Hrvatice koje su plaćene da se slikaju i tužno zbore kako u Hrvatskoj djeca teško žive govorile su o jadnoj dječici koja su okopavala krumpir iako po zakonu nisu smjela raditi. Da su se roditelji o njima brinuli, da im roditelji nisu cigani koji se o djeci ne brinu nego, kako ovih dana čitamo, samo bulje u prazno, piju i pjevaju, đelem, đelem, onda dječica ne bi okopavala i u hladnu se vodu bacala. Da mrtvi, mali cigani nisu potomci velikih cigana bili bi živi Hrvati. Zato, okej, ovih ćemo dana napuniti hrvatske oči suzama, ali, među nama, je li, nisu cigani od jučer cigani i nisu cigani samo u Hrvatskoj ovakvi cigani. Romi su svjetski problem koji, da je rješiv, ne bi bio svjetski. A kad sam vam ono rekla da su Hrvati pred tko zna koliko godina umlaćivali... i cigane, htjela sam reći da smo mi Hrvati, kao i oni drugi, osim cigana, trijebili Židove. Ne ... i Židove! Židove! Znamo, rečeno nam je i napisano, koliko Židova, postoje popisi, imena, prezimena, znaju se i imena i prezimena plemenitih Hrvata koji su spašavali Židove. Današnjoj generaciji koja nešto zna, današnja generacija malo zna, totalno je nevjerojatno da su preci današnjih cigana i preci današnjih Židova skupa letjeli u nebo. Da današnje klince povijest zanima, ne zanima ih, sigurno bi pitali kako znamo imena pobijenih Židova, a ne znamo kako su se zvali pobijeni cigani. Klinci znaju biti blesavi, zato je super što ih povijest ne zanima. Ni politika. Da ih zanima politika znali bi koju ulogu danas u svijetu igraju Židovi, a koju Romi. Netko bi im rekao da na ovome svijetu ne postoji zemlja u kojoj su Romi i Židovi jednaki. To strašno vrijeme je iza nas. Nema takve zemlje! Nema takve zemlje?
O čemu ja to govorim? Želim nešto reći o mojoj zemlji Hrvatskoj. Hrvatska je jedina zemlja na kugli zemaljskoj u kojoj se i danas na potpuno isti način smiju ponižavati cigani i Židovi. Cigančiće teškim radom ubijaju vlasnici krumpirišta, a dušu hrvatskih Židova rasteže gradonačelnik Zagreba Bandić, veličajući naciste koji su ih pretvarali u prah, dim, sapun i sjenila za lampe. I što se događa? Ništa. Šute hrvatski cigani, šute hrvatski Židovi, šute hrvatski sudovi. A zagrebački kaplar urla.