Damir RadićU ožujku 1999., predstavljajući u Zagrebu svoj film "Rane", Srđan Dragojević je na upit o usporedbi hrvatske i srpske suvremene produkcije diplomatski odgovorio da uglavnom nije gledao novije hrvatske filmove, a i da treba imati na umu kako je hrvatska kinematografija lišena nekih od svojih najjačih imena, poput Lordana Zafranovića i Rajka Grlića. Bio je to ljepši način da se kaže kako su Hrvati otjerali svoje međunarodno najpriznatije autore pa sad imaju autore i filmove kakve zaslužuju, zahvaljujući čemu ne postoje na filmskoj karti Europe. Otada mnogo se toga promijenilo. Srpska je kinematografija potonula, do neke mjere afirmirala se makedonska, još više slovenska, a vodeće filmove u regiji snimaju Bosanci i – Hrvati. I sve to dogodilo se prije nego što su se Zafranović i Grlić samostalnim autorskim cjelovečernjim projektima vratili u domovinu. Ipak, za razliku od gotovo potpuno odsutnog Zafranovića, Rajko Grlić od kraja 90-ih često je u Hrvatskoj, a njegov utjecaj na preporod hrvatske kinematografije neosporan je. Godinama je organizirao Imaginarnu filmsku akademiju u Grožnjanu, s Borisom T. Matićem pokrenuo je krucijalni Motovun Film Festival, a u suradnji s Igorom Mirkovićem anticipirao svjetski dokumentaristički bum cjelovečernjim političkim dokumentarcem "Novo, novo vrijeme", usput stigavši snimiti i dva kratka dokumentarna uratka – lucidno ironijski prikaz društveno-političkog mentaliteta ovih krajeva "Pitka voda i sloboda III", te zapis pozne slikarske djelatnosti Ede Murtića "Stina".

Međutim, u kraljevskom filmskom rodu cjelovečernjeg igranog filma Grlić nije imao sreće. Njegova "Josephine", nastala na izmaku tisućeljeća u hrvatsko-njemačko-češkoj produkciji, nikad nije ugledala svjetlo dana (ako ne računamo jednu neslužbenu projekciju u Motovunu), jer njemačka produkcijska kuća koja je bila nositeljicom autorskih prava otišla je u stečaj. Da ironija bude veća, radeći na tom, kako je ispalo, uzaludnom filmu, Grlić je jedva ostao živ – hitna operacija na srcu spasila ga je u zadnji čas. Na sreću uspio se oporaviti i pokušati drugi come back, ovaj put u suradnji s još jednim pripadnikom mlađe generacije, fakovcem i utorkašem Antom Tomićem. "Karaula", adaptacija Tomićeva pučkog hit-romana "Ništa nas ne smije iznenaditi" o slatko-gorkim zgodama iz JNA sredinom 80-ih, postala je tako prvim Grlićevim "službenim" igranim filmom nakon 1991. i "Čaruge". Ujedno, to je prva koprodukcija svih bivših jugoslavenskih republika osim Crne Gore, ali s dodatkom Kosova, te s britanskim, mađarskim i austrijskim učešćem. Riječ je, dakle, o superprodukciji kakve se, s iznimkom Bulajićeve "Bitke na Netervi", ni u vrijeme Jugoslavije nisu pokretale, pa je Grlićev pothvat s te strane pionirski, ali i posve logičan u uvjetima kad većina ambicioznih europskih filmova nastaje u međudržavnim koprodukcijama.

Utjecajni hrvatski kritičari prethodnih naraštaja, poput Ive Škrabala i Nenada Polimca, označavali su Rajka Grlića kao autora koji je 70-ih i 80-ih više-manje fingirao društvenu kritičnost, odnosno kretao se u granicama koje su bile dopuštene nakon sloma subverzivnog crnog vala s kraja 60-ih. Sasvim drukčijuu perspektivu ponudio je pak poznati filmofil diletant Miljenko Jergović, koji je zaključio da se s političkom provokativnošću najpoznatijeg Grlićeva filma "Samo jednom se ljubi" ne mogu nositi ni klasici crnog talasa. Oba navedena očišta ne odgovaraju zbilji. Svatko tko je vidio Đorđevićevo "Jutro" ili Pavlovićevu "Zasedu", ali i Hadžićev "Lov na jelene", zna da neupućeni Jergović po svom starom običaju priča koještarije, međutim, ni Polimac i Škrabalo, barem gledajući iz današnje perspektive, nisu korektni. Naime, kad je pred koju godinu HTV emitirao ciklus Grlićevih filmova, ono što se učinilo najintrigantijim u njima jest upravo društvena kritičnost. Ne toliko na izravnoj razini, jer Grlić i ostali protagonisti 70-ih i 80-ih nisu si mogli priuštiti takvu slobodu kao hrabri velikani 60-ih, nego slikanjem opće egzistencijalno-društvene atmosfere tog vremena.

Gotovo svi bitni tematski suvremeni filmovi tog razdoblja, Hadžićevi, Žižićevi, Grlićevi, u Srbiji Markovićevi i Paskaljevićevi, sumornom su, često beznadnom ocrtavali proklamiranu samoupravnu socijalističku zbilju. Sam Grlić čak se na izmaku jugoslavenskog socijalizma "Čarugom" podudario s intencijama nacionalista (jedan od njih, Ivan Kušan, uostalom, bio je scenarist tog filma) i iskoristio priču o krvoločnom slavonskom hajduku srpske nacionalnosti iz 1920-ih da bi odaslao implicitnu poruku o komunističkom usponu i padu. Uglavnom, cjelokupni Grlićev opus prožima politička nit, težnja za društvenim, a to znači i političkim komentarom, ako već ne (izravnim) angažmanom, stoga nije čudno da je apolitični Tomićev predložak preveo na izrazito politizirano tlo. Dok je Hrvoje Hribar u svoje čitanje romana "Što je muškarac bez brkova?" ubacio lijevo-liberalni aktivizam, Grlić je dominantno zabavljački diskurs Tomićeva drugog romana pomiješao s opisom političkih uvjeta jugoslavenskog raspada. Ili, kako je sam rekao, tišine pred oluju.

Dok je radnja romana smještena u 1985. i preferira tematiziranje društveno-kulturnog naspram političkog sloja socijalističke Jugoslavije, Grlić zbivanja pomiče u 1987. apostrofirajući dolazak Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije kao onaj trenutak odakle će krenuti sunovrat jugoslavenske federacije. Dok su u romanu u četverokut protagonista - uz Splićanina Sinišu i Beograđanina Ljubu, ročnih vojnika u karauli na jugoslavensko-albanskoj granici - uključeni zapovjednik karaule, mladi poručnik Imre Nađ, vojvođanski Mađar, i njegova podjednako mlada supruga Srpkinja, Grlić u filmu radi nacionalnu i generacijsku rošadu. Mladog Mađara, kao nacionalno odveć bezličnog za jugoslavenske političke prilike, zamjenjuje sredovječni Musliman, čime se stvara ključni srednjojužnoslavenski nacionalni trokut Hrvat – Musliman – Srbin, a tako uspostavljenoj "arhetipskoj" nacionalnoj napetosti unutar odnosa moći između oficira i ročnika JNA dodana je dakle i ona generacijska: poručnik Safet Pašić osjetno je stariji od svojih vojnika, što je značajno za erotski trokut koji će uspostaviti Siniša ljubujući s Pašićevom suprugom Mirjanom koja je po godinama bliža Splićaninu nego mužu. Ona je pak, u odnosu na roman, od Srpkinje postala Makedonkom, što je možda posljedica vrlo značajnog makedonskog producentskog udjela, međutim, i po "jugoslavenskoj političkoj dramaturgiji" logičnije je da družica muslimanskog oficira na službi u rubnim jugoslavenskim krajevima bude izvan središnjeg jugoslavenskog geografsko-nacionalno-jezičnog trokuta. Slijedeći logiku političke alegorije, Grlić Tomićev štosni motiv spolne bolesti zapovjednika karaule kao dramaturškog pokretača (ironijski) rabi i kao iracionalni 'prauzrok' koji je probudio dugo zapretane nacionalističke impulse, što će nevjerojatnom lakoćom razoriti "zajednicu ravnopravih naroda i narodnosti". U njegovu filmu gotovo svi mrze Albance, general Srbin psuje obrezanog Muslimana, a potuku se i Splićanin i Zagrepčanin, što je navještaj buduće unutarnacionalne netrpeljivosti u Hrvata. Serija "manguparija" i nesporazuma naposljetku će dovesti do krvavog finala u kojem vojnici JNA pucaju jedni na druge, što je jasna metafora jugoslavenskog kraja u "bratoubilačkom ratu", a Grliću je završni masakr poslužio i da usput razriješi "prizemniji" erotski zaplet, koji je Tomić u romanu zaključio realističnije i gorkije.

U jače strane "Karaule" idu dobra produkcija, fluidna i vizualno dojmljiva režija, redom jako dobre glumačke izvedbe i iznenađujuće uvjerljiva, erotična i u odnosu na roman ravnopravnija, nekako humanija ljubavna veza ročnika i oficirske žene. Ipak, kičma Grlićeva filma muški je, implicitno politički trokut Siniša – Safet – Ljuba, a kako njegova elaboracija nije dovoljno produbljena, tako ni film ne ispunjava svoje bitne potencijale. Grlićeva adaptacija Tomića ponešto zaostaje za Hribarovom, no riječ je o vrlo solidnom ostvarenju, a tzv. široka publika ne bi trebala imati previše prigovora.

Karaula, hrv.-mak.-srp.-slov.-BiH-brit.-mađ.-austr.-kos. humor. drama, 2006. R: Rajko Grlić GL: Toni Gojanović, Sergej Trifunović, Emir Hadžihafizbegović, Verica Nedeska, Bogdan Diklić

ocjena: 3 i pol (tri i pol) zvjezdice