Milorad Vučelić, organizator pogreba Slobodana MiloševićaTrenutak u kojem je iznad tijela Slobodana Miloševića postavljena mramorna nadgrobna ploča bio je znak za početak borbe za mjesto njegova nasljednika na čelu Socijalističke partije Srbije (SPS). Glavni kandidati za mjesto “kalifa umjesto kalifa” su aktualni predsjednik Glavnog odbora SPS Ivica Dačić i potpredsjednik stranke Milorad Vučelić, koji je na sebe preuzeo organizaciju pogreba i od njega napravio sramotni spektakl kakav čak ni pokojnik, bez obzira na počinjena nedjela, gotovo da nije zaslužio.

Objasnivši da su mu Miloševićevi najbliži, supruga Mirjana Marković i sin Marko, iz Moskve, gdje su već godinama u bijegu, povjerili da provede u djelo njihove želje vezane za pogreb, Vučelić je smrt svog “predsjednika i prijatelja” odlučio iskoristiti za pokušaj preuzimanja vodeće uloge u SPS-u i jačanje popularnosti stranke u biračkom tijelu. Na beogradskom aerodromu ljubio je kovčeg s Miloševićevim lešom, a zatim sa suborcima trčao po pisti za vozilom s lijesom, što je podsjetilo na antologijsku tragikomediju Slobodana Šijana “Ko to tamo peva”. Nakon što je u Beogradu organizirao ispraćaj Miloševića pred 80.000 ljudi, Vučelić se pobrinuo i za pogreb u pokojnikovu rodnom Požarevcu koji je kod mnogih izazvao osjećaj srama.
Predstavnici SPS-a su u petak navečer najavljivali da će se u Požarevcu okupiti najmanje 250.000 ljudi. U subotu, koju je mjesna vlast proglasila danom žalosti, u tom gradu s više od 40.000 stanovnika na ulicama su se gotovo na svakom uglu mogli kupiti cvijeće, majice s Miloševićevim likom i svijeće, ali je lijes na Trgu oslobođenja dočekalo samo nešto više od 10.000 ljudi, bacajući crvene ruže i karanfile, ali i na način neuobičajen za pogrebe u Srbiji - aplauzom, kao da su bili sretni što pokojnik više nije živ. Uz pljesak se i skandiralo “Slobo Srbine” i “Srbija”. Potom su govornici poručili okupljenima da je Milošević u pritvoru Haaškog suda "ubijen mučki, iz potaje, s predumišljajem", što je bilo propraćeno skandiranjem “ubice, ubice”.

Među okupljanima nije bilo ni jednog člana Miloševićeve obitelji, ali je Vučelić s pozornice poručio pokojniku: “Mi smo tvoja porodica.” Vučelić je rekao i da je Milošević bio "heroj života i smrti" i da se tog dana u Beogradu i Požarevcu okupila "tiha i opasna Srbija, koja se sebe ne stidi", da je s Miloševićem otišao "posljednji velikan političke scene, koji je obnovio mit o žrtvovanju, a žrtvovanje uvijek znači preporod".
Nakon jednosatnog zadržavanja na trgu, lijes je prevezen u dvorište kuće u Nemanjinoj 41, koja je pripadala pradjedu Mirjane Marković. Ukop je obavljen oko 18 sati, po mraku. Pogreb nakon zalaska sunca i izvan groblja također se kosi sa srpskim običajima. Mada je bio najavljen crkveni obred, koji je trebao obaviti kontroverzni vladika Srpske pravoslavne crkve Filaret, to se nije dogodilo. Filaret je došao u crkvu u Požarevcu, gdje su mu dali križ s Miloševićevim imenom kako bi, jer je padao mrak, na brzinu obavio opijelo. Ali Filaret je to odbio, uz obrazloženje da opijelo samo nad križem nikad nije činio. Možda je taj nesporazum bio posljedica Vučelićeve izjave prethodnog dana da je Milošević bio ateist, "zbog čega će biti pokopan bez vjerskog obreda".

Vučelić je s Miloševićem imao vrlo kompliciran odnos. Rodio se 17.lipnja 1948. u vojvođanskom selu Sivac kod Crvenke. Srednju školu završio je u Vrbasu a u Beogradu diplomirao pravo. Član SKJ postao je 1967. i otad je često u isti mah bio i partijski aktivist, i disident, i anarhist, i ultranacionalist, sve vrijeme tvrdeći da je ljevičar. Kao urednik listova Student, Vidici, Književne novine žestoko je napadao komunistički režim, a zatim ga branio od samog sebe. Tražio je hapšenje nacionalističkog pjesnika Gojka Đoga, pa njegovo oslobađanje, a onda i da mu se da odlikovanje. Prije dva desetljeća Vučelić je bio bliski suradnik “oca nacije” Dobrice Ćosića, da bi desetak godina poslije sudjelovao u njegovoj političkoj likvidaciji, smjeni s položaja predsjednika SRJ. Kad je Milošević 1987. partijskim pučem postao najmoćniji čovjek Srbije, Vučelić je tvrdio da je uzurpator “kojeg je hteo da udavi”. Samo tri godine potom Milošević je Vučelića postavio za generalnog direktora Televizije Novi Sad. Vučelić je na toj funkciji bio od siječnja 1991. do travnja 1992., pobrinuvši se da tijekom rata u Hrvatskoj glavno obilježje programa TV Novi Sad bude širenje mržnje, u čemu su prednjačile "novinarske veličine" Mila Štula, Milijana Baletić i Stefan Grubač. Kad je zaratilo u Bosni i Hercegovini, Vučelić je unaprijeđen u generalnog direktora TV Srbije, koju je pretvorio u ratnohuškački stroj, ističući se komentarima punim prijetnji “dezerterima i defetistima”, a 1500 zaposlenika TV Srbije poslao je na privremeni odmor s kojeg se nikad nisu vratili i otvorio prostor imbecilnom turbofolku, ulažući golem novac u promociju svoje ljubavnice Vesne Zmijanac.

Zbog veze s njom jedan od lidera Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić s govornice parlamenta nazvao ga je “mucavim jebačem kafanskih pevaljki”. To Nikolića nije spriječilo da desetak godina poslije stoji kraj Vučelića na Miloševićevu pogrebu.
Milošević je u doba rata u BiH bio toliko zadovoljan Vučelićem da ga je postavio za šefa zastupnika vladajućeg SPS-a u Skupštini Srbije. Ali pao je u nemilost kad je Milošević odlučio okončati rat u BiH. Proglašen za pripadnika “ratnog lobija” i optužen za novčane makinacije na TV Srbije, Vučelić se suočio s još većom nevoljom - neprijateljstvom Miloševićeve supruge Mirjane Marković, koja ga je vidjela kao prepreku ekspanziji svoje stranke - Jugoslovenske levice (Jul). Tako je Vučelić u rujnju 1995. u hipu smijenjen sa svih funkcija - u SPS-u, parlamentu, na televiziji. Utočište je našao u izdavačkoj kući Komuna, čiji su klijenti bili Svetlana Ceca Ražnatović, Goran Bregović, Emir Kusturica, Momčilo Bajagić Bajaga, Zdravko Čolić, Branimir Johnny Štulić, Rambo Amadeus, beogradsko “Zabranjeno pušenje”, a dio posla bilo je i objavljivanje stripova “Corto Maltese”.

Suočen u zimu 1996./97. s masovnim demonstracijama opozicije zbog krađe na lokalnim izborima, Milošević je odlučio rehabilitirati Vučelića, računajući na njegov širok krug prijatelja i znanaca. Šarmantan, obrazovan, ambiciozan, marljiv, ljubitelj kubanskih cigara i Armanijevih odijela, Vučelić se družio s umjetnicima, estradnim zvijezdama i likovima iz kriminalnog polusvijeta, ali i s crnogorskim liderima Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem, šefom državne sigurnosti (SDB) Jovicom Stanišićem i predsjednikom opozicijske Demokratske stranke Zoranom Đinđićem. Tako se Vučelić, dok su stotine tisuća ljudi demonstrirale, pobrinuo za nemoguće - susrete Đinđića sa Stanišićem, a zatim i samim Miloševićem. Čim je Milošević odlučio prihvatiti poraz na lokalnim izborima, moćna oporbena koalicija Zajedno se raspala, zbog sukoba Đinđića i lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića. Jedan od razloga bila je Draškovićeva optužba Đinđića za “izdaju” zbog tajnog susreta s Miloševićem.

Vučelić je tako obavio dobar posao, ali je iz Miloševićeve stranke ponovo izišao već u studenome 1998. “zbog nedoličnog ponašanja koje je nanijelo štetu političkom ugledu i autoritetu SPS-a”.
Vučelić je osnovao Demokratsku socijalističku partiju i nakon svrgavanja Miloševića s vlasti 5. listopada 2000. govorio o oslobođenju od “užasnog i paklenog režima koji je bio na grbači ovog naroda”. Prema njegovim riječima, Milošević je “izgubio vezu s realnošću” pa ga je optužio i da je vladajuću crnogorsku Demokratsku partiju socijalista “gurnuo u separatizam”. “Ja sam najmanje čovjek iz okruženja Miloševića”, izjavio je u veljači 2004. Ali samo dvije godine poslije, nakon što je svoju stranku utopio u SPS, o Miloševiću je govori kao o prijatelju. Kao što je i Mirjana Marković baš Vučeliću povjerila organiziranje pogreba, mada ga je svojedobno smatrala neprijateljem, a njen muž ga dvaput izbacivao iz SPS-a.
Milošević se s Vučelićem treći put pomirio 2003. Vučelić je bio uhićen nakon ubojstva Đinđića i iza rešetaka proveo 20-ak dana, štrajkao glađu i izgubio 15 kg, a Milošević mu je telefonirao iz haaškog pritvora i odao mu priznanje.

To nije bio prvi Vučelićev sudar sa zakonom. Još 1972. je, s reputacijom disidenta, bio uvjetno osuđen na godinu dana zatvora zbog uvrede države i predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, a 1985. zbog pronevjere čekova. Na glasu je kao čovjek koji je uvijek ondje gdje je novac, pa i podrazumijeva li to druženje sa zlikovcima i kriminalcima.
Na Haaškom sudu je prije tri godine prikazana videosnimka s proslave zloglasnih Crvenih beretki iz 1997., čiji su pripadnici odgovorni za niz zločina u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, uključujući i ubojstvo Đinđića. Vučelić je izjavio: “Smatram da sam bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. To su moji prijatelji i mislim da sam trebao biti prisutan na toj proslavi. Ne stidim se prijatelja. Volio bih dobiti kopiju te snimke, kako bih je jednog dana ponosno pokazao potomcima.”

Pred Haaškim sudom zaštićeni svjedok C-48 izjavio je da je Vučelić bio redovit gost novosadske kockarnice “Rojal”, čiji je vlasnik Veselin Vukotić nedavno uhićen u Španjolskoj zbog optužnice za ubojstva po narudžbi SDB-a, u društvu ljudi iz podzemlja, a od kriminalca Darka Ašanina, ubijenog nekoliko godina poslije, dobio je ručni sat “Rolex” vrijedan 75.000 eura.

Vučelić nedavno nije odgovorio na pitanje kako je uspio kćer školovati u najskupljoj srednjoj školi internatskog tipa na svijetu “Le Rosey” u švicarskom mjestu Rolle. Četiri godine u toj ustanovi, osnovanoj 1880., stoje 320.000 švicarskih franaka za smještaj, hranu i nastavu, ali ne i za džeparac. Ona sad studira u Londonu.

Bliski Đinđićev suradnik Vladimir Popović Beba tvrdio je da se nekadašnji šef SDB-a Stanišić žalio da je Vučelić zadržao 20 milijuna eura koje su razni “sponzori” svojedobno uputili tajnoj policiji. Popović je rekao i da je Vučelić 1999. i 2000. zadržao pomoć namijenjenu Đinđićevoj stranci.

Vučelić je više puta demantirao da je ikad imao veze s SDB-om i švercom cigareta, ali je 1999. u Budvi mecima iz automatskog oružja izrešetan “audi” kojim se služio. Bilo je to, tvrdi se, "civilizirano" upozorenje Vučeliću zbog nepoštovanja pravila igre u ilegalnoj trgovini duhanom. On je, navodno, uz pomoć srpske policije i Stanišićeva SDB-a, omogućio Stanku Subotiću Canetu da se uključi u šverc cigareta na području nekadašnje SFRJ i pribavljao informacije o namjerama konkurentske organizacije, na čijem je čelu bio Miloševićev sin Marko.
I

pak, Marko Milošević i Mirjana Marković baš su Vučeliću povjerili pogreb i omogućili mu da tako ponovno izbije u prvi plan u SPS-u, stranci o čijoj podršci ovisi opstanak vlade Vojislava Koštunice. Ostaje da se vidi hoće li se službeno vodeća struja u SPS-u, na čijem je čelu Ivica Dačić i koja je od 2003. djelovala suprotno Miloševićevim željama, uspjeti oduprijeti Vučelićevu nasrtaju. Navodno je Dačić već pripremio materijal za kompromitaciju Vučelića, od podsjećanja da ga je Milošević dvaput izbacio iz SPS-a, preko ratnog angažmana u Trebinju do školovanja kćeri u Švicarskoj. Nedvojbeno je, međutim, i Vučelić pripremio svoje adute, jer izravna suradnja s vladom donosi ne samo političku, nego i materijalnu korist.

>email to:Davor Pasalic