Damir RadićPostoje glumice s kojima se može započeti svaki tekst o filmovima u kojima su nastupile. Jedna od njih svakako je Jennifer Connelly. Miljenicom mi je postala od trenutka kad sam ju prvi put vidio u antologijskoj sceni Leoneova "Bilo jednom u Americi" ("Once Upon A Time In America"), kad se s nepunih 14 godina, u debitantskoj ulozi kćeri židovskog trgovca, posve razodjenula znajući da ju skrivečki promatra nešto stariji dječak; bilo je to savršeno utjelovljenje pubertetske mladice svjesne neodoljivosti svoje ranotinejdžerske erotičnosti i stoga posve spremne na erotski izazov. Godinu poslije svojom je suptilnom erotičnošću ponijela film još jednog talijanskog genijalca, onirički horor "Phenomena" Darija Argenta. Sljedeće godine bila je partnerica Davida Bowieja u "Labyrinthu" tvorca "Sesame Streeta" i "Muppet Showa" Jima Hensona, da bi ponovo izronila četiri godine poslije, 1990., u ostranjenom americana-trileru Dennisa Hoppera "Hot Spot" s nezaboravnim prizorima lezbijske sugestije između nje i tada još mlade i pakleno seksepilne Virginije Madsen, kojima je dobrodošli hetero-začin dao danas zaboravljeni, a onda jako vrući Don Johnson. Čitav film bio je tako vruć i ljepljiv da su se iz njega, što zbog vremenskih što zbog erotskih uvjeta koje je tematizirao, isparavali dim i prašina, a s njega cijedili znoj i suze, no ujedno je označio i početak zamiranja Jennyne karijere. Istina, dosta je nastupala 90-ih, no uglavnom u efemernim filmovima, često u dekorativnim ulogama koje su nažalost svjedočile o tjelesnoj zaobljenosti što su joj donijele godine, otimajući joj svježinu mladalačke erotičnosti. No postoje žene kojima prva zrelost što ju donose tridesete daruje ljepotu koja nadmašuje njihovu ranu privlačnost. Jennifer Connelly jedna je od njih. Kad sam ju prvi put nakon dugog vremena pod krinkom ispaćene mršavosti ugledao onako neodoljivo vitku i čvrstu, uskog lica i prodornih očiju u čudesnom "Rekvijemu za snove" ("Requiem for a Dream") Darrena Aronofskog, znao sam da ništa ne može zaustaviti njen povratak. Bila je 2000., navršila je 30 godina, sasvim dobro znamenje za prekretnicu. Već sljedeće godine dobila je Oscara za odličan nastup u inače inferiornom Howardovu "Genijalnom umu" ("A Beautiful Mind"), poslije kojeg je rijetko nastupala pažljivo birajući uloge. Ipak, još nije došla do punog zgoditka. Ni "Mračne vode" Waltera Sallesa nisu, nažalost, film koji bi značio izniman kvalitativan iskorak za kojim glumica poput Jennifer svakako žudi.
Brazilac Salles svjetsku je afirmaciju stekao 1998. neoneorealističkim filmom ceste "Glavni kolodvor" ("Central do Brasil") koji je bio nominiran za dva Oscara, da bi se u središtu pozornosti ponovo našao "Dnevnikom Che Guevare" ("Diarios de motocicleta") u kojem je prvi put radio s američkim producentskim udjelom. "Mračne vode" njegov su prvi posve američki film i prvi na engleskom jeziku, no korijeni mu nisu američki. Riječ je naime o remakeu japanskog horora "Honogurai mizu no soko kara" iz 2002., koji se na međunarodnom tržištu pojavio pod naslovom "Dark Water", a kod nas, gdje je objavljen samo na videu (nije imao američku kino distribuciju pa sukladno našoj kolonijalnoj ovisnosti o Hollywoodu ni hrvatsku), preveden je kao "Zlo" (!?). Japanski izvornik adaptacija je romana Kojija Suzukija, "japanskog Stephena Kinga", koji je i autor glasovitog "Ringua", dok je film režirao, kao i "Ringu" te "Ringu 2" (a i njegov slabašni američki remake "Ring Two") Hideo Nakata. Motivi "Mračnih voda" srodni su onima serijala "Ringu": opet je riječ o razvedenoj samohranoj majci koja se skrbi za svoje dijete (ovaj put kćerkicu), dok s onog svijeta prijeti drugo, traumatizirano dijete koje čezne za dobrom majkom i neće prezati ni od čega da bi je se domoglo. U oba slučaja žanr oniričkog horora stavljen je i u funkciju metafore o disfunkcionalnim obiteljima i traumatiziranim ženama i njihovoj djeci, s tim da je izvorni "Dark Water" znatno sugestivniji i dojmljiviji film od razvikanog "Ringua". Stoga je Walter Salles kao autor remakea imao zahtjevniji zadatak od Gorea Verbinskog kad je radio na (izrazito solidnom) remakeu "Ringua".
Salles i njegov brazilski scenarist Rafael Yglesias pošli su istim putem kojim i Verbinski i njegov scenarist Ehren Kruger: stavili su težište na jaču razradu likova i njihovih odnosa od one u izvorniku, a čak su i uveli novi lik odvjetnika (Tim Roth) kojeg je junakinja filma, rastavljena samohrana majka Dahlia (Connelly), angažirala kako bi zadržala skrbništvo nad kćerkicom Ceci (Ariel Gade) koje joj pokušava preoteti bivši suprug Kyle (Dougray Scott). No za razliku od Verbinskog i Krugera, Salles i Yglesias u svemu tome malo su pogubili konce. Jaki pobočni likovi, osnaženi uglednim i vrsnim glumcima koji ih utjelovljuju (uz Rotha kao odvjetnika to su ponajprije John C. Reilly u ulozi upravitelja opskurne stambene zgrade u koju se Dahlia i Ceci useljuju zbog povoljne stanarine te Pete Postlethwaite kao pazikuća, a Salles je čak i za malu ulogu Cecine učiteljice angažirao poznatu televizijsku glumicu Camryn Manheim) jednostavno dobivaju previše prostora i pozornosti za stvarno značenje i važnost koju naposljetku imaju. Nakatin "Dark Water" usredotočen je na majku i kćer, ostali likovi tek su nužne funkcije, što zvuči kao velik nedostatak, ali nije, jer dominantan strukturalni element filma je atmosfera te sugestije i značenjske implikacije koje iz nje proizlaze, u čemu se Nakata pokazao majstorom. Za razliku od njega, razigravajući pobočne likove Salles ih je naposljetku, kao što je primijetio i popularni internetski kritičar James Berardinelli, ostavio u slijepoj ulici – prerazrađeni su da bi bili učinkoviti kao nezahtjevne dramaturške funkcije, a tako razrađeni narativno su preskučeni da bi njihove fabularne linije dobile potrebno oblikovno i značenjsko zaokruženje; naprosto, ostavljeni su bez poante. Također, u prvoj polovici filma Salles se trudio uspostaviti prisniji i topliji te bogatiji odnos majke i kćerkice od onog u Nakate, no kasnije kao da je zaboravio na tu središnju liniju filma; prava šteta, jer u međuigru i kontrapunktalno nadopunjavanje izražajnih lica i tjelesne građe Jennifer Connelly (visoka i vitka) te male Ariel Gade (sitna i okrugla) puno je uložio.
Što se pak tiče atmosfere, sve negdje do sredine filma, ona je iznimno sugestivna. Salles se vodio suptilnim postupnim građenjem tjeskobnog ugođaja unutar skučenog, a svima domaćeg, svakodnevnog prostora zbivanja (stan i stambena zgrada) koje je inaugurirao Roman Polanski u "Rosemarynoj bebi" ("Rosemary's Baby"). Međutim, dok Polanski na postupnosti uvođenja jeze disciplinirano ustrajava do kulminativne završnice, Salles u drugoj polovici filma nerijetko počinje pribjegavati lakim i prozaičnim rješenjima (uključujući tipične "bu" situacije, ali i pretjeranu značenjsku eksplicitnost), pri čemu mu nimalo na ruku ne ide potrošenost motiva onostranog djeteta koje želi ovostranu majku pa ugrožava njezino dijete – nakon svih "Ringua", njihovih remakeova i inih srodnih filmova (i njihovih remakeova), Sallesove "Mračne vode" postaju kap koja je prelila čašu.
Opet, uz sve prigovore, "Mračne vode" nipošto nisu bezvrijedno ostvarenje. Prikaz životnog okružja američke niže (srednje) klase vrlo je sugestivan u svojoj turobnosti, ambijent depresivnog newyorškog Roosevelt Islanda u tom smislu pun je pogodak (i još jedan prilog stupidnosti u nas često izricane tvrdnje o nekakvoj specifičnoj nehumanosti socijalističke arhitekture); također, glumačka ekipa na nivou je koji opravdava njezin renome. Doista je šteta što je Salles dopustio da mu se u drugoj polovici film raspadne, ali čini se da će uskoro imati priliku za popravak: za 2007. najavljena je adaptacija kultnog Kerouacova romana "On the Road" s njim u redateljskoj stolici. A i Jennifer Connelly konačno se može nadati nastupu u ekstraordinarnom ostvarenju: nositeljica je glavne ženske uloge u nadolazećem filmu "Little Children" Todda Fielda, autora od kojeg se nakon velikog odjeka debitantskog redateljskog uratka "U zamci" ("In the Bedroom") mnogo očekuje.