Sva su trojica Crnogorci, vrsni rukometaši ali i vrlo neobične osobe. Kapisoda je u susjednoj državi poznat kao playboy kojem tabloidi broje žene s kojima je spavao; Đukanović je poznat po tučnjavama na terenu, dok su za Lisičića, koji je posljednje dvije sezone igrao u Kataru, pojedini hrvatski sportski novinari mislili da više nije sposoban igrati vrhunski rukometRukometni klub Zagreb, u pokušaju da se vrati među najbolje europske klubove – kao što je bio u prošlom desetljeću – potpisao je ove sezone ugovore s tri reprezentativca Srbije i Crne Gore: 33-godišnjim Blažom Lisičićem i 29-godišnjacima Petrom Kapisodom i Goranom Đukanovićem. Sva su trojica Crnogorci, vrsni rukometaši ali i vrlo neobične osobe. Kapisoda je u susjednoj državi poznat kao playboy kojem tabloidi broje žene s kojima je spavao; Đukanović je poznat po tučnjavama na terenu, dok su za Lisičića, koji je posljednje dvije sezone igrao u Kataru, pojedini hrvatski sportski novinari mislili da više nije sposoban igrati vrhunski rukomet.
Na sve se to njih trojica, koji su prvi put otkad su u Zagrebu odlučili govoriti samo za Nacional, samo smiju. Kapisoda kaže: "Svi me pitaju s koliko sam manekenki spavao, a nitko ne piše da sam završio fakultet i upisao magisterij"; Đukanović kaže da je upadao u tučnjave jer je spreman dati sve za svoje suigrače, dok je Lisičić prošle nedjelje bio najbolji igrač Zagreba u prvoj utakmici rukometne Lige prvaka, čime je pokazao kako nije zaboravio igrati rukomet.
Kapisoda i Đukanović nikada nisu bili u Zagrebu. Prvi dolazak ujedno im je i preseljenje u Zagreb, dok je Lisičić bio 1989. godine, i to kao mladi igrač Proletera iz Zrenjanina koji je upravo od Zagreba izgubio finale prvenstva tadašnje Jugoslavije. Međutim, za Zagreb nisu potpisali kolektivno, nisu uvjetovali potpis ugovora s dovođenjem još nekog sunarodnjaka, čak nisu ni znali da uprava Zagreba pregovara s nekoliko Crnogoraca.
"Ja sam prvi potpisao, Đukanović drugi, a Lisičić treći. U veljači sam počeo pregovarati sa Zagrebom, a posao smo završili u svibnju, dok je Đukanović potpisao u lipnju. Nikada nisam imao dileme oko igranja za Zagreb. Na to gledam profesionalno. Meni su Zagreb predstavili u tako lijepom svjetlu da nije bilo sumnji kako bi mi se moglo dogoditi nešto loše", kaže Kapisoda, za kojeg se smatra da je upropastio karijeru u Srbiji i Crnoj Gori te je sada spašava u Zagrebu.
I dok u Srbiji kažu da je Kapisoda, nekad iznimno talentiran rukometaš koji je 1999. i 2001. godine s reprezentacijom Srbije i Crne Gore osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Egiptu, odnosno Francuskoj, upropastio karijeru zbog noćnog života, on to odbacuje i tvrdi da su za sve krive – ozljede. "Imao sam tri ozljede, jednu za drugom. Prvo sam imao tešku prometnu nesreću potkraj 2001. Tada sam jedva ostao živ. Dogodilo se to na ozloglašenom putu između Cetinja i Budve, dugom 30 kilometara, gdje je nadmorska visina 600 metara i puno je provalija. Nitko nije bio kriv, bio sam sam u automobilu i kako sam vozio prebrzo, skrenuo sam s ceste i pao u provaliju duboku 30 metara. Stradao mi je 11. i 12. kičmeni pršljen. Međutim, oporavio sam se dosta brzo", rekao je Kapisoda koji je tada igrao u Lovćenu iz Cetinja, u kojem je rođen kao i Đukanović, dok je Lisičić rođen u Podgorici.
Nakon oporavka, u ljeto 2002. godine, Kapisoda je prešao u beogradski Partizan gdje se tijekom utakmice potukao s navijačima Sintelona na utakmici u Bačkoj Palanci. "Bilo je to pred početak Lige prvaka kada mi je u nekoj gužvi s navijačima slomljena desna ruka. Ne bih išao u detalje, eto, tako se dogodilo. Nisam ništa inscenirao, oni su me napali. Tri i pol mjeseca nosio sam gips, nakon čega sam počeo igrati. Nakon mjesec dana došlo je do najteže povrede, naprsnuća križnih ligamenata skočnog zgloba zbog čega sam pauzirao godinu i pol. To mi je bilo najteže razdoblje u životu. Nakon što sam ozdravio, odigrao sam pola sezone u sarajevskoj Bosni", objasnio je Kapisoda. Pritom je dodao da se u vrijeme dok nije igrao bavio manekenstvom, ali je istaknuo da je završio fakultet.
"Završio sam fakultet za poslovne studije, diplomirao sam prije nešto više od dvije godine. Upisao sam magisterij, dao pola ispita, ali sam onda nastavio s rukometom. Bilo bi lijepo da magistriram premda sam sada, zbog rukometa, studij zapustio», kaže Kapisoda.
Đukanović je još slikovitija pojava od Kapisode. Sjajan obrambeni igrač koji se zna potući na terenu, ali je bez obzira na to godine 2001. proglašen najboljim sportašem Crne Gore te je iste godine bio poslanik u crnogorskom parlamentu. Ako se zna da je te godine njegov Lovćen iz Cetinja bio rukometni prvak Srbije i Crne Gore, a on igrao za reprezentaciju koja je osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, onda je pitanje kako je psihički preživio tu godinu. Krenuli smo od tučnjava na terenu, prva je bila u utakmici Lige prvaka Sporting protiv Lovćena u Lisabonu.
"Mi smo počeli utakmicu normalno, vodili smo 2:1, ali su tada došli na utakmicu nogometni huligani, navijači Sportinga. Počeli su nas provocirati, gađali su nas, zatim su napali naše članove uprave i tri stjuardese s našeg čarter leta, a u dvorani su bili samo dva policajca, muškarac i žena. Bio je to prvi slučaj u povijesti rukometne Lige prvaka da su navijači ušli u teren. Lovćen je blago kažnjen zbog napuštanja terena, iako uopće nismo bili krivi. Pa noževima su nas napali, mene su uboli nožem u nogu", ispričao je Đukanović. Slijedila je tučnjava i u Beogradu, na utakmici Partizan – Lovćen, za što kaže da je Lovćen uvijek imao problema s Partizanom.
"Možda su im smetala crnogorska obilježja na našim dresovima. Mi nemamo što kriti, ali zbog toga smo imali problema s navijačima Partizana. Dobro, kada bismo izašli u grad, nikada ne bismo imali problema. Pa ni oni se nisu osjećali ugodno u Cetinju. Mi Cetinjani smo, nemamo što kriti, za nezavisnu Crnu Goru. Ne kažem to zato jer smo u Zagrebu, pa mi to pričamo i u Beogradu", istaknuo je Đukanović, koji se godinama zauzima za nezavisnu Crnu Goru. Zbog tih je stavova ušao u Demokratsku partiju socijalista, stranku Mile Đukanovića, te je preko nje ušao u crnogorski parlament.
"Ja sam prijatelj s Milom Đukanovićem i Svetom Marovićem, Đukanović mi je i rođak. Osjetio sam da trebam poduprijeti ideju jer ako nemaš ideju nego kao biljka promatraš sa strane, onda nemaš zbog čega živjeti", istaknuo je Đukanović. Na to je Kapisoda dodao da je vlada Mile Đukanovića novčano podupirala Lovćen i tako njima dvojici omogućila da dobro zarađuju, bez potrebe da odu igrati u inozemstvo. "Vlada je financirala čitav crnogorski sport zbog čega crnogorski sportaši trebaju na dresovima imati imena Mile Đukanovića i Svetozara Marovića. Mi kao sportaši ne bismo preživjeli sankcije uvedene zbog Slobodana Miloševića da Milo Đukanović i crnogorska vlada nisu prepoznali da su sportaši reklama za crnogorsku državu. Zato je crnogorska vlada odlučila poduprijeti pet vrhunskih klubova: Lovćen i Budućnost u muškom i ženskom rukometu, Budućnost u košarci, Budvu u odbojci i Jadran u vaterpolu. Sve te momčadi su u 2001. ušli među osam najboljih klubova u europskim Ligama prvaka. Za državu od 450 tisuća stanovnika to je pravo čudo", rekao je Đukanović.
Ni Kapisoda ni Đukanović, tada igrači Lovćena, nisu tada potpisali za neki inozemni klub. Kapisodu je u tome spriječila teška ozljeda, a Đukanoviću se nije odlazilo u inozemstvo. "Lovćen se kao jak klub počeo stvarati 1997. i moja je generacija prelazila iz juniorske u seniorsku konkurenciju. Tada se zbio sukob Đukanovića s Bulatovićem i Miloševićem. U crnogorskim se klubovima radilo na tome da igrači ostanu u svojim klubovima. I ja, kao i svi ostali rukometaši Lovćena, imali smo ponuda iz Njemačke i Španjolske, ali nama je bilo odlično u Lovćenu, imali smo odlične uvjete, a još smo k tome – kod kuće. Nismo imali potrebe da zbog nekoliko tisuća maraka više odemo u inozemstvo.
Velik je privilegij bio što smo u Cetinje, grad od deset tisuća stanovnika, doveli najjače europske rukometne momčadi. Cijelo Cetinje i Crna Gora živjeli su za naše uspjehe. Nikada neću zaboraviti doček u Tivtu kada smo prvi puta postali prvaci Jugoslavije u rukometu. Sletjeli smo avionom oko devet ujutro, pola Crne Gore nas je dočekalo, dočekala nas je kolona automobila duga deset kilometara. Svi smo plakali nakon što smo sletjeli u zračnu luku. Meni se nije išlo ni u Beograd a kamoli u neko inozemstvo", rekao je Đukanović.
Lovćen ubrzo upada u probleme. Klub se polako osipa: nakon odlaska Kapisode u beogradski Partizan, Đukanović odlazi u Katar, gdje je odigrao sezonu i pol. "U Kataru je financijski bilo jako dobro, ostao sam sezonu i pol pa sam se na početku godine vratio u Lovćen na pola sezone kako bih bio s obitelji. Žena mi je bila pred porodom, a nisam želio da rodi u Kataru", obrazložio je Đukanović razloge povratka.
Što se same igre tiče, Blažo Lisičić je najkvalitetniji od tri Crnogorca, dovedena u Zagreb. Sedam godina igrao je za reprezentaciju Srbije i Crne Gore, otpao je 2003. kada su ga kao "prvog ispod crte" izostavili s Europskog prvenstva u Sloveniji. Igrao je za brojne europske klubove, nigdje se nije zadržao više od dvije sezone, a u Zagreb je došao zahvaljujući tome što je prije tri godine igrao za talijanski Conversano koji je tada trenirao Lino Červar, sadašnji trener Zagreba i hrvatske rukometne reprezentacije.
I on, kao i Đukanović i Kapisoda, kaže da je potpisao za Zagreb ne zbog novaca nego zbog uvjeta života i blizine Crne Gore. "Mi ne smatramo Zagreb inozemstvom", istaknuo je Đukanović. Lisičić se nadovezao da se odmah bolje osjeća kada zna da za sat vremena može iz Zagreba doći u Crnu Goru. "Pet godina sam igrao u Njemačkoj. Da sam ostao još jednu godinu, psihički bih poludio. Ništa ondje nisam smio: nisam smio parkirati kod pune linije, nisam smio trubiti na ulici… Preporodio sam se kada sam otišao u Italiju. Kada sam vidio čovjeka da daje žmigavac za lijevo a skreće desno, meni je došlo da ga poljubim. Meni je Njemačka teško pala", rekao je Lisičić. A Đukanović je dodao: "Nas ne zanima monotoni zapadni život kao, na primjer, u Njemačkoj. Ondje veliki klubovi dolaze iz malih mjesta, zarada je velika, ali ne vidiš bijela dana. Kao da si u zatvoru. Nemaš prijatelja, nemaš obitelj. Mi nismo za takav način života; mi volimo druženja, obiteljske izlaske, volimo kada se momčad druži. Zato ćemo dati sve za momčad, zato smo i imali stotine tučnjava, ali i puno uspjeha. Tako je i u Zagrebu: ja na svojeg suigrača gledam kao na člana obitelji za kojeg ću sve napraviti".
To ne znači da su se u Zagreb došli provoditi. Lisičić kaže da su prošla vremena kada je izlazio; sada vodi miran život i čeka da mu se supruga preseli u Zagreb. "Nama ne treba provod. Dok smo bili u inozemstvu, to nam je bilo važno, ali kako vrijeme odmiče, to mi nije važno. Mogu tijekom dana popiti kavu s društvom, ali navečer više ne mogu ostajati do dva-tri sata u noći, poslije mi to na nos izlazi, treba mi sedam dana da se vratim u normalu. Iživljeni smo. Sviđa mi se što je Zagreb gospodski grad, kulturan, mene to oduševljava. Tko zna, možda se jednog dana i preselim u Zagreb", objasnio je Lisičić, koji iz prethodne nevjenčane veze ima osmogodišnjeg sina Stefana. Kako je Stefanova majka ujedno i šurjakinja Darka Kovačevića, srpskog nogometaša koji igra za španjolski Real Sociedad, tako je mali Stefan najbolji igrač i kapetan Real Sociedada u dobnoj skupini do 12 godina, na što je otac Blažo iznimno ponosan.
Đukanovićeva supruga, s kojom ima dvije kćeri, preselila se u Zagreb i kaže da obožavaju šetati se Jarunom. A Kapisoda, iako slobodan, uvjerava nas da ne razmišlja o provodima: "Toga više nema, ja sam došao u Zagreb kako bih igrao rukomet a ne da se bavim tko zna čime. Ovdje u Zagrebu nemam vremena ni za što, ovdje sam dva i pol mjeseca, samo sam dvaput otišao do grada, i to kada su mi došli prijatelji koji su bili na proputovanju kroz Zagreb. Nemam kada, naporno treniramo i željan sam kreveta i spavanja. Na Veliku Gospu sam otišao na dva dana doma u Cetinje, i to je bilo to".
U ime te ozbiljnosti, Kapisoda i Lisičić, veliki ljubitelji motocikala, ostavili su kod kuće svoje dvokotačne ljubimce: choppera hondu shadow te yamahu MT 01, koju je Lisičić nedavno kupio za 12 tisuća eura. Na sve te priče o noćnim provodima Đukanović kaže: "Zagreb je miran grad, primijetio sam da se ovdje više radi, dok se u Beogradu više zabavlja".
Ipak, sva trojica dobro znaju da je do prošle sezone klub Zagreb bio u novčanim problemima i da su mnogi igrači tvrdili da im je klub ostao dužan.
"Znali smo mi da je klub imao financijskih problema. Prvi sam put došao u Zagreb u ožujku i uvjerio se da Zagreb više nema problema i da je financijski pokriven za sljedećih nekoliko godina", kaže Kapisoda, dok je Lisičić puno otvoreniji: "Prošla su vremena kada sam dopuštao da mi govore: Odigraj, dolazi novac u petak, pa potom: Neće u petak, ali dolazi u ponedjeljak… i tako stalno. Kod mene više toga nema. Dopuštam malo kašnjenje, ali ako novca nema, onda odlazim. No ponavljam, ja nisam zbog novca došao u Zagreb".