Srećko JurdanaGodišnji odmor mnoga ljudska bića vole provoditi aktivno, baveći se slušanjem jeke u školjkama, bacanjem kamenja u more, jahanjem na magarcu, tegljenjem čamaca na prikolicama, pokazivanjem spolnih organa pred paparazzima*, ispitivanjem koliko se dugo čovjek može pržiti na suncu dok ne dobije rak kože, plovidbom na luftmadracu od otoka do otoka, zmajarenjem nad gudurama u stilu čovjeka-pauka ili natjecanjima u razbacivanju novca u hrvatskim piratskim morskim lokalima. Ako se – u kontekstu ljetnoga aktivizma – radi o Veljku Rogošiću, on već trideseti put zbog nepoznatih razloga preplivava Jadran uzduž i poprijeko, jesenjinovski rečeno: u tom moru psu je poznat svakom. Oni najodvažniji ne odlaze na more, nego se tijekom ljetne radne pauze upuštaju u zastrašujuća istraživanja bespuća jorgan-planine. Kad je o članovima Vlade riječ, ti ljudi godišnjega odmora nemaju, jer su na odmoru neprestano. Već tri mjeseca, na primjer, ne rade uglavnom ništa.

među: Permanentni odmor od nerada

Permanentno se odmarajući od nerada, zadnjih dana morali su prekinuti tu zasluženu relaksaciju radi telefonskoga sastanka, na kojem su za dvije minute razmotrili i usvojili Sanaderovu odluku o poništenju dodjele turističke firme Liburnija prijateljima. Taj audio tour de force* proizveo je čudotvoran efekt. Poništavajući ono što je dva dana prije odobrio, gospodin Sanader ispao je velik junak, gotovo predvodnik u borbi protiv pretvorbenoga kriminala. Pomalo ga sad slave i u Opatiji, koju je zamalo – srbijanskim žargonom rečeno – olešio*. Cijeli taj slučaj Liburnija pretvorio se u neobično zamešateljstvo*. Eltz i Ostoja, šefovi fondova kojima je turistički kompleks de facto darovan, ispunili su brzinom svjetlosti tražene uvjete – uplatu određene svote i povlačenje iz sudskih sporova s državom – kako bi sve svoje oponente i protivnike tog besramnog aranžmana doveli pred gotov čin. Brzina njihove reakcije stvorila je za Vladu ogromne probleme, koji se ne mogu eskivirati ni bijegom na odmor.

među: U pravu ne postoji predomišljanje

Njihovi odvjetnici tvrde, ne bez određene uvjerljivosti, kako pravni odnosi ne poznaju termin "predomislio sam se". Ako se Sanader naknadno predomislio u pogledu isporuke Liburnije, kao što jest, to automatski ne poništava pravne okolnosti koje su u međuvremenu stvorene. Ne namjeravamo u ovome trenutku ulaziti u suptilnosti tog zamršenog pitanja, kao ni u problem kompenzacije koju će država vjerojatno morati ponuditi nesuđenim vlasnicima Liburnije. Slučaj, međutim, savršeno ilustrira Sanaderov nepromišljeni pragmatizam. Eltzu i Ostoji odlučio je, iz javnosti nepoznatih motiva, dodijeliti Liburniju, vjerujući kako će se nakon početne buke stvar brzo zaboraviti. Nije možda slučajno što se ta operacija pokušala provesti upravo u vrijeme godišnjih odmora. Kad je shvatio da su Kvarner i Istra – a i druge hrvatske snage – ozbiljno ustali na stražnje noge, odlučio se hitro vratiti na put pravednika, zaustaviti transakciju i zauzeti pozu borca za zakonitost. Malo tko ga danas pita koji ga je vrag – u prvome redu – tjerao da se u sve to upušta. Posljedice se, na premijerovu žalost, ne mogu eliminirati preko noći, iako su i transakcija i državno odustajanje od nje preko noći izvedene.
Sanaderu je za cijeli slučaj najjednostavnije bilo okriviti vodstvo Hrvatskoga fonda za privatizaciju. Smijenio je Damira Ostovića i njegovoga zamjenika tvrdeći da se nisu pridržavali procedure. Javio se u međuvremenu i Andrija Hebrang s papirom koji dokazuje da se još prije ogradio od pregovora s Ostojom i Eltzom o Liburniji, a Vlada tim papirom opravdava to što cijelu odgovornost komotno svaljuje na HFP. Situacija, međutim, nije tako idealna. Spomenuti gospodin Ostović karijeru u HFP-u izgradio je kao Sanaderova marioneta, i ne bi mu na pamet palo da nekome prepusti Liburniju bez premijerovoga izričitog naloga. Sve što je napravio, napravio je kao izvršitelj a ne kao osoba koja odlučuje.

među: Vremena su se ipak promijenila

Zbog svoga hijerarhijskoga položaja i kalkulantsko-birokratskoga profila on će sad nijemo prihvatiti ulogu glavnoga krivca i čekati da mu se ta žrtva kompenzira nekakvom sinekurom, ali to ne mijenja bit stvari. Za Liburniju su odgovorni Ivo Sanader i njegova vlada. Afera Liburnija poučna je po mnogo čemu i za njih i za hrvatsku publiku. U prvome redu, ona pokazuje da u današnjim okolnostima glas javnosti doista može promijeniti tok zbivanja. Kad bi Tuđman odlučio nekome nešto pokloniti u pretvorbi – Kutli, Rajiću, Androniku Lukšiću itd. – na prosvjede se ne bi ni osvrnuo, a kamoli da bi zbog njih povukao odluku. Sanader, međutim, nije Tuđman, niti je Tuđmanov HDZ na vlasti. Osim toga, Sanader je s Liburnijom taknuo u Kvarner koji nije njegova zona ili interesna sfera.
U Splitu, na primjer, njegove slične odluke prolaze neusporedivo bezbolnije. Prepuštanje Slobodne Dalmacije Europapressu i WAZ-u pod uvjetima koji drastično odudaraju od natječajnih – načelno promatrano – znatno je veći pravni i politički skandal od Liburnije. Gotovo nikome na hrvatskoj političkoj sceni, a ponajmanje utjecajnim splitskim oportunistima koji se danas utrkuju prema Nini Paviću kao što su se nekad utrkivali prema Kutli, mudro – međutim- ne pada na pamet da zbog toga napusti konobu i krene na barikade.

STUPAC TJEDNA: OTPOR GLAVAŠEVIH SNAGA; NOVE GROBNICE

Protiv Vladimira Fabera, šefa interventne policijske skupine poslanog iz Zagreba u Osijek da tamo istraži ratne zločine za koje svjedoci okrivljuju Branimira Glavaša, organizirana je fronta Glavaševih snaga koje ga pokušavaju diskreditirati i ograničiti u djelovanju. Stanoviti Adonis Hodžić pokušao je proizvesti javni efekt tendencioznom tvrdnjom – koju je Faber opovrgnuo - da su ga u policiji prisiljavali na potpisivanje praznoga papira na koji će se poslije montirati optužbe protiv Glavaša. Šef Televizije Slavonije i Baranje Damir Junušić također je nastojao proizvesti efekt, tražeći "zaštitu" od HHO-a i HND-a "zbog policijskih pritisaka". Pripadnici lokalnih "braniteljskih udruga" koje je Faber pozvao na informativni razgovor u vezi s ratnim zločinima, javno su bojkotirali taj poziv. Na kraju se javio i Glavašev čovjek Anto Đapić, koji je s pozicije gradonačelnika patetično izrazio "zabrinutost" nad radom policije i "ogorčenje" što "policija brojne sugrađane uznemirava i podvrgava svakovrsnim pritiscima". Formirao se, kako vidimo, blok koji nastoji opstruirati Faberovu istragu, i koji će – kako ona bude odmicala – vjerojatno postajati sve agresivniji.
* * *
Pukovnik Ivan Grujić, istražitelj ratnih grobnica u Hrvatskoj, najavio je otkrića novih masovnih grobnica, možda i većih od Ovčare. Čak sto pedeset masovnih i oko tisuću dvjesto pojedinačnih grobnica pronađeno je dosad u Hrvatskoj, a u njima je pokopano blizu četiri tisuće žrtava. Brojka ni približno nije konačna. Premalo se o tome govori. Srbi su u "Oluji" i drugim situacijama bili podvrgnuti egzodusu i mnogim nepotrebnim zločinima, ali Hrvati su prije toga bili podvrgnuti postupku istrebljivanja, odnosno genocidu.