Ivo PukanićDavor Cepetić - Dač bio je pravi zagrebački dečko. Omiljen na špici, uvijek nasmijan, pun planova, ambiciozan i radišan, s prekrasnom suprugom i djecom. Prema van nije pokazivao unutarnju dramu koja ga je izjedala i vukla sve više prema dnu. Zbog vlastite lakomislenosti, davne 1997. posudio je od kućnog "prijatelja" 270.000 dolara za posao u građevini, s kamatom od 2,5 posto mjesečno i povećanjem za svaku godinu još pola posto. Dač je Sebastijanu Chaki vratio više od 800.000 eura i dao četiri stana, no to njemu nije bilo dovoljno pa je izračunao da mu duguje 2,9 milijuna eura! Psihičko i fizičko maltretiranje na kraju Dača dovelo do samoubojstva. Prošlog tjedna si je kod Palainovke prostrijelio glavu.

U svakoj normalnoj zemlji čovjek takvog statusa, s takvim poznanstvima i obiteljskim zaleđem otišao bi u policiju i prijavio cijeli slučaj. Policija bi čovjeku poput Chake postavila stupicu, ozvučila Dača i na kraju iza rešetaka strpala onoga koji je beskrupolozno htio uništiti jednog čovjeka i njegovu obitelj. Jer čak i među kamatarima postoji kodeks časti i iznos do kojeg mogu "stiskati" svoga klijenta. Kod ljudi poput Chake to očito ne vrijedi. No u svemu tome mene ne zabrinjavaju ljudi kao što je Chaka. Takvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Zabrinjava me da se Dač nije usudio taj teror, koji je trpio nekoliko godina, prijaviti policiji.

Tek kada se odlučio na samoubojstvo, imao je dovoljno snage da se obrati i policiji. Zašto nije imao snage i hrabrosti da se obrati policiji dok je bio živ? Očito zato što je sumnjao da će iz policije do Chake doći informacija da ga je prijavio, što bi prema njegovu razmišljanju predstavljalo smrtnu opasnost za njegovu obitelj. Dakle, Dač nije vjerovao u pravnu državu. Osjećao se nesigurno, kao što se osjeća i većina hrvatskih građana. Ako se jedan Dač iz središta Zagreba nije usudio otići na policiju i prijaviti takav kriminal, nego je trpio psihičko i fizičko maltretiranje, kako bi se onda to usudio neki mali, potpuno nezaštićeni obični čovjek kojem je posuđenih tisuću-dvije eura trebalo da preživi?

Da bi Hrvatska postala doista poželjna država za život, uz strane investicije i povećanje standarda, najvažnije je da se ljudi osjećaju sigurno. Neka se živi skromnije, no neka država osigura da nam djeca mirno i bez straha šeću ulicama, izlaze na mjesta pred kojima se na njih neće pucati... Na sljedećim izborima onaj tko oko toga bude imao vrlo jasna stajališta i metode djelovanja, može na temelju toga vrlo lako i pobijediti. Jer ljudi su najosljetljiviji na djecu i njihova sigurnost im je najvažnija.
Napraviti od Hrvatske uistinu pravnu državu, nije nimalo lak zadatak. No na njemu bi Ivo Sanader i svi ostali koji žele voditi ovu zemlju morali raditi bez ikakva kompromisa. Na primjeru kamatara Sebastijana Samyja Chake država bi trebala urgentno pokazati kako će proći svi oni koji na takav način ugrožavaju druge ljude, tjerajući ih u smrt i uništavajući obitelji. Chaka također ima obitelj, navodno dvije prekrasne djevojčice. Je li se ikada zapitao kako bi se njegove djevojčice osjećale da im netko tako maltretira oca i onda ga na kraju otjera u smrt.

Pri tome treba reći da je lakomislenih ljudi poput Dača mnogo i da ih u većini slučajeva ne bi trebalo žaliti uđu li u takav glupi aranžman od 2,5 do 4,5 posto kamata mjesečno. No Dač je svoj dug višestruko vratio i da je Chaka imao imalo savjesti, na tome bi stao, podvukao crtu i zaboravio cijelu priču. U tim rubnim situacijama, uz jaku pravnu državu i stabilnu policiju koja ulijeva povjerenje, izbjegle bi se mnoge tragedije i smanjio bi se kriminal.
Dača više nema i ništa se ne može učiniti da se vrati. No i Ivo Sanader i Stipe Mesić i Mladen Bajić i Marijan Benko mogu napraviti sve da se u Hrvatskoj ne događaju tragedije kao u obitelji Cepetić. Oni ljude trebaju ohrabriti i dokazati im da je Hrvatska pravna država. A dokazati mogu samo djelima. Riječi nisu dovoljne.