Lucija Čikeš, splitska pedijatrica i ravnateljica Centra za rehabilitaciju “Mir” u Kaštel Novom i nacionalna koordinatorica sustava socijalne skrbRazina saborske rasprave o Zakonu o registriranom partnerstvu u javnosti je izazvala veliku buru negodovanja. U središtu brojnih kritika, poruga i osuda našla se HDZ-ova saborska zastupnica iz Splita Lucija Čikeš, splitska pedijatrica i ravnateljica Centra za rehabilitaciju “Mir” u Kaštel Novom i nacionalna koordinatorica sustava socijalne skrbi. “Ako se nekome ne sviđaju moje izjave da je sve u prirodi heteroseksualno, od atoma do zvjezdanog sustava, od muhe do slona, nitko me zbog toga u medijima nema pravo vrijeđati. Ako nekome nije drago što sam uvjerena da homoseksualnost nije prirodna, da je samo odnos žene i muškarca fiziološki, ne znači da može dovoditi u pitanje moj kredibilitet liječnice ili da može plasirati laži o nekakvim financijskim zlouporabama kojima žele dovesti u pitanje moje poštenje i srozati ugled ravnateljice Centra za rehabilitaciju 'Mir', u kojem se brinemo o osobama s teškim mentalnim i tjelesnim oštećenjima”, ističe Lucija Čikeš.

Nakon što je u kolovozu 1991. Ratko Mladić iz Vrlike u Split protjerao 303 teško bolesna štićenika Centra za smještaj i rehabilitaciju djece i mladeži, Lucija Čikeš je svoju profesionalnu karijeru vezala za pomoć hendikepiranima. Prvo je postala ravnateljica te ustanove, koja je u Splitu radila u izrazito teškim uvjetima. Nakon niza humanitarnih apela za pomoć, odlučila je, zahvaljujući odazivu donatora, u Kaštelima potaknuti izgradnju novog doma za hendikepirane osobe. Tako je 60 štićenika prognanih iz Vrlike došlo u Centar za rehabilitaciju “Mir”, najsuvremeniju i najbolje organiziranu ustanovu za socijalnu skrb u Hrvatskoj. U izgradnju i opremanje objekata uloženo je oko 6 milijuna DEM, a gotovo cjelokupan iznos osiguran je iz donacija.

NACIONAL: Zašto ste u izlaganju o Zakonu o registriranom partnerstvu svoje protivljenje objašnjavali zakonitostima u svemiru?

- To uopće nije bilo moje izlaganje o prijedlogu zakona za koje sam se pripremila, i o čemu kao liječnik imam što reći. Bila je to samo replika na prethodno izlaganje kojom sam htjela upozoriti da je za mene prirodan i normalan samo odnos muškarca i žene. Sve što nije fiziologija je patofiziologija. Navodeći mišljenje uvaženog fizičara i astronoma da je cijeli svijet i svemir postavljen na suprotnim sila, da se suprotnosti privlače, a istoznačnosti odbijaju, da oko pozitivne jezgre atoma u kojoj su kationi kruže negativni elektroni anioni, da zahvaljujući centripetalnim i centrifugalnim silama Mjesec kruži oko Zemlje i ne pada na nju, željela sam reći i da je sve u prirodi heteroseksualno, od muhe do slona. I to je strašno pogodilo kritičare. Htjela sam još nešto dodati, ali me predsjednik Sabora upozorio da mi je isteklo vrijeme za repliku i prekinuo. Kako sam u Saboru morala pozdraviti mlade parlamentarce, otišla sam, a da svoje izlaganje nisam ni stigla izreći.

NACIONAL: Što u replici niste stigli reći?

- Htjela sam dodati, koji to zakon, država, pojedinac može zabraniti ikome da živi životom kakvim hoće. Svatko odabire sam svoj život, to je osnovno ljudsko pravo. Niti to pravo negiram, niti osporavam. Nitko ne može homoseksualnim parovima zabraniti da žive zajedno. Ali dobro razmislimo trebamo li sve međusobne odnose u takvim zajednicama provesti kroz zakon, kako bi se izjednačili s brakom kao zajednicom muškarca i žene. I kakvu poruku time šaljemo. Nisam uspjela. Otišla sam obaviti drugu obvezu, a sustigla me lavina napada, kritika, ismijavanja, poruga, namjerno iskrivljenih mojih navoda, pogrešnih interpretacija. U medijima se digla cijela hajka, objavljene su liste životinja s homoseksualnim sklonostima, kao da je to nepoznato - čimpanze, crvendaći, galebovi, ovce, pingvini, dupini, vrste majmuna koji su izrazito homoseksualni. Što se time hoće dokazati? Trebamo li se ugledati na majmune, trebamo li se i mi ljudi spuštati na tu razinu? Homoseksualnost je neprirodna. Među životinjama postoji biseksualizam, određeni broj se rađa i kao mužjak i kao ženka. Ali kao pedijatar znam da se rađaju i takvi ljudi, kao hermafroditi, kojima liječnici prije nego postanu svjesni svoje spolnosti pomažu da se opredijele. I dalje sam uvjerena da je svačiji privatni život, pa i homoseksualna zajednica, njegov odabir. Ali svatko tko je takao prirodne zakone, nije dobro prošao. Zašto bi određeni postotak ljudi prisiljavao državu da njihove međusobne odnose stavi u zakonsku formu?

NACIONAL: Je li to izraz vaše netolerancije i homofobičnog ponašanja?

- Nikada se prema osobama s takvim izborom nisam odnosila netolerantno, niti homofobično. Nikad nisam napravila ništa što bi zasmetalo njihovu statusu ili karijeri. Mislim da je homoseksualni odnos neprirodan i nezdrav. To pokazuje i broj oboljenja od AIDS-a među tom populacijom. Treba li me zbog toga što mislim kako registrirano partnerstvo među homoseksualcima nije nešto divno i nužno, nego pomodarstvo, napadati, nazivati svakakvim imenima, objavljivati moje karikature, prijetiti mi? Jedan pripadnik gay skupine Iskorak poslao mi je prijeteću poruku da se više nisam usudila na izborima kandidirati za saborsku zastupnicu. Treba li objavljivati laži da sam postala poznata sredinom 90-ih, kad je Centar “Mir”, navodno, gradila tvrtka mojega supruga i to po cijenama znatno višim od tržišnih? Upravo zato što me oporbene kolege smatraju tolerantnom mislili su da ću ovaj zakon podržati. Ali ja ne mogu ići ispod svog morala i uvjerenja. Priznajem, konzervativna sam i katolički odgojena. I u tome ne vidim ništa loše.

NACIONAL: Tko je gradio Centar “Mir” i čijim novcem?

- Centar “Mir” se gradio dvije godine, kao podjedinica Centra “Vrlika”, kojeg sam bila ravnateljica. Od 1997. oba centra postoje kao dvije posebne ustanove Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Novi dom za teško bolesnu djecu i osobe iz Vrlike počeli smo graditi kada nije bilo Masleničkog mosta, u Dalmaciji nije bilo struje, a crta bojišnice je bila udaljena 30-ak kilometara. Cijelo naselje od 1994. do 1996. sagradila je splitska tvrtka Pomgrad, koja je posao dobila na natječaju za građevinske radove. Ona je za dio posla na postavljanju instalacija uzela podizvoditelja Končar - inženjering, tvrtku u kojoj je moj suprug Mijo samo jedan od zaposlenika. On kao diplomirani inženjer nikako nije mogao utjecati na cijene. Na natječaj za idejni projekt javile su se brojne tvrtke, a najuspješniji je bio projekt tvrtke Alfa - Imobilia i inženjera Ante Lijića. Taj je projekt 1995. proglašen najboljim arhitektonskim projektom u oblasti socijalne skrbi za jugoistočnu Europu i u Linzu je dobio nagradu. Centar “Mir” gradio se kao međunarodni donatorski projekt u kojem su sve donacije stizale na poseban žiro-račun, koji su donatori stalno imali na uvid. Svi donatori, na čelu s Ottom Hirschom iz Linza, svakog zadnjeg vikenda u mjesecu zrakoplovom su stizali u Split kako bi razgovarali s izvoditeljima radova. Cijeli posao je sklopljen po sistemu “ključ u ruke”, kako bi se izbjegle bilo kakve igre, korupcija i isplate provizija. To je nekome zasmetalo, pa su me pojedinci iz Fonda za socijalnu skrb optužili da potpisujem štetne ugovore.

NACIONAL: Kako je nastao Centar za rehabilitaciju “Mir”?

- Krizni stožer grada Splita pozvao me 21. kolovoza 1991. da se kao dežurni pedijatar pobrinem za teško bolesnu djecu protjeranu iz Vrlike. U sedam autobusa stiglo je njih 303. Situacija je bila užasna. Jednu osobu smo izvukli mrtvu. Uz redoviti posao pedijatra u Domu zdravlja određena sam da budem njihova liječnica. Nakon nekoliko mjeseci imenovana sam ravnateljicom Centra “Vrlika” u izbjeglištvu. Počela sam tražiti rješenja. U gimnastičkoj dvorani splitskog centra “Juraj Bonači” bilo je smješteno njih 52. Noću su spavali na strunjačama, po danu je to bio njihov dnevni boravak. Odlučila sam napraviti projekt njihova zbrinjavanja u novom centru i putem medija slati apele za pomoć. U nekoliko navrata to sam učinila preko CNN-a. I privukla sam pažnju donatora. Otišla sam do SFOR-ova zapovjednika u Divuljama Trevora Smitha i zamolila ga za pomoć. On je pristao. Svaki slobodan trenutak SFOR-ovi vojnici su nešto popravljali, bojili, vozili djecu na plažu, od svojih plaća davali priloge. Kad je od jednog talijanskog poduzetnika stigla i pismena ponuda kojom želi financirati izgradnju cijelog centra, u drugoj polovici 1992. otišla sam u sinjsko poglavarstvo, tražeći lokaciju za novi centar. U Sinju za to nisu htjeli ni čuti. U Solinu su željeli pomoći, ali s lokacijom nije bilo sreće. Grad Kaštela je zdušno od prvog trenutka prihvatio moju ideju i besplatno nam na raspolaganje dao česticu površine 10.000 četvornih metara.

NACIONAL: Što danas predstavlja Centar “Mir”?

- U pet stambenih jedinica smješteno je 60 štićenika. U svakoj kući živi ih po 12, u dva odvojena odjela za žene i muškarce. Zajedničke aktivnosti odvijaju se na terasi. Tako su nastale male zajednice, obitelji štićenika od kojih najmlađi ima 7, a najstariji 59 godina. Gotovo svi naši štićenici imaju višestruka teška mentalna i fizička oboljenja i potrebna im je stalna skrb. Jedna od kuća sagrađena je za naše goste i donatore da ne spavaju po hotelima. Preko ljeta ta se kuća iznajmljuje hendikepiranima i odgajateljima iz cijelog svijeta. Štićenici se tako druže, odgajatelji izmjenjuju stručna iskustva, a zarađeni novac služi za održavanje i popravke u Centru. Štićenici imaju dnevni raspored zaduženja i prema rasporedu pomažu osoblju u kuhinji. U stanu potpuno opremljenom iz donacija u Solinu, samostalno živi četvero štićenika, dvoje od njih radi u AD Plastiku, dvoje zarađuje održavajući stubište u zgradi. Šestero štićenika radi u Kaštelanskim plastenicima. Centar “Mir” ima razvijen program pomoći starim i nemoćnim osobama, pa smo prošle godine donirali oko 9000 takvih usluga.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da se europska nagrada za rad u korist hendikepiranih zove “Lucija Čikeš”?

- Godine 2003. 27 članova komisije novoutemeljene Europske asocijacije za krajolik boravilo je u Kaštelima. Grad Kaštela se kandidirao za europsku nagradu za uređenje okoliša i humanizaciju života u kategoriji malih i srednjih gradova. Komisija je posjetila i naš centar. Kad je završila posao, predsjednik Luca Griffin izvijestio je da grad Kaštela nije zadovoljio uvjete za kandidaturu, ali da ima nešto što ni jedan drugi grad u Europi nema - Centar za rehabilitaciju “Mir”. Jednoglasno su odlučili da prvi put ta asocijacija utemelji novu nagradu za rad u korist hendikepiranih, a nagrada nosi ime Lucije Čikeš. Nisam mogla vjerovati. Ove godine za nagradu “Lucija Čikeš” svoju su nominaciju dale Engleska, Njemačka, Austrija i Danska. Prvi put smo nagradu dobili mi, prošle i pretprošle godine nagrada je išla u Englesku, koja je na ovom području socijalne skrbi najdalje otišla.

NACIONAL: Što ste uspjeli napraviti kao nacionalna koordinatorica sustava socijalne skrbi?

- Sa stručnjacima Ministarstva i Svjetske banke uspjela sam reorganizirati i decentralizirati sustav socijalne skrbi. Na osnovi toga Hrvatska je uspjela dobiti kredit Svjetske banke pod povoljnim uvjetima, donaciju švedske vlade od 2 milijuna dolara, te sa 18 milijuna kuna od Ministarstva započeti pilot-program u Splitsko-dalmatinskoj, Zadarskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji.

NACIONAL: Znači li to da kao ravnateljica Centra “Mir”, saborska zastupnica i nacionalna koordinatorica primate tri plaće?

- Ne, iako radim na tri mjesta, primam jednu plaću. U Sabor sam otišla pod uvjetom da i dalje budem ravnateljica “Mira” i razliku do saborske plaće mi isplaćuje Sabor. Htjela sam dovršiti taj projekt, koji je postao europski poznat, i ostaviti iza sebe sređenu ustanovu koja može funkcionirati i bez mene.

>email to:Zeljko Rogosic