Objavljeno u Nacionalu br. 533, 2006-01-30

Autor: Veljko Barbieri

KUHARSKI KANCONIJER

Svinjetina za Apolona i Eneju

Apolon je, kažu, često pozivao duh trojanskog junaka Eneje za svoj stol i pa su se gostili skupocjenim mesom svinja koje su se rasplakale nažderavši se ljutog korijena hrena

Veljko BarbieriVeljko BarbieriNeutješno su plakale svinje nakon što su iz vlažne zemlje iskopale hren i dobro se naždrokale. Toliko su plakale da je cijela Helada jaukala od njihova plača. Takve ih je zatekao Apolon dok se vraćao iz Hardijskog zaljeva, a cvilež je dopirao sve do obale. Kad ih je vidio onako zaplakane, smiluje se bog jadnim svinjama koje su žvakale oštri korijen, pa im tiho i samilosno došapne : "Jednom, kad još nije bilo korijenja, pojavi se prva mrkva i odmah joj je cijena bila kao najbolje mjedi. Drugi, korijen crne rotkve, dosezao je cijenu srebra i ništa pod zemljom nije bilo dragocjenije od njega.

Ali tek kad je izrastao prvi korijen hrena i potjerao sve duhove podzemlja i zle demone svojim snažnim mirisom, zemlja se razvila u ugodno mjesto za život, a hren je odmah postao vrijedan kao zlato. Zato ne plačite jer jedete bogatstvo!" Reče tako Apolon, i ode. Svinje se onako zaplakane zagledaju jedna u drugu, a onda zaključiše: "Ako ovaj hren vrijedi kao zlato, i naše su suze zlatne, pa hajmo, družice drage, i dalje žderati i plakati, kako bismo po bogatstvu nadmašile sva živa stvorenja." Od tog dana svinje obožavaju hren, a nitko nije nikad ni pomislio da su nakon one plačne gozbe počele skupljati svoje suze u veliki suznik, uvjerene da će jednoga dana tim dragocjenim kapima moći kupiti cijelu zemlju i zavladati svijetom. Na našu sreću, nisu zasad dovoljno napunile svoj tajni i dobro čuvani suznik, pa još uvijek možemo uživati u prasetini.

I tu bi ovoj zgodi navodno bio kraj. No, kako se ovakvi mitovi i priče često isprepliću, u Epiru su s koljena na koljeno prenosili još dvije predaje, koje su poslije preuzeli Latini, koje tvrde da je Apolon namjerno doveo svinje u zabludu i naveo ih da se tove hrenom, budući da je njihovo meso od tog ljutog korijena postalo još podatnije i služilo se samo na skupocijenim gozbama, koje su kasnije stali priređivati kao vlastiti oblaporni običaj veliki gurmani Rimljani. Kako i ne bi, kad je upravo Apolon, nekoć zaštitnik Trojanaca, odmah nakon svog susreta s rasplakanim svinjama uputio Eneju, posljednjeg dardanskog junaka, koji je sa svojim družinom uspio umaknuti iz zapaljene Troje, da mora odjedriti do zemlje njihovih predaka koja će ih spremno dočekati svojim plodnim tlom kao vlastitu djecu: "Pa kad jednom stigneš na obalu rijeke i ugledaš bijelu krmaču kako koti trinaest praščića, ondje podigni grad." Budući su Trojanci silno štovali svog zaštitnika, a osnivač Troje, slavni Dardan, doista je po predaji bio rodom iz Italije, poslušali su Apolona i otplovili na zapad. Kako smo već jednom ispričali, njegovo se proročanstvo ispunilo.

Dardanci su nakon mnogih nevolja koje su ih očekivale na Apeninskim poluotoku stigli na obalu bistre rijeke koja je navodnjavala polja i pašnjake, na čijim je obalama bijela krmača upravo svojih trinaest tek okoćenih odojaka. Eneja tu udari temelje grada i budući da je krmača bila bijela kao snijeg, po jeziku Latina koji su nastavali tu zemlju, nazove ga Alba Longa, ili Velika Bjelica iz koje su poslije potekli osnivači samog vječnog grada Rima. Pa kad je junak Eneja konačno umro u dobokoj starosti, Apolon je, kažu, često pozivao njegov duh za svoju trpezu, i ondje su se gostili skupocjenim mesom rasplakanih svinja. Njihov rod i tako nije uspio u svom lukavom naumu da kupi cijeli svijet. Jer na njihovu nesreću, svinje nikad nisu mogle skupiti dovoljno zlatnih suza, jer su ih od onog kobnog uživanja u hrenu tamanili podjednako Grci koliko i njihovi sljednici Rimljani, a tako i svi izješe, u kojem god vremenu živjele, sve do danas. Naslađujući se jelima od svinjetine, često služenim upravo s ribanim hrenom, nesvjesni da u tim prilikama izjedaju živo zlato kojim se jednom možda mogao kupiti cijeli svijet.

SVINJETINA SA SUHICAMA I MASLINAMA

Otkošteni svinjski kare od 1 ½ kg rasporite po sredini i umetnite mljeveni nadjev od 5 dag otkoštenih crnih maslina i suhih šljiva, 5 dag suhica, 2 dag kapara, 5 dag masne pancete i 5 reženjeva češnjaka. Posolite i popaprite, zamotajte u roladu, podvežite koncem za kuhanje. Položite u namašteni lim i pecite u pećnici s nekoliko grančica ružmarina. Kad meso uhvati boju, dodajte 1 kg krumpira i 10 režnjeva češnjaka. Pecite sve pokriveno folijom, a onda otkriveno. Služite meso narezano na ploške s pečenim krumpirima.

SVINJSKI KARE U AROMATIČNOM BILJU

Nabodite 1 ½ kg svinjskog karea u komadu s 10 dag u trake rezane slanine i 6 režnjeva češnjaka. Natrljajte miješanim atromatičnim travama, mravincem, majčinom dušicom i kaduljom, tako da se sasvim slijepe s mesom. Posolite, popaprite i položite u lim nauljen maslinovim uljem, na posteljicu od 10 grančica ružmarina.Kad meso zazlati, okrenite ga i dodajte 1 kg na listiće sječenih krumpira.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika