Njemački ekonomski i politički oporavak svakako bi pozitivno osjetila i Hrvatska, pa je stvaranje jake njemačke vlade, koja može biti jamac izvlačenja Njemačke iz krize, i u hrvatskom interesuNjemački kancelar Gerhard Schroder, predsjednica dosad najjače njemačke oporbene stranke, Kršćanskodemokratske unije, Angela Merkel, njezin koalicijski partner bavarski premijer Edmund Stoiber i njihovi suradnici pokazali su mnogo odgovornosti i ozbiljnosti, te na veliko zadovoljstvo njemačke javnosti velikim političkim manevrom izvukli Njemačku iz političke krize, u koju je upala nakon neodlučnog ishoda parlamentarnih izbora 18. rujna. Nakon što su tog dana objavljeni rezultati, bilo je mnogo zlogukih prognoza kako se Njemačka iz te krize neće brzo izvući te kako će se političari zaplesti u brojnim koalicijskim kombinacijama koje će omogućiti neprincipijelnu trgovinu. To se nije dogodilo jer je postignut dogovor o velikoj "crno-crvenoj" koaliciji između Schroderove Socijaldemokratske stranke (SDP), Kršćanskodemokratske unije (CDU) Angele Merkel i bavarske Kršćanskosocijalne unije (CSU) Edmunda Stoibera, o koaliciji za koju su mnogi smatrali da je iz ideoloških i političkih razloga najmanje vjerojatna njemačka politička kombinacija.
Isprva se nudila "semaforska koalicija" "crvenih" socijaldemokrata Gerharda Schrodera, "žutih" liberala Guida Westerwellea i Zelenih Joschke Fischera. Zatim je pozornost izazvala mogućnost "jamajkanske koalicije", nazvane prema bojama na zastavi Jamajke, koja bi se sastojala od CDU-a, čija je stranačka boja crna, "žutih" liberala i Zelenih. Govorilo se čak i o "zastava-koaliciji", prema bojama njemačke zastave, od demokršćana, žutih liberala i nedavno formirane Lijeve stranke, čija je boja također crvena. Ništa se od toga nije ostvarilo.
O velikoj koaliciji isprva se malo govorilo, jer je 18. rujna, kad su objavljeni izborni rezultati, sam Schroder odlučno rekao da takva koalicija nije moguća. On je tada u televizijskoj izjavi postavio pitanje: "Zar mislite da bi moja stranka nakon ovakvih izbornih rezultata mogla prihvatiti ponudu Angele Merkel koja bi sadržavala prijedlog da ona bude kancelarka? Nitko osim mene nakon ovakvih izbornih rezultata ne može osigurati stabilnu većinu."
Schroder je tada još bio uvjeren da će stvoriti "semafor-koaliciju" i sastaviti vladu sa Zelenima i liberalima, te se nije odviše uzbuđivao zbog izjave vođe liberala Guida Westerwellea da za njegovu stranku koalicija sa Schroderom ne dolazi u obzir. Kad je ipak shvatio da je Westerwelle čvrst, morao se okrenuti na drugu stranu, a jedina strana koja mu je preostala za razgovore bila je koalicija Angele Merkel i Edmudna Stoibera.
Predstavnici SPD-a i koalicije CDU-a I CSU-a sastali su se prvi put 22. rujna. Razgovori, koje su obje strane imale s drugim partnerima, bili su bezuspješni. Na prvom sastanku sa svake strane sudjelovalo je po sedam političara, sastanak je trajao jedan sat, a nakon sastanka čulo se da ni jedna strana ne odbacuje mogućnost velike koalicije, ali nitko ne popušta na pitanju tko će biti kancelar. Angela Merkel razgovore je nazvala "konstruktivnima", a predsjednik SDP-a Franz Muntefering rekao je da su "pregovori počeli".
Ni sljedećim razgovorima 28. rujna nije riješeno pitanje kancelara. Na tom sastanku su navodno socijaldemokrati ponudili formulu 2+2, po kojoj bi Schroder ostao na kancelarskom mjestu još dvije godine, a potom bi to mjesto preuzela Angela Merkel, ali demokršćani su to odbili tvrdeći da je ona formalni pobjednik izbora te ima pravo na kancelarsko mjesto. Novinarima su obje strane govorile da su razgovori bili "konstruktivni i iskreni", čime je diplomatski rečeno da je bilo mnogo svađe. Ali čulo se da se nije razgovaralo samo o mjestu kancelara nego i o političkim temama i usmjerenju moguće buduće vlade u socijalnim pitanjima, federalizmu i budžetu.
U velikom zaokretu 2. listopada Schroder je prvi put dao do znanja da bi mogao odstupiti s kancelarskog položaja. Rekao je televiziji RTL da ne želi stajati na putu izgradnji stabilne vlade, što su politički komentatori shvatili kao najavu da je u tijeku trgovina te da će napustiti vlast ako njegova stranka dobije značajna ministarstva u novoj vladi, te ako se postigne dogovor o zajedničkoj političkoj liniji, koja će uvažavati i socijaldemokratske stavove, posebno u sferi socijalne i radne politike. On je svoju spremnost da napusti mjesto kancelara ponovio sljedećeg dana na sjednici predsjedništva SPD-a, ali je predsjedništvo stranke obznanilo da traži da Schroder ostane kancelar.
Potom je 5. listopada održan još jedan sastanak, nakon kojeg se čulo da je postignut dogovor o velikoj koaliciji, ali da su ostala još neka otvorena pitanja. Odlučeno je da će se sljedećeg dana o tim pitanjima, među kojima je glavno bilo tko će biti kancelar, održati sastanak "u osam očiju".
Tako su se 6. listopada sastali Angela Merkel i Stoiber s demokršćanske strane te Schroder i Muntefering sa socijaldemokratske na prvom međustranačkom summitu. Razgovor je trajao čak četiri sata, a o njegovu sadržaju javnosti nije ništa rečeno. Ali taj povjerljivi sastanak na vrhu izazvao je uzbuđenje među članovima stranaka, posebno među socijaldemokratima, gdje je – začudo – počelo jačati uvjerenje da bi SDP trebao prihvatiti rješenje za veliku koaliciju bez Schrodera kao kancelara.
Spomenuta četvorka sastala se i u nedjelju, 9. listopada. Razgovori su trajali tri i pol sata, a nakon njih opet nije bilo nikakvih izjava pa je za njemačka javnost još uvijek bilo zagonetno što se događa. No na tom sastanku sve je bilo dogovoreno, a to se doznalo sutradan, u ponedjeljak ujutro, kad su se odvojeno sastala predsjedništva stranaka i prihvatila dogovor.
Angela Merkel bit će kancelarka, ali će socijaldemokrati dobiti većinu ministarstava, osam, a demokršćani šest. Dogovoreno je da će demokršćani osim kancelarskog mjesta dobiti i ministarstva unutarnjih poslova, obrane, privrede, poljoprivrede, obrazovanja i obitelji, od toga će dva mjesta pripasti bavarskom CSU-u. SDP je dobio mjesto vicekancelara i ministarstva vanjskih poslova, financija, znanosti, pravosuđa, zdravstva, okoliša, transporta i rada.
Odmah je obznanjeno da će dosadašnji bavarski premijer Edmund Stoiber postati savezni ministar privrede, što je najvažnije ministarsko mjesto u vladi kojoj će ozdravljenje privrede biti prioritet. Novi ministar unutarnjih poslova bit će vjerojatno Wolfgang Schauble. Iz SDP-a je obznanjeno da će novi ministar vanjskih poslova biti dosadašnji ministar obrane Peter Struck, što je izazvalo posebnu pozornost u inozemstvu.
Iako su dvije strane pažljivo raspodijelile ministarstva tako da svaka strana drži po jedno od srodnih ministarstava u sferi privrede i financija, vanjske politike i obrane, u sferi očuvanja okoliša, vidljivo je da je prilikom rasprave o resorima SDP ipak želio zadržati ministarstva koja se tiču socijalne sfere. Znakovito je i da je SDP preuzeo i ministarstvo vanjskih poslova, kojim je dosad upravljao predsjednik Zelenih Joschka Fischer. Očito je SDP želio da u vanjskoj politici ne bude naglog zaokreta prema dosadašnjoj Schroderovoj vladi. Demokršćani su jako kritizirali Schroderovu vladu zbog vanjske politike, koja je na pitanju Iraka pokvarila odnose s SAD-om i vodila relativno pasivnu politiku unutar Europske unije. Bilo je i neslaganja oko primitka Turske u EU.
U njemačkoj je političkoj tradiciji da kancelari znatno utječu na vanjsku politiku svoje vlade. Ali u koalicijskim vladama, u kojima kancelar i ministar vanjskih poslova nisu iz iste stranke, što će biti slučaj I u vladi Angele Merkel, nastoji se postići potpuna koordinacija kako bi vanjska politika bila jedinstvena. Zato valja očekivati neku vrstu dogovorne vanjske politike – koalicijski partneri morat će se odreći dijela svojih stavova i težiti kompromisu. Novi njemački ministar vanjskih poslova Struck stekao je dosta iskustva u vanjskoj politici kao ministar obrane, posebno u njenoj euroatlantskoj dimenziji, upravljao je njemačkom vojskom kad je ona prvi put imala krupniju ulogu u jednoj izvaneuropskoj vanjskopolitičkoj operaciji, kad je Njemačka preuzela zapovijedanje mirovnim snagama NATO-a u Afganistanu.
Stvaranje njemačke velike koalicije događaj je koji je višestruko značajan i za Hrvatsku. Njemačka je važan politički i ekonomski partner Hrvatske, a ekonomsko-socijalna kriza, kroz koju prolazi Njemačka, loša je i za Hrvatsku. Zbog vlastitih problema Njemačka se pasivizirala na međunarodnoj sceni, a to se osjetilo i u njemačkoj poslovnoj aktivnosti izvan njenih granica. Njemački ekonomski i politički oporavak svakako bi pozitivno osjetila i Hrvatska, pa je stvaranje jake njemačke vlade, koja može biti jamac izvlačenja Njemačke iz krize, i u hrvatskom interesu.
Hrvatske političke stranke imaju razvijene odnose s njemačkim strankama iste orijentacije. Stanoviti problem za Hrvatsku bilo je to što na vlasti u Njemačkoj nije bila stranka s kojom je u vezi vladajuća Hrvatska demokratska zajednica. Izborom Angele Merkel za kancelarku taj će problem biti uklonjen. Hrvatski premijer Sanader više se puta sastao s Angelom Merkel, koja je snažno podržavala hrvatske europske aspiracije. Ali kako će ministarstvo vanjskih poslova ipak voditi socijaldemokrat Struck, ne treba očekivati velik zaokret u dosadašnjoj njemačkoj vanjskoj politici.