Srećko JurdanaPoručuje se sad iz odvažnoga pravaškoga kruga - Tonči Tadić tu predvodi kolonu - da bi Hrvatska trebala poslati mornaricu u Piranski zaljev s obzirom na namjeru Slovenije da tamo proglasi svoju ekološku zonu, odnosno epikontinentalni pojas, riblju transverzalu, državnu dubinu, nacionalnu rivu, što li već. Jasno je da na tu namjeru treba reagirati energično; slovensko-hrvatski višegodišnji spor oko dva kvadratna kilometra vode toliko je intrigantan da zavređuje punu mobilizaciju, i u tom smislu s ovoga mjesta podržavamo ideju da se u spomenutu zonu pošalje hrvatska zastrašujuća morska sila. Patrolni čamac i vodonosac svakako, a mogao bi im se pridružiti i Titov Galeb koji je negdje u Hrvatskoj već dvadeset godina na reparaturi, pod uvjetom da mu se hitno osposobi jedini top. Dođe li do najozbiljnijega, država može zamoliti i Veljka Rogošića da osamdesetak puta prepliva sporan zaljev.

Sanaderova himba

Obnovljeni spor sa Slovenijom oko nešto mora i riba – iako za širu publiku zanimljiv koliko i televizijski poljoprivredni program – Sanaderu je vjerojatno dobro naišao kao sredstvo za djelomično odvraćanje pažnje od situacije koja ga doista opterećuje, tj. od slučaja Liburnia. Jasno je da se gospodin Sanader želi što brže riješiti spomenute afere, premda je – odnosno: upravo zato što je – on osobno njezin autor. S Darkom Ostojom i njegovom marketinškom zastavom grofom Eltzom "vukovarskim" evidentno se nalazi u nekakvome poslovnome dogovoru, nagodbi ili talu*, i pretvorbu Liburnije prilagodio je u svakome segmentu njihovim interesima. Znao je da je sam Andrija Hebrang u fondu za privatizaciju poništio odluku o pregovorima s Ostojom o Liburniji. O tome ga je službeno informirao smijenjeni šef fonda Damir Ostović. Unatoč tome, inzistirao je kod svojih podčinjenih da se aranžman s Ostojom provede, a kad je shvatio da na taj način neizbježno upada u političko živo blato, odgovornost je prebacio na poslušne birokrate u fondu, smijenio ih i sebe ponosno proglasio borcem protiv korupcije i kriminala u privatizaciji.

U toj, tuđmanovski rečeno, himbi* otišao je i zapaženi korak dalje, optužujući prethodne vlade da su izmislile kuponsku privatizaciju čije posljedice on danas mora sanirati. Sanaderova sanacija djeluje groteskno. Ne pada nam na kraj pameti da pomislimo kako je ovdje ikada bilo poštene vlade, a i sam pojam poštenja s politikom ima veze koliko i pojam ljubavi s bordelom. Ipak, kad se protagonist nečasnih aranžmana započne iz njih vaditi tvrdnjom da je za sve kriv sustav koji su stvorili drugi, promatrač se tome može samo nasmijati uz grimasu. U hrvatskoj politici svatko na neki način želi materijalno iskoristiti svojih pet minuta, a Sanader i njegova vlada u tome nisu iznimke. Čovjek je, međutim, postao preslab da bi mu konkurenti nastavili nuditi taktičko savezništvo. Slučaj Liburnia, među ostalim stvarima, gurnuo ga je toliko duboko u glib da je od njega sad počeo bježati i SDP. Ivica Račan, naime, pokušava ostaviti takav dojam u javnosti.

Relativnost po Einsteinu i Račanu

Račan je – po diktatu svoga mentaliteta – vrlo dobro surađivao i s Tuđmanom i s njegovim reziduama, čak do te mjere da im je mirno prepuštao vlast i kad ju je bez većih problema mogao zadržati. Kad je zasjeo Sanader, u Saboru mu je počeo davati diskretnu i indiskretnu podršku, ne sporeći se s njim pretjerano, pokazujući nesvakidašnje razumijevanje za njegov položaj, hladnokrvno ga puštajući da rješava nerješivo – slučaj Gotovina, pregovori s EU-om – i vrebajući za sebe trenutak velikoga povratka u prvi plan. Je li taj trenutak danas stigao? Trenutak je relativan pojam kod Einsteina kao i kod Račana. Neposredno nakon gubitka izbora – potpuno nepotrebnog, doduše – Račan je izjavio kako će se boriti za povratak SDP-a na vlast, ali bez namjere da on osobno bilo kada više postane premijer. Gotovo je kod njega s premijerskom karijerom. Danas izjavljuje kako opet namjerava postati ne samo premijer, nego i premijer-autoritet, nacionalna determinanta, odlučan arbitrirajući faktor s neusporedivo većim reformističkim ambicijama od prijašnjih.

Metuzalemov labuđi pjev

HDZ-u prijeti "definitivnim razobličavanjem", za Sanadera govori da je nemoćni samoreklamer koji poraze prikazuje kao pobjede, ali ne štedi ni Radimira Čačića kojem se čudi na temelju čega najavljuje kandidaturu za šefa vlade ako mu je stranka (HNS) tek četvrta po izbornome statusu. Uglavnom: Čačić je možda inicijalni mag izgradnje autocesta, Sanader i društvo ponosni nastavljači ideje, ali pred Račanom je budućnost, bez obzira na to što on već ima i metuzalemsku političku prošlost. Kako stvari stoje, Račan najavljuje svoj premijerski labuđi pjev – apoteozu uoči nestanka – potpuno uvjeren da stvar neće završiti kao Blaževićev labuđi pjev u Hajduku.

U Hrvatskoj je običaj da se stari ljudi neprestano iznova nameću novim programima koji ih trebaju prikazati kao nove ljude. Sanader je bio Tuđmanov aparatčik, koji je karijeru nastavio kao nacionalni preporoditelj, da bi je sa slučajem Liburnia doveo do ideala. Koji je Račanov "novi program"? Zanimljivi ljudi uglavnom, osim standardnoga podsjećanja publike na svoje nacionalne zasluge, tj. na napuštanje četrnaestoga kongresa komunista u Beogradu. Tvrdi kako će postati toliko jak da neće više – radi mira u stranci – morati praviti kadrovske kompromise, što znači da će pod njim na ministarske položaje dolaziti i nestranačke osobe. Impresionirani smo programom. Neka dođu i fasciniraju nas svojim zaslugama, ali neka i Sanader sa svojima još stanovito vrijeme ostane tu gdje jest, jer sve je to vrijedno nacionalnoga divljenja.

STUPAC TJEDNA: UBOJSTVO DEJANA KAPETANOVIĆA; CRO COP

Prometnoga policajca Dejana Kapetanovića ubio je automobilom narkoman i delinkvent Goran Katić, kad ga je pokojnik pokušao zaustaviti na cesti. Neki se mediji čak snebivaju što je ubojica blago pretučen pri opiranju uhićenju. U tom tragičnom povodu policija traži hitno uvođenje drastičnih kazni za takva nedjela, među ostalim i bezuvjetnu doživotnu robiju. Zahtjevi policije mogu se samo podržati, uz dodatak kako postaje očito da je Hrvatskoj – s obzirom na broj teških ubojstava – potrebna i smrtna kazna.
* * *
Cro Cop je veći dio borbe s Emelianenkom proveo na leđima, ali nema razloga za veliku tugu. U Saboru stoji uspravno i dosljedno se zalaže za svoje ideje.