Damir RadićVlada Ive Sanadera za svog dosadašnjeg mandata potrudila se suzbiti prostor manifestacijama ustaštva i svesti nacionalističku presiju na podnošljivu mjeru, no to nipošto ne znači da Hrvatskom i dalje ne kruži bauk nacionalizma, ovdje kao i drugdje često maskiran u ljepšu i podobniju riječ praktično istog smisla – patriotizam. Najnoviji su, vrlo plastični primjeri demonstrirani na Hrvatskoj televiziji. Tihomir Ladišić smijenjen je s položaja urednika-voditelja emisije "Otvoreno" jer se usudio postaviti anketno pitanje o agresiji Hrvatske na BiH, premda je javna tajna i notorna istina da su jedinice Hrvatske vojske u duljem razdoblju u susjednoj državi sudjelovale u borbi protiv legalne oružane sile te države. S druge strane, u istoj emisiji Hloverka Novak-Srzić je, ne prvi put, galantno dala prostor nacionalističkim i ustašoidnim emigrantima za njihove demagoške teze o udbaškom karakteru hrvatskih tajnih službi koje tobože vode specijalni rat protiv Hrvatske, kao da iste tajne službe odavno svojim kadrovima nije napunio i pod kontrolu stavio moćni ustašofilski ministar obrane, pokojni Gojko Šušak. No u suvremenoj Hrvatskoj na ubrizgavanju pogonskog goriva nacionalizmu ne rade samo anakroni emigranti izgubljeni u vremenu, nego i neki od njihovih najžešćih oponenata.

Na primjer, Jurica Pavičić. Taj gorljivi kritičar hrvatske društvene zbilje tipičnom manirom američkog liberala svoju visoku kritičnost demonstrativno opravdava patriotizmom, u ime kojeg je još jučer (preciznije, 2001.) hrvatske zločine u Oluji sveo na "kokošarenje", a Johnnyja Štulića proglasio izdajnikom (2001.) i kvislingom (2005.). Ili Ivan Zvonimir Čičak. Taj lukavac premazan svim mastima, koji je još 1971. kao studentski vođa pokrivao idejni raspon od anarhoindividualizma preko (kršćanskog) socijalizma do nacionalizma, u novije se vrijeme predstavlja kao ekspert za Haaški tribunal te objašnjava hrvatskim osumnjičenicima i optuženicima kako je najbolje da budu procesuirani u domovini, gdje će tužitelji i sudovi imati u vidu puni kontekst (ne)djela za koja su osumnjičeni, odnosno optuženi, te će u slučaju sudskog postupka jamačno pronaći niz olakšavajućih okolnosti. Veliki humanist i borac za ljudska (i manjinska) prava, ali i samodeklarirani nacionalist, na taj se način dakako ulaguje većinskoj hrvatskoj javnosti, onoj nacionalističkog i "patriotskog" raspoloženja, želeći razumijevanjem za "naše dečke" amortizirati reakcije na one njegove stavove za koje ista ta javnost nema ni najmanje sluha. Koliko Čičak zna što govori, svjedoči i razmjerno blaga presuda Mirku Norcu za suorganizaciju i suizvršenje najstrašnijeg zločina počinjenog s hrvatske strane u Domovinskom ratu, iako je i tih 12 godina koliko mu je dosuđeno u spomenutom dijelu hrvatske javnosti doživljeno kao drakonska kazna. Dakako, usprkos pravomoćnoj sudskoj presudi hrvatski mediji Norca nikad ne nazivaju ratnim zločincem, dok se taj naziv obilato nadijeva tek osumnjičenicima za ratni zločin s druge strane. U takvoj klimi nacionalizmu nesklon građanski sloj tzv. liberala doživljava Pavičićev roman "Ovce od gipsa", odnosno njegovu filmsku adaptaciju u izvedbi Vinka Brešana ("Svjedoci") kao iskaz neviđene građanske hrabrosti, mada je riječ o politički korektnoj mlakoj kamilici, uz to i duboko nemoralnim ostvarenjima čiji su se autori poslužili tragedijom jedne zagrebačke obitelji da bi ju falsificirali u korist priče o "našim dečkima". U takvoj Hrvatskoj pojava filma Dejana Šorka "Dva igrača s klupe" gotovo je senzacionalan događaj.

Hrvatska filmska scena u zadnje je vrijeme vrlo čudna. Prvi domaći Dogma film u tzv. gerilskim uvjetima polučio je 65-godišnji profesor ADU Tomislav Radić, mada bi se to prije očekivalo od nekog autora mlade garde, za koju se pretpostavlja da je bliža duhu vremena. Prvi doista politički provokativan, pa i subverzivan film nezavisne Hrvatske nije djelo nekog od (mlađih) lijevih liberala, nego (sredovječnog) oportunista Dejana Šorka, autora koji u svom dosadašnjem filmskom radu nije bio ni blizu političkom talasanju. U debitantskom filmu "Mala pljačka vlaka" (1984.) rabio je šijanovski humor povezujući ga s parafraziranjem vesterna, u melodramskom hitu "Oficir s ružom" (1987.) smjestio je arhetipske motive "Romea i Julije" u neposredno poslijeratni zagrebački kontekst, erotski spajajući partizana i građanku u vrijeme kasnog socijalizma kad afirmacija takvog odnosa više nije bila politički riskantna, u "Najboljem" (1988.) po narudžbi je tematizirao život pitomaca JNA, u "Krvopijcima" (1989.) okušavao se u žanru fantastičnog horora, a u "Vremenu ratnika" (1992.) u žanru pustolovnog trilera s osloncem u Boormanu i Carpenteru. U "Garciji" (1999.) dotaknuo se političkog sloja, ali po podobnom obrascu nacionalističkih emigranata, no taj je sloj posve marginaliziran u korist mješavine poetike TV sapunice i političkog trilera čija je političnost irelevantna. Uglavnom, Dejan Šorak bio je zadnji autor od kojeg bi se mogao očekivati iskorak kakav je ponudio u "Dva igrača s klupe", to prije što je sredstva za film osigurao agitiranjem za Vrdoljakovu "Dugu mračnu noć". Možemo samo pretpostaviti kako su se osjećali Božo Biškupić na premijeri filma ljetos u Puli, odnosno Antun Vrdoljak na nedavnoj zagrebačkoj premijeri. Vjerojatno slično onom uglednom režiseru starije generacije koji je Šorkov film u Puli nazvao antihrvatskim. Što se to Dejan Šorak usudio reći?

"Dva igrača s klupe" razotkrivaju i ismijavaju hrvatske (para)državne mućke (fabriciranje lažnih dokumenata i svjedoka) kako bi se obranili tzv. nacionalni interesi i obranila čast generala "heroja a ne zločinaca", te izigrao Haaški sud. Šorak ismijava i te generale, na reprezentativnom primjeru poručujući da je de facto riječ o spodobama povezanima sa sitnokriminalnim miljeom. Ogoljuje hrvatske i srpske pijune koji su ginuli za "više ciljeve" i izruguje im se, ali istovremeno ih zajedno s vraški šarmantnim odvjetnikom manipulatorom (sjajni Tarik Filipović) afirmativno suprotstavlja krutim i suludo dobro plaćenim birokratima iz Haaga. Pritom se u Šorka ne osjeti nikakva zloća – dvojici glavnih likova, lažnim svjedocima generalove obrane, Hrvatu (odlični Goran Navojec) i Srbinu (izvrsni Borko Perić) on se ruga, ali ih i voli. A odvjetnik manipulator, povezan s tajnim službama, očito ga fascinira. Šorkov film dobar je primjer dijalektičke metode. S jedne strane autoru je draga balkanska kuhinja dvaju ključnih srednjojužnoslavenskih naroda u opoziciji s ledenim tuđincima, ali i tužan je zbog baruštine koju su ti narodi sami sebi stvorili i zbog koje je sva ta igra potrebna. S jedne strane afirmira hrvatski i srpski "barbarogenij" bratski ih povezujući, s druge se implicitno užasava nad društvenom zbiljom u kojoj se dvojici prosječnih Balkanaca savršeno isplati da nevini odleže u zatvoru 10-ak godina, jer će za tu "uslugu" iz crnih državnih fondova dobiti toliko novca koliko tzv. poštenim radom ne bi zaradili za tri svoja života.
"Dva igrača s klupe" nisu samo idejno smion film, nego i žanrovski, kao spoj komedije karaktera i zablude te društvene satire s dramom, funkcioniraju jako dobro. Istina je da u drugoj polovici, a prije sjajne završnice, film gubi ritam i pomalo se dramaturški razvodnjava, ali kritičarski prigovori uvođenju lika mlade i ljupke ukrajinske prostitutke zlatnog srca (vrlo dobra Dora Lipovčan) posve su promašeni. Riječ je o prigovorima erotski sterilnih ljudi koji ne mogu pratiti Šorkov erotski nerv, razvidan u većini njegovih filmova. Ljubitelj lijepog (i dobroćudnog) ženskog bića, Šorak će mu uvijek pronaći mjesto u filmu, i to je njegova prednost, a što će mu naši kritičari, podjednako patrijarhalni i feministički (obično su bliski u svojoj konzervativnosti), zbog toga prigovarati, doista nije njegov problem. Zaključno, "Dva igrača s klupe" politički su najhrabriji i najsloženiji hrvatski film od državnog osamostaljenja, ali i ostvarenje koje svim slojevima publike može pružiti mnogo zadovoljstva. Šorak je polučio velik potencijalni hit, a samo o hrvatskim gledateljima ovisi hoće li i ovo čedo nacionalna kinematografija abortirati.

Dva igrača s klupe, hrv. humor. drama, 2005. R: Dejan Šorak GL: Goran Navojec, Borko Perić, Tarik Filipović, Dora Lipovčan

ocjena: 3 i pol zvjezdice