Gerardo Huber Suočena sa zabranom uvoza oružja 1991. i ratom protiv srpskih paravojnih postrojbi koje su imale potporu JNA, Hrvatska je početkom Domovinskog rata pronalazila načine da naoruža svoje postrojbe, usprkos međunarodnoj zabrani. Najveće pošiljke oružja, osim iz bivših zemalja SSSR-a, u to su vrijeme u Hrvatsku dolazile iz Južne Amerike, odnosno Čilea i Argentine.

Iz Čilea je u Hrvatsku pristiglo 90 tona raznog naoružanja i opreme vrijedne 6 milijuna dolara, a cjelokupnu operaciju odobrio je i nadzirao zapovjednik vojske i neslužbeni šef svih tajnih službi Čilea , tada još vrlo moćan general, Augusto Pinochet. Isporuku oružja iz Čilea financiralo je hrvatsko iseljeništvo, a novac je uplaćivan putem Banko Central de Chile, čiji je većinski vlasnik hrvatski iseljenik Andronik Lukšić. Dogovor o isporuci oružja bio je poznat samo najužem državnom i obavještajnom vrhu hrvatske države, između ostalih, predsjedniku Franji Tuđmanu, Gojku Šušku, Josipu Manoliću, Josipu Perkoviću, Franji Gregoriću. Jedna od pošiljki oružja za Hrvatsku, deklarirana kao humanitarna pomoć Šri Lanki, otkrivena je na budimpeštanskom aerodromu krajem 1991. što je dovelo u opasnost ugled cjelokupnog vojnog vrha Čilea.

Otkriveno je tko stoji iza smrti časnika koji je 1991. za Augusta Pinocheta švercao oružje u HrvatskuTadašnji šef vojne proizvodnje, pukovnik Gerardo Huber, odmah po zaplijeni pošiljke dao je čileanskim istražiteljima neslužbeni iskaz u kojem je teško teretio vojni vrh za nezakonitu trgovinu s Hrvatskom. Nekoliko tjedana kasnije, krajem siječnja 1992., Huber je nestao, a njegovo mrtvo tijelo nađeno je 20. veljače 1992. u rijeci Mapai, 40-ak kilometara od grada Santiaga. Vojna policija i obavještajne službe pod kontrolom Pinocheta službeno su utvrdile kako je Huber počinio samoubojstvo. Međutim, godinama kasnije, ekshumacijom i ponovnom obdukcijom, sudska su tijela 2005. otkrila kako je Huber ubijen pucnjem u glavu. To je navelo tužiteljstvo da ponovno otvori istragu u vezi sa slučajem prodaje oružja Hrvatskoj, a nedavni rezultati istrage posljednja dva tjedna potresaju Čile. Uhićena su trojica umirovljenih čileanskih generala pod optužbom da su upletena u prikrivanje ubojstva pukovnika Gerarda Hubera, časnika povezanog s kršenjem zabrane UN-a i prodajom oružja Hrvatskoj početkom 90-ih.

Čileanski sudac Claudio Pavez optužio je, osim trojice generala, i dvojicu drugih umirovljenih časnika, jednog brigadira i jednog pukovnika, te zapovjedio da se svi oni zadrže u pritvoru u vojarni u Santiagu. Riječ je o bivšem šefu čileanske vojno-obavještajne službe, generalu Eugeniu Covarrubiasu, drugom čovjeku vojno-obavještajne službe generalu Víctoru Lizárragi, potom šefu logistike čileanske vojske generalu Carlosu Krummu, brigadiru i bliskom Huberovom prijatelju Juliju Munozu, te zapovjedniku obavještajne bojne čileanske vojske pukovniku Manuelu Provisu.
Oni su optuženi za prikrivanje ubojstva pukovnika Gerarda Hubera, bivšeg upravitelja vojne tvornice oružja, koji je nestao 29. siječnja 1992., odnosno tri tjedna nakon što je ispitan o prodaji 11 tona oružja Hrvatskoj 1991. i dva mjeseca nakon što su dužnosnici UN-a na budimpeštanskoj zračnoj luci otkrili jednu u nizu pošiljki iz Čilea za Hrvatsku, vrijednu približno 300 tisuća dolara.

Kad je pošiljka zaplijenjena u Budimpešti, Hubert je kao upravitelj tvornice oružja koja je isporučila oružje Hrvatskoj, odmah saslušan. Njega je u siječnju 1992. ispitivao istražitelj Hernan Carrera. Tijekom prvog razgovora Huber je jasno izjavio kako ga je general Carlos Krumm angažirao na poslovima nezakonite isporuke oružja Hrvatskoj. Zbog rezultata tog saslušanja, Huber je bio pozvan na specijalni sud koji bi se bavio spomenutim slučajem. U međuvremenu, Huber je trebao otputovati i u Izrael s gore spomenutim generalima radi pregovora o proizvodnji raketnog sustava. Međutim, istraga je bila u vrlo osjetljivom razdoblju pa nije dobio dopuštenje za odlazak, već mu je pribavljena medicinska dokumentacija o njegovoj bolesti kako bi se opravdali razlozi njegova neodlaska dok se ne otvori i službena istraga na sudu. Umjesto puta u Izrael krajem siječnja 1991., otišao je u posjet svom kumu Elwinu Tapia koji je živio u području rijeke Maipo, 40-ak km od Santiaga. U kasnim večernjim satima Huber je izašao iz kuće i svojim Nissanom se uputio u obližnje mjesto gdje mu je obitelj otišla nekoliko sati ranije, ali do odredišta nije stigao, što je uznemirilo njegovog kuma koji je krenuo u potragu, ali bez uspjeha.

Tri tjedna kasnije, 20. veljače 1992., njegovo tijelo nađeno je u rijeci Maipo na obroncima Anda. Službena verzija događaja, stara 13 godina, tvrdila je da se radilo o samoubojstvu, odnosno da je Huber samoubojstvo izvršio skokom s mosta. Međutim, u rujnu 1995. izvršena je ponovna obdukcija koja je pokazala da je Huber ubijen pucnjem u glavu iz puške.
Samo 11 mjeseci nakon nestanka Hubera, pod misterioznim okolnostima u vojnoj je bolnici umro i istražitelj Carrer, iako je obolio od sasvim bezopasne bolesti koja nikad ne uzrokuje smrt. Blas Meriño, inače osobni vozač pukovnika Hubera, je u kolovozu 1995. počinio samoubojstvo u automobilu, a pištolj kojim se navodno ubio nađen je na suvozačevom sjedištu s njegove desne strane. Smrt je bila sumnjiva, s obzirom da je Merino bio ljevak, pa je teško bilo zamisliti da bi samoubojstvo počinio desnom rukom.

Pretpostavlja se kako su čileanska vojna policija i vojne obavještajne službe pod izravnim zapovijedanjem čileanskog diktatora i zapovjednika čileanskih oružanih snaga, Augusta Pinocheta, htjele ubojstvima zataškati cijeli slučaj. Međutim, potpunim odlaskom Pinocheta s političke scene, kao i sumnjivim smrtnim slučajevima Hubera, Carrere i Merina - osoba koje su bile međusobno povezane, istraga je obnovljena što je rezultiralo nedavnim uhićenjima. Pinocheta je za trgovinu s Hrvatskom optužio bivši kapetan čileanske vojske Pedro Araja. On je s još dvojicom vojnih, osoba u dogovoru s tužiteljstvom, dao kompromitirajuće dokaze protiv čileanskog diktatora i na račun toga, Araja je nagrađen umirovljenjem na Vojnom sudu koji je razmatrao slučaj isporuke ukupno 90 tona oružja i vojne opreme čileanske proizvodnje u Hrvatsku.

Isporuka oružja, čija je vrijednost procijenjena na oko šest milijuna dolara, bila je odobrena na jednom sastanku generala čileanske vojske u studenom 1991, a Pinochet je zapovjedio da za tu isporuku bude zadužena nacionalna tvornica FAMAE.
Ustvrdilo se da je Pinochet kroz trgovinu oružjem sa zemljama pod zabranom uspio namaknuti 25 milijuna dolara na različite račune koji su se povezivali s off-shore kompanijama na Kajmanskim i Djevičanskim otocima. Premda je pošiljka vrijedna približno 300 tisuća američkih dolara 'pala' u Budimpešti, puno veće pošiljke uspjele su se probiti usprkos zabrani na teritorij Hrvatske, i to morskim putem. Već u veljači 1992. iz Čilea je morskim putem stigla pošiljka vrijedna više od 2 milijuna dolara u kojoj se nalazilo 100-ak prijenosnih protuzračnih sustava britanske proizvodnje prilagođenih u Čileu.
U istoj pošiljci bilo je i 500 protutenkovskih projektila Mamba. U slijedećim pošiljkama dolazilo je streljivo za puške i pištolje u kalibru 12,7 mm i 9 mm Para. Kupovina oružja iz Čilea vrijedna 6 milijuna američkih dolara bila je gotovo zanemariva u usporedbi s pošiljkom oružja i streljiva iz Argentine, vrijednom 95 milijuna dolara. Nacionalovi sugovornici ističu kako se u to vrijeme nije pitalo za cijenu, pa je Hrvatska plaćala dvostruko, pa čak i trostruko više od stvarne vrijednosti oružja.
U sličnom skandalu kao i u Čileu, prošlih se godina Hrvatska spominjala i u Argentini.

Argentinsko pravosuđe je 1996. vodilo istragu o nezakonitoj prodaji argentinskog oružja za Hrvatsku i Ekvador od 1991. do 1995, a na meti istražitelja bio je i bivši predsjednik Carlos Menem. Istraga se vodila i protiv nekoliko ministara iz Menemova doba - protiv Antonija Ermana Gonzaleza, ministra obrane 1991. do 1993, te protiv njegova nasljednika Oscara Camiliona koji je bio ministar obrane od 1993. do 1996, kad je podnio ostavku upravo zato što je tada prvi puta izbila afera s nezakonitim izvozom oružja.

Pod istragom je bio i ondašnji ministar vanjskih poslova Guido de la Tella, te još desetak ondašnjih državnih dužnosnika. Argentina je od 1991. do 1995. nezakonito prodala Hrvatskoj i Ekvadoru oružje, iako su obje zemlje bile pod zabranom. U oba slučaja prodaja oružja je lažno prikazana, pa je u slučaju Hrvatske izvezeno oružje prikazano kao da ide u Panamu, a u slučaju Ekvadora kao da ide u Venezuelu.

Izvoz naoružanja obavljan je u nekoliko navrata putem brodskih veza i hrvatskog brodara Croatia Line, ali pod panamskom zastavom. U Argentini je utovar nadzirao predstavnik Croatia Line-a Ratko Mihovilović. Jedan od brodova je nakon prolaska Otrantskih vrata zaustavila talijanska policija, ali je na nagovor Austrijanaca pušten. U zadnjoj pošiljci, krajem 1994, bilo je ukupno 39 spremnika.

Na hrvatskoj vojnoj paradi na Jarunu u Zagrebu 1995, dio kupljenog argentinskog oružja bio je prikazan domaćoj i svjetskoj javnosti, pa se već tada moglo zaključiti kako je Argentina nezakonito prodala oružje Hrvatskoj, kršeći time zabranu UN-a na uvoz oružja za područje bivše Jugoslavije. Bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u studenom 1994. posjetio je Čile i Argentinu. Tuđman je tada uručio odličje Kneza Trpimira hrvatskom iseljeniku Androniku Lukšiću, a zauzvrat je od čileanske države primio Veliki križ zasluga za Čile, te su mu u kao počasnom građaninu Santiago de Chilea uručene plaketa i ključevi toga grada. Poznato je da je velika pošiljka oružja krenula iz Argentine u prosincu 1994, samo mjesec dana nakon posjeta hrvatskog predsjednika Tuđmana Argentini i Čileu.

Nacionalovi izvori su rekli kako se u luci Rijeka u vrijeme dolaska brodova radilo u tri smjene. Istovarivanje iz spremišta na kamione obavljali su radnici izvana, uglavnom prognanici, a ne zaposlenici lučke kapetanije. Otpremnicima i prijevoznicima novac je bio isplaćivan preko tršćanske banke, ali nije bio isplaćen do kraja. Procjenjuje se da je u prijevozu oružja iz Rijeke u unutrašnjost Hrvatske sudjelovalo približno 120 kamiona raznih prijevoznika.

>email to:Eduard Sostaric