Možemo se složiti da je Venecija europski grad koji je najviše nadahnjivao i intrigirao europske pisce raznih nacionalnosti, ali mogli bismo se složiti i da je Kairo afrički grad kojem su zacijelo upravo Europljani posvetili nebrojene književne stranice. I kad spomenemo samo Durrella, odmah se doima nekako neobičnim onaj pridjev da je riječ o "afričkom" gradu, zar ne? Da, dosjetili bismo se toga, ali po svoj prilici ipak bismo pomisliti kako doista jest riječ o gradu na afričkom kontinentu, samo što mu priliče neki posve drugačiji i europskiji pridjevi, u našem umu slabo povezani s asocijacijama na "afrički". Grad na stjecištu mnogih kultura koje se u njemu izmjenjuju kao u kaleidoskopu, s jakim štihom britanskog kolonijalizma i uvijek provokativnom drevnom egipatskom civilizacijom sa svim njezinim opipljivim materijalnim ostacima i nedokučenim duhovnim tajnama, bio je dovoljno egzotično misteriozan i dovoljno neproničan da bude pogodan kao poprište svakovrsnih dogodovština i pustolovina europskoga sebičnog ali pustolovnog duha. Netko je rekao da sve što se može dogoditi, doista se dogodi u Kairu. Jer tamo ništa nije kako mislite da jest.

Gusto i neprozirno

Da ne duljim, toj plejadi pisaca koje je Kairo fascinirao tako da ga imaju potrebu fikcionalizirati, sada se pridružuje i hrvatska autorica Dora Kinert Bučan. Kao supruga prvog hrvatskog veleposlanika u Egiptu, tamo je boravila 1993-1998. Ona čak i precizirala fokus svoga interesa - Zamalek, otok na Nilu koji je, premda više nije kao nekoć ekskluzivni rezidencijalni revir odabranih, fascinantan u svojim izmiješanim fragmentima supostojećeg starog i novog, dekadentnosti bogatih i nedužnosti siromašnih. U koncentričnim ali i eliptičnim krugovima lutanja romaneskne junakinje Ane, koja je u neku ruku zatravljena Zamalekom, naposljetku će biti zaokružena stanovita, prethodno zacrtana, slika Kaira i njegovih stanovnika, ali ponajprije ozračje u kojem žive i kojem se sve to, što nam je pruženo kao priča, naposljetku i dogodilo. Netrendovski roman kunderovske provenijencije u kojem se želi nešto reći o ljudskoj sudbini, o vremenu u kojem obitava, o unutarnjim previranjima koja prouzrokuju vanjska zbivanja - i obrnuto, uspijeva čak spojiti i različite svjetove (kairski i u dubokoj pozadini hrvatske prve poratne prilike), donijeti suprotstavljena i neobična mišljenja, kozmopolitskim se natruhama na mahove otrgnuti ukorijenjosti u jedan etnicitet. Usto, već i zbog zanimljivosti i egzotičnosti mjesta, pomnjivom i razrađenom odabiru motiva i istančanosti za detalje, kako u vanjskom tako i u unutarnjem krajoliku, knjiga je pravo osvježenje u našoj suvremenoj književnoj produkciji. Čita se brže nego što Nil teče, ali ima njegovu gustoću i neprozirnost, barem u matici. Možda za današnje prilike i (nažalost!) prevladavajući (ne)ukus, mogli bismo reći iskvaren masovnom (uglavnom američkom a u književnom pogledu slabom) produkcijom trasha, u ovom se romanu zapravo malo toga zbiva i cijeli bi se zaplet i rasplet dao svesti na nekoliko rečenica, ali vjerovati je kako autorici nije ni bila nakana podilaženje širokoj publici (osim možda u pomalo neuvjerljivom samom konačnom raspletu). Premda je čak priču smjestila u svojevrstan okvirić tek tim elementom naznačenog trilera, ipak je najjača snaga ovog romana dočaravanje, prizivanje ili oživljavanje duha grada, njegovih ljudi ukupno a drugih pak kao individua koje su zaslužile mnogo obzira i predanosti, te ozračja koje se poput kakve, nevidljive ali ubojite kao smog, kape spustilo na sve. Ljepljivo kao neisperiva ljetna gusta vlaga.

Introspekcija

Čini mi se da je upravo ozračje jedna od ključnih riječi ovog romana - dočaravanje duhovnog (široko zahvaćenog, u smislu i kulturološkog i povijesnog i psihičkog) prostora u kojem se oblikuju i obitavaju pojedinačne egzistencije koje pak nose vlastito duševno ozračje. Bazično ozračje Kaira dano je, s jedne strane, iz dviju kontrastriranih perspektiva: isprva, muškog lika koji o svojim kairskim doživljajima pripovijeda znancu u zagrebačkoj kavani, hladno-racionalno razlažući i grad i sudionike romaneskne zgode; te u nastavku, glavne junakinje koja je "meka" u svojim prosudbama, iracionalna u pristupu, senzibilna u doživljaju ljudi i prostora. Dodatno, kao usput i ovlaš nabačeno, tu su, doduše iz druge ruke tj. posredovano protagonistkinjom, maleni fragmenti motrišta nekih drugih stanovnika grada i otoka: npr. junakinjine prijateljice Engleskinje ili njezinog sluge Afrikanca. Druga ključna riječ je introspekcija - intrigantna u svome mnogovrsnom meandriranju premda čini glavni tok narativnog tkiva; pomnjiva, na mahove bolno psihoanalitična ali uvijek cenzurirana u detaljima i zbivanjima na fonu kojih su osjećali nekoć nastali; iskrena, naizgled hazarderski otvorena ali uvijek građanski suzdržana. Upravo zbog te sofisticirane introspektivnosti, koja je (opet) u kontrastu i s kozmopolitskom vrevom megapolisa i s površnošću, distanciranošću i bahatošću diplomatsko-trgovačkog kruga u kojem se junakinje kreće, nastaje intimističko ozračje romana - čitatelj (uz uvjet da mora imati sklonosti za tu vrstu štiva!) začas bude uvučen u Anin mekušan i podatan svijet, povjeruje joj i pušta da ga vodi sve dalje i dalje. Treća ključna riječ romana, a ujedno i najomiljenija autoričina (barem zbog tako čestog pojavljivanja) jest osujećenost: ne samo što Ana osjeća zamalo posvemašnju osujećenost u životu, nego je to ujedno osjećaj koji ona, a budući da je i glavna pripovjedačica ima tu moć, pripisuje većini drugih likova. No, možda to i nije ono što bismo obično, razgovorno, nazvali frustriranošću, nego neko stanje posvemašnje neostvarenosti osobnih potencijala, ali pritom postoji i pomirenost s tim stanjem, bez obzira nazivali to nekom vrstom fatalizma ili prikladno europski psihologizirali, kao što će naposljetku zaključiti i osujećena pripovjedačica: "Koliko god se trudili, ostajemo zatočenici vlastite prirode." To je sjajna izlika za sve grijehe počinjene mišlju i propustom.

U drevnoj zemlji

Dakle, u tom introspektivnom ozračju te unutarnjoj i vanjskoj osujećenosti, u Kairu zatječemo Anu, punu nade da će se moći "izgubiti" ili bolje rečeno zatomiti sebe i prošlost hodeći u sjenama Durrella, u bolu i užitku. Ona je diplomatska supruga, "kao svi sebičnjaci" nije mogla živjeti sama a cijenu toga je platila i odustajanjem od vlastite profesionalne karijere i pristajanjem "na posvemašnju pasivnost", ali i dalje otplaćivala: "Bila sam ovisna i mogla sam se time pomiriti, ali sam prezirala svoj položaj, prezirala sam ga oduvijek." Mislila je da će u toj drevnoj zemlji postati drukčijom, valjda je i zato odlučila da će se ponašati "kao da je sama", a sebi je dala dijagnozu: "umišljeno mučeništvo" i "stanje akutne praznine". Dokona supruga isprva se bavi kućom Noor u koju je taj par uselio (nitko drugi od obitelji nikad nije ni spomenut), starom i osebujnom zgradom, koja je privlači i odbija. Kuća joj je važna jer u njoj mora naći neko svoje uporište - da opstane ona sama ali i u tom braku - i utjecište - da utekne kad vanjski svijet postane odveć prijeteći, odveć nasilan za njezinu tankoćutnost. Premda ona nije žena s atavističkim porivom "osvajanja" prostora kuće, ponajmanje kuhinje i ložnice, ipak se naposljetku pomirila s kućom, možda zahvaljujući ponajprije slugi Justinu. I kad smo već kod Justina, koji je krasno plastično načinjen lik, neobičan ali vjerodostojan u svojoj egzistenciji, valja reći da se Ana "kao da je sama" ponaša samo u odnosu na supruga, a nimalo u odnosu na, recimo, svoju poslugu, prijateljice, fatalnoga "bivšega" - od čijih samo i pogleda strepi. Taj suprug se, zahvaljujući kojem na kraju krajeva i može tako lagodno živjeti i baviti se jedino svojim osujećenostima, tako znakovito ne pojavljuje u cijeloj priči da to upravo bode oči, stvara crnu rupu te "sakati" samu junakinju i pobuđuje na psihoanalitično raščlanjivanje, ali to neka svaki čitatelj učini za sebe. Ana u jednom trenutku čak prizna da se u spavaćoj sobi nikad ne zadržava ni časka duže nego što je to neophodno potrebno - dakle toliko koliko joj treba da tamo samo i isključivo spava? - te da nikad u nju čak niti ne ulazi tijekom dana ili u drugu svrhu. Ona se budi sama, ona jede sama, izlazi sama - i taj animozitet ili što već prema suprugu u ženi o koju se nisu okrznuli ženski (da uopće ne spominjem blasfemičnu riječ feministički) pokreti i mijene 20. stoljeća zapanjujuć je i izaziva pitanja. Ujedno, to je strašna neizrečena dijagnoza toga formalnog braka (iz interesa?). K tome, taj suprug je u Aninom životu samo jedna velika (nevažna) praznina ili pak samo onaj kojeg ona zbog toga što je "zatočenica vlastite naravi" slijedi u diplomatskim misijama, a inače što se nje tiče biće koje ona apsolutno ignorira i ne posvećuje mu ni misao a kamoli nešto više. Njega nema u njezinom dnevnom kairskom životu, njega nema u kući, kao da on u kući ne boravi: ne jede, ne hoda, ne ostavlja tragove, ali valjda ipak spava u toj velikoj postelji iz koje ona šmugne čim oči otvori - premda što se nje tiče njega zapravo ni tamo nema. I tako ta simptomatska odsutnost muža zapravo prilično narušava samu ravnotežu romaneskne priče - jer primjerice muž njezine engleske prijateljice, koliko god u jednakoj mjeri bio odsutan u smislu svagdana, ipak postoji kao osoba, a ne duh. U svakom slučaju ostaje dojam da tu nešto ne štima.

Porculanska krhkost

Tim više kad se u Kairu nenadano pojavi Fran, njezina bivša ljubav, nesretna-neispričana-neokajana (Marina Cvetajeva: "Sve što je ostalo neispričano, neprekidno traje. Tako, na primjer neokajano ubojstvo - traje. Isto je s ljubavlju."). Njegova nazočnost osujeti Anu u njezinim nastojanjima da baš njega zaboravi u tom gradu koji se doima nadrealnim u svojim labirintima i babilonskom žamoru pa stoga pogodan. No, što se zapravo među njima dogodilo, čitatelj ne saznaje. Opet. Oni su se voljeli, on je bio muška sebična svinja i povrijedio ju je - to je više-manje pojednostavljeno i grubo rečeno sve što saznamo o njihovu odnosu. Ostatak je kreativno vježbanje stila o istoj temi - doduše produbljeno, lucidno, vješto ispisano i moglo biti ogledno za mnoge druge suvremene (površne) autorice. A riječ je i (opet) o tome da je Ana isto tako na neki način lik poput duha - jer ona nema prošlosti, osim te nedorečene veze s Franom, nema drugih prošlih i sadašnjih bliskih joj ljudi, nema razjašnjenja niti razrješenja traume koja se dogodila toj sirotoj ženi, strašne traume, koja vlada njezinim životom - iako je tek slutnja, ali zlokobna, zastrašujuća. Zbog te je traume ona postala takvom kakva sada jest, a možda je i zbog toga tako obuzeta svojom preosjetljivošću. Zapravo, obuzetost vlastitom preosjetljivošću i jest jedino što nju istinski i duboko zanima i u tome je pronicava, suptilna ali konzervativna. Stoga se čitatelj osjeća osujećenim jer mu je uskraćena i natruha o tom nečem grozomornom što je Anu, koju je tako lako zavoljeti, povrijedilo u samim dubinama njezina bića, što joj je trajno "okrhnulo" porculansku krhkost njezina bića i ostavilo neestetsku zloćudnu brazgotinu u njezinom biću. I tako je s jedne strane u svom tom svom jadu simpatična i izaziva suosjećajnost u čitatelj(ic)a, a s druge je antipatični zgubidan koji se stalno na nešto žali (jer ona ipak nije junakinja egzistencijalnog romana, koliko god strašno osamljena bila!).

Fatalni trenutak

Njezina na brzinu i nekako bez napora (usprkos lakoći i ovlašnosti u međusobnom komuniciranju, s ipak poprilično strogim pravilima, toga diplomatsko-bjelosvjetskog svijeta) stečena engleska prijateljica Marion, koliko god se doimala površnom i površno prikazanom, na neki ne način Anin kontrapunkt. Premda i sama tek diplomatska supruga, ima u startu prednost u vidu nemušto uvažavane činjenice "the" kolonijalnog porijekla, ali i u genski kod ugrađeno stajalište dominacije. Fućka se njoj za sve, za razliku od Ane. Naizgled. Ipak je Marion odabrala Anu za prijateljicu (štogod to značilo u tim društvenim krugovima, a jamačno nema mnogo dodirnih točaka što mi, običan svijet, pod time podrazumijevamo), a ne obrnuto. I kad, na inicijativu te iste Marion koja je poželjela ostaviti muža i flertuje s fatalnim muškarcem frustrirane pripovjedačice koja je usput zdušno ogovara čitateljima, njih troje - Ana, Fran i Marion - krenu na izlet na znamenitu goru na kojoj je Bog drugoredašu Mojsiju napokon dao na znanje što mu se čini problematičnim u ljudskoga roda – a što je na svakome da otkrije za sebe u dramatičnom i sudbinskom trenutku susreta tame i svjetla, neba i zemlje. Naša Ana u takvom je fatalnom trenutku odlučila i dalje živjeti. Koliko god to bilo (is)prazno. Ili baš usprkos tome.
Za razliku od svoga crnog afričkog sluge koji je za sebe "znao reći da je rođen zato da bi opstao, a ne da bi spoznao", bjeloputa Hrvatica neprestano ima nasušnu potrebu spoznavanja, makar i pogrešnoga, te ne može poput njega anticipirati "zlo koje nas čeka". I kad se to zlo naposljetku dogodi, neuvjerljivo je u odabiru mete i "izvedbi" same akcije. Ali, budući da je riječ ipak o intrigi, nije fer spram znatiželjnih čitatelja razotkriti o čemu je riječ. Valja samo sa žaljenom konstatirati kako je šteta što autorica nije iznašla vjerodostojniju satisfakciju za svoju osujećenu junakinju.

Malo o jeziku
Kao i u mnogim drugim književnim aspektima (zaplet, karakterizacija junaka, završnica), tako je i u stilsko-jezičnom pogledu ovaj roman začuđujuće ambivalentan i polariziran. Stječete dojam kako je autorica uložila znatan trud pri uobličavanju svoga izričaja, bruseći rečenice i dotjerujući stilske figure, razrađujući ekonomičnost izričaja, potanko promišljajući svoj "protok" riječi u kojem se naslućuje bujica koja je neprestano obuzdavana nekim velikim branama - da ostanemo u primjerenom okružju goleme mitske rijeke i njezinih simboličnih naplavina. A onda se kao od kakva neočekivana i neobjašnjiva poplavnog vala "zagrcnete" od neprimjerenih leksičkih naplavina (kao što je zapanjujuća uporaba nekih izrazito "nacionalno obilježenih" riječi poput uobrazilje - koju hrvatski autori ni posvemašnje jugoslavenske orijentacije niti u najsjajnije doba novosadskog pravopisa ipak nisu rabili!), neobjašnjivih brojnih i trivijalnih lektorskih propusta na razini elementarnog poznavanja pravopisa (što inače nije karakteristično za biblioteku pa tim više "bode oči"), zapanjujuće prevladavajuće i shizofrene (zato što je tu i tamo "prošla" ipak i neka riječ prenesena prema hrvatskim pravopisnim pravilima) engleske transliteracije arapskog nazivlja, mnogih nedosljednosti, šlampavosti i ponavljanja. Još jednom valja istaknuti da sva ta jezično-pravopisna papazjanija ne bi bila nimalo čudna (budući da imamo pisce koji se naših dana deklariraju kao "hrvatski" ali rabe jezik i jezični kaos nekih drugih vremena ili pak sadašnjih prostora) kada ne bi bila umetnuta u kontekst inače naizgled posve nacionalno osviještenog "diskurza" početka 1990-ih (premda će zvučati ironično, nije mišljeno tako: primjeren za damu koja je samozatajna sjena muškarca u misiji promicanja hrvatske stvari i istine). Ukratko, lektorica koja se potpisala na knjigu s "uobraziljom" ili nije obavila svoj posao ili je bila osujećena, ali može se pretpostaviti i da autorica nije imala sluha i snošljivosti spram lektorskog posla, uza sve poštovanje njezinih umjetničkih sloboda.