"Kad su me kolege vidjeli kako prekapam po smeću, okretali su glave i pravili se da me ne poznaju. Neki su me zvali i dr. Smetlar, a svi su me smatrali čudakom i luđakom. No, današnji predsjednik Stjepan Mesić nije tako reagirao. Upoznao sam ga 1996. godine kada sam tražeći odbačenu ambalažu bez imalo stida prekapao po glomaznom otpadu u Radićevoj ulici. Upravo sam pronašao staru staklenu bocu za soda vodu i divio se njezinoj ljepoti. Zaustavio se neki čovjek i sa zanimanjem me upitao što radim. Okrenuo sam se i prepoznao Mesića, koji tada nije imao nikakvu funkciju. Objasnio sam mu da sam strastveni kolekcionar stare ambalaže, a on se jako zainteresirao za moj hobi. Dugo smo razgovarali, a on se s iskrenim zanimanjem raspitivao o detaljima i najvažnijim predmetima iz moje zbirke», kaže Ante Rodin (75), pasionirani zagrebački kolekcionar stare ambalaže, autor pet stručnih knjiga o ambalaži i tehnologiji pakiranja i apsolutni pionir u izučavanju ambalaže u bivšoj Jugoslaviji, koji je za 35 godina prekapanja po smetlištima, buvljacima, tavanima, podrumima i sajmovima antikviteta prikupio nevjerojatnu zbirku od čak deset tisuća predmeta.

505 s crtom

  Većinu Rodinove zbirke čine predmeti iz 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća, ali u kolekciji posjeduje i puno starije predmete, zatim suvremenu ambalažu iz kasnijih desetljeća, te neke bizarne predmete poput staklenih muških i ženskih noćnih posuda. Oko 75 posto zbirke čine različite staklene boce za alkoholna i bezalkoholna pića, jer se one najčešće nisu bacale nego su se u njima čuvala druga pića. Tu su, primjerice, boce za likere čuvene zagrebačke tvornice pića «Pokorny», te «Arko» i «Patria» koje je kasnije u socijalizmu objedinila tvornica «Marijan Badel». Važan dio zbirke zauzima ambalaža za kozmetiku i lijekove, posebno kartonska iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. «Pravo je čudo što je sačuvana», rekao je Rodin dodavši da je tridesetih godina u Zagrebu postojala mreža parfumerija u kojima su se mogli kupiti svi proizvodi velikih svjetskih kozmetičkih kuća, primjerice, boje za kosu L\\\'Oreal, kreme Nivea i Kaloderma, te Bourjosov parfem «Soir de Paris», koji se prodavao u tamnomodroj bočici sa srebrnom etiketom. U zbirci se nalaze brojne limene i kartonske kutije za slatkiše, primjerice, «Bizjak», «Koestlin», ili «Union», današnji «Kraš», koje se također nisu bacale u smeće. «Limene kutije često su se koristile za pohranjivanje drugih stvari, primjerice, za konce i igle za šivanje, pisma ili fotografije, ali i za čuvanje manjeg alata pa su se sačuvale», kaže. Tu je najzgodnija crvena limena kutija popularnih bombona 505 sa crtom, koje je proizvodio «Union», a kasnije ih je preuzeo «Kraš». Kasnije je Ante Rodin počeo prikupljati i reklame, oglase, deplijane i slične proizvode tako da danas u zbirci ima i 10 tisuća prospekata o ambalaži i strojevima za pakiranje.

Osam tisuća predmeta

  Kolekciju od 2000 predmeta donirao je gradu Zagrebu još prije nekoliko godina, no tek je proljetos ta neobična donacija izložena u dvije prostorije u Muzeju grada Zagreba. Izloženi predmeti vezani su uz Zagreb – tu su nastali, ili su uvezeni pa su se tu prodavali, no svi govore o potrošačkoj revoluciji u prvoj polovici 20. stoljeća, te o zanimljivim likovnim rješenjima tadašnjih dizajnera. Postav je napravio arhitekt Željko Kovačić, koji je predmete izložio na način kao što su bili izlagani u trgovinama, ljekarnama ili izlozima. Ostatak kolekcije pohranjen je u obiteljskoj kući u Donjoj Stubici kamo se zajedno sa suprugom Anom preselio početkom devedesetih, nakon odlaska u mirovinu.
  Zapravo, Rodin se poslije raketiranja Zagreba zabrinuo za sudbinu svoje raritetne zbirke, koja je već tada brojila više od šest tisuća predmeta. Odlučio ju je preseliti iz zagrebačkog stana na sigurnije mjesto – u kuću na selu. Zbog slabog zdravlja – ima nekoliko by passa, preživio je moždani udar i infarkt, temperamentni Dalmatinac također se preselio u Hrvatsko Zagorje, djelomično i zato što se od svoje zbirke nije želio odvojiti. Važniji predmeti nalaze se na tavanu poslagani u vitrinama, a ostatak i u brojnim kartonskim kutijama u podrumu, koji služi kao svojevrsni depo – sveukupno osam tisuća predmeta! Tu se nalaze i neki od najstarijih predmeta iz njegove zbirke, primjerice, drevna amfora stara 2300 godina, koju je skupo platio, kaže, zatim boce od sirijskog stakla, koje datiraju od prije 2000 godina, te jušnice stare 500 godina. Tu je i posve obična izblijedjela kutijica za čaj od kamilice, prvi eksponat njegove buduće kolekcije, koja je inicirala njegovo pasionirano sakupljanje ambalaže. Budući da je riječ o dragoj uspomeni, Rodin je nije htio pokloniti Muzeju grada Zagreba, jer ona za njega ima posebno značenje. 

Skupljačka strast

  «Početkom sedamdesetih vratio sam se iz Italije gdje sam četiri godine radio kao konstruktor ambalaže u poznatim tvornicama slatkiša, primjerice, 'Motta' i 'Alemagnia' u Milanu i Peruggi», objasnio je Rodin. «Zarađenim novcem kupio sam veliki, ali zapušten stan u Žerjavićevoj ulici. Kod sam ga počeo preuređivati pronašao sam u djevojačkoj sobi neuglednu kutiju za čaj, koja je bila kupljena u staroj zagrebačkoj ljekarni \\\'K crnom orlu\\\'. Ta je apoteka otvorena početkom 19. stoljeća u Kamenitoj ulici broj 9, a bila je poznata po tome što je potekla od najstarije gornjogradske apoteke iz 1355. godine. Ta je kutija u meni pobudila sakupljačku strast i počeo sam prikupljati najprije samo staru, a onda i ambalažu novijeg datuma. Zapravo, ta mi je kutija za čaj dala ideju za stvaranje kolekcije ambalaže, koja će govoriti o svakodnevnom životu ljudi. Od tada je ambalaža postala moj život i nisam ništa drugo vidio.» 
  Ante Rodin je rođen u Prvić Luci kraj Šibenika u poljodjelsko-ribarskoj obitelji. Već je s 15 godina priređivao javna predavanja, kaže, pa su ga smatrali vrlo nadarenom osobom. Diplomirao je kemiju na Kemijsko-tehnološkom fakultetu, a kasnije je doktorirao ambalažu u Beogradu «gdje ga je petero ljudi ispitivalo puna tri sata kako bi nešto naučili.» Kad je bio na studentskoj praksi u Finskoj, fascinirala ga je ogromna količina ambalaže, koja se troši u zapadnom svijetu. Taj je susret vjerojatno bio sudbonosan za ostavljanje kemije i upuštanje u avanturu s ambalažom. «Imao sam osjetljiva pluća i nisam mogao raditi s opasnim kemikalijama, jer su me gušile, a nisam se želio baviti ni politikom», objasnio je Rodin. «Naime, zvali su me u UDBU i na političke funkcije, ali to me nikada nije zanimalo i sve sam ponude glatko odbio. Tako sam se spletom okolnosti okrenuo ambalaži o kojoj se u to vrijeme u bivšoj Jugoslaviji malo znalo. Odmah sam se zaposlio u Birou za ambalažu pri Trgovinskoj komori Hrvatske gdje sam konstruirao ambalažu za frižidere od valovitog kartona, tada velikog hita.» 

Nije sramota kopati po smeću

  «Tadašnja prehrambena industrija željela je skupu i nepraktičnu drvenu ambalažu zamijeniti ambalažom od valovitog kartona», nastavio je Rodin. «Počeo sam prikupljati literaturu i izučavati najnovije studije i elaborate tako da sam 1964. godine objavio prvu knjigu \\\'Ambalaža od valovitog kartona\\\'. Bio je to veliki boom, a nakon toga su me zvali na mnoge seminare, privredne sajmove i savjetovanja. No, čini mi se da sam ipak bio poznatiji u inozemstvu nego u Jugoslaviji.» Kasnije je radio u Grafičkom školskom centru, zatim u Kemijskom kombinatu i na kraju u «Grafičaru» iz Ludbrega. Za svoj neobični rad Ante Rodin je nedavno dobio Nagradu za životno djelo «Zlatna kuna» od Hrvatske gospodarske komore na koju je jako ponosan.  
  Na pitanje što ga vodi u prikupljanju ambalaže, Rodin je odgovorio da je u svakom poslu najvažnija ljubav. «Uspjeh se može postići tek onda ako se taj posao radi s ljubavlju i osjećajima. U protivnom nema rezultata, ili su kratkoročni. Evo, kad negdje naiđem na zanimljivu ambalažu, nemam mira dok je ne donesem kući. Nikad me nije bilo sram dok sam prekapao po smetlištima. Zašto? Bilo me je sram jedino lagati i krasti, a ne kopati po smeću. To nije sramota», objasnio je Ante Rodin svoj poriv prema prikupljanju stare ambalaže i nastavio: «Kad sam pronašao zanimljivu ambalažu, prvo sam je oprao i očistio, a onda pohranio u svoj stan. Kad se stan napunio, počeo sam je odlagati u dvorište. Često sam predmete i zamjenjivao. Poznavali su me svi Cigani Zagreba, koji su kao i ja prekapali po smeću. Kad su jednom vidjeli da sam uzeo neke predmete koje su i oni odbacili, jako su se začudili, ali su odmah zaključili da će mi idući put to naplatiti, jer očito nešto vrijede.»

Staro je ljepše

  O vrijednosti svoje neobične zbirke Rodin ne želi govoriti jer smatra da je to teško procijeniti. Po njegovom mišljenju njezina najveća vrijednost je u tome što odražava duh života prošlih vremena, oslikava svakodnevnicu naših djedova i baka ili oživljava uspomene na djetinjstvo. «Ona je svjedok vremena, ali može biti odlučujuća u trgovini», kaže. To se najbolje vidi na primjeru ambalažiranja mlijeka, koje se najprije prodavalo u metalnim posudama, zatim u staklenim bocama, pa u plastičnim vrečicama i konačno u kartonskim, posebno dizajaniranim kutijama. Osim toga, vrhunski dizajn te stare ambalaže, posebno između dva rata, pokazuje da Zagreb nije nimalo zaostajao za najvećim središtima tadašnje Europe. Među grafičkim dizajnerima tog doba ističu se Sergije Glumac i Pavao Gavranić, koji je bio autor prve moderne etikete i logotipa boce za rum te drugih proizvoda tvornice «Pokorny».
  Na pitanje koja mu je ambalaža ljepša, brzo je odgovorio: «Ona stara je puno ljepša od današnje! Osim toga, limene kutije za kekse, primjerice, \\\'Bizjak keksi\\\' dugo su zadržavali njihovu svježinu, jer je limena kutija čuvala njihovu prirodnu vlagu. Danas se keksi pakiraju uglavnom u kartonske kutije, a takva ambalaža ih ne može dobro zaštititi.» Uz to, ambalaža pokazuje i političke promjene, primjerice, nekada poznata tvornica keksa «Union» nakon Drugog svjetskog rata preimenovana je u kombinat «Josip Kraš», a nakon Domovinskog rata u «Kraš». Zatim, poslijeratna ambalaža pokazuje društveno siromaštvo; uglavnom se koristi već postojeća, a na nju se dodaju novi državni simboli i otiskuju nova imena tvornica. Primjerice, ljekarne su nekada imale vrlo neobična imena poput Kaptolska ljekarna Svetoj Mariji na Jelačićevom trgu ili Srcu Isusovom u Gundulićevoj ulici. Ta imena su nakon Drugog svjetskog rata nestala, a zamijenjena su zajedničkim nazivom Narodna apoteka.    

Ambalaža je stvorila mene
  Rodin je želio osnovati Muzej stare ambalaže po uzoru na slične muzeje u San Franciscu, Heidelbergu i Glochesteru, ali za sada tu davnu želju nije uspio ostvariti. Čak je razmišljao i o posebnom istraživačkom institutu. Ni to se nije ostvarilo. «Muzej stare ambalaže u San Franciscu osnovan je još 1956. godine, a nalazi se na starom brodu», kaže. «Ideja je bila da se ambalažom pokazuju promjene u trendovima u umjetnosti dizajna, ali i u društvenom i gospodarskom životu. Danas je taj muzej centar za izučavanje stare ambalaže.»
  Uz ambalažu Rodin je tokom godina, iako ne pije, prikupio impozantnu kolekciju vrsnih vina, koja se nalaze u njegovoj podrumskoj vinoteci. Također, ima vrijednu zbirku slika u kojoj se ističu djela naivaca, osobito njegovog prijatelja Ivana Lackovića Croate. «Ja sam stvarao ambalažu, a ambalaža je stvarala mene i svoj život ne mogu ni danas zamisliti bez ambalaže», zaključio je Ante Rodin svoju priču.