Svakog tjedna kad se približi deadline tiskanog izdanja Nacionala, negdje u ponedjeljak poslijepodne, žamor u glavnoj prostoriji Nacionalove redakcije, popularnoj “grafici”, raste do opasne glasnoće. To je uobičajena pojava u medijima, a sigurno i u drugim djelatnostima u kojima kaotične skupine ljudi u posljednji trenutak dovršavaju delikatan proizvod. Velik dio tog žamora čine glasovi iz dijela prostorije u kojem sjede lektori i redaktori. Rasprave su uvijek iste prirode. Hrvatski jezik složen je i nezgrapan.

Kako sklanjati muška imena koja završavaju na o? Nakon dugotrajnog školovanja i popriličnog radnog iskustva, svi se slažu, Marko i Janko idu po muškoj deklinaciji, ali što s nesretnim Brunom i Dinom. Kontinentalci bi ih sklanjali kao ženski rod, Dalmatinci kao muški. Dino Dvornik samog sebe sklanja kao imenicu muškog roda, treba li ga ispraviti?
Takvih je pitanja u svakodnevnoj praksi milijun. Uz sedam padeža, nebrojena pravila od kojih svako ima iznimku, posuđene riječi iz desetaka jezika i hrvatske sinonime koje rijetki koriste, hrvatski jezik vjerojatno izgleda zastrašujuće nekome tko bi ga htio učiti kao strani. Tu je i pitanje normiranja jezika. S jedne su strane govornici i pisci, koji bi prisvajali tuđice za stvari koje dolaze izvana i slobodno se izražavali, s druge strane tri sijeda sadista koji bi silovali jezik i njegove korisnike svojim uvijek novim normama. Istodobno, hrvatski jezik ide prema svom izumiranju: do 2100. godine nestat će polovica svjetskih jezika. Ne bih stavio svoje novce na to da hrvatski neće izumrijeti do tada, ali isključivo iz razloga što će vjerojatno još živjeti poneki penzić koji se upravo ovih dana rađa u Petrovoj. Ali u desetljećima koja dolaze važnost hrvatskog jezika, kao i broj njegovih govornika, samo će opadati.

Hrvatski jezik je krut, nezgrapan. Svaki tekst koji se prevede s engleskog na hrvatski ima 20 do 30 posto više znakova. Usvajanje novih riječi je sporo, a novotvorbe mogu samo izazvati smijeh. Nikad neću zaboraviti tužan izraz na licu natjecatelja u “Brojkama i slovima”, negdje krajem osamdesetih, kad mu nije priznat odgovor “disketa” jer te riječi nije bilo u Klaiću. Mlađe generacije koriste sve više engleskih riječi. Sva djeca uče engleski jezik najkasnije u četvrtom razredu osnovne škole, većina od prvog, mnogi od vrtića. Odbacimo hrvatski jezik u potpunosti i predajmo se slatkoj globalizaciji, jer protiviti joj se bilo bi kao ne slagati se sa zakonom o očuvanju mase.

New York Times je bio u pravu kad je uvrstio hrvatski na festival izumirućih jezika. Čak i francuski jezik, sa svojih stotinjak milijuna govornika u svijetu, gubi bitku pred engleskim. Počelo je polako: francuski biznismeni uvodili su u jezik neke engleske stručne riječi, uskoro se slično počelo događati i na području tehnologije, i prije nego se itko stigao osvrnuti, predsjednik Jacques Chirac morao je demonstrativno napustiti prostoriju kad se jedan francuski političar svojim EU kolegama obratio na engleskom. Marcel Berlins u Guardianu (na engleskom) lamentira nad sudbinom francuskog jezika. Njegova je teza da postupnim odumiranjem francuskog nestaje i slavna francuska kultura.

A kakvu su kulturu Hrvati stvorili. Uvijek na europskom zaleđu, haračili su kao šačica plemenskih barbara svojim dijelom Europe dok su se drugdje postavljali temelji zapadne civilizacije. Dok su anglosaksonci formirali obrise pravnog sustava i organizirali mreže učenih samostana, Hrvati su živjeli na civilizacijskoj razini germanskih plemena koja su petsto godina ranije rušila Rimsko carstvo. Iz kmetstva su Hrvati izišli petstotinjak godina nakon zapadnoeuropskog prosjeka, do šezdesetih godina prošlog stoljeća su većinom spavali na slamaricama, a prije drugog svjetskog rata i na goloj zemlji. Književnost nam je uglavnom grozna, film rudimentaran, u likovnosti prevladava emuliranje zapadnih trendova od prije desetak godina. Sreća da su naivci izišli iz mode. U arhitekturi ima nade, ali nadahnuti i suvremeni projekti u natječajim obično osvajaju druga i treća mjesta, dok investitori novce odobravaju samo za konvencionalna rješenja. Na poljima na kojima se suvremena kultura i umjetnost manifestira u današnje vrijeme - pop glazbi i televiziji - hrvatski rezultati su još bljeđe kopije zapadnih uzora.

Stoga, odreknimo se hrvatskog jezika dok smo još na vrijeme. Sustavno ga izmjestimo iz obrazovnih programa, službenih dokumenata i korespondencija, zakona i prometnih znakova. Jer hrvatski jezik neće preživjeti ovo stoljeće. U najboljem slučaju, ostat će neki patois engleskih riječi i rudimenata zaboravljenog jezika. Možda će taj jezik na kraju izgledati poput ovih riječi, jutros pristiglih na e-mail:

* aerobik - bik koji leti
* aloja - kreten koji sam sebe zove na telefon
* Bermuda - medvjeđa jaja
* bezbolan - zabranjeno govoriti bosanskim naglaskom
* čizmica - mala mačka koja jede sir
* fukara - seksualno ugrožena papiga
* gorila - Los Angeles u plamenu
* herpes - gospodin pas
* Kabul - Dalmatinac koji sliči na bika
* kajdanke - Zagorac koji ne razumije njemački
* katran - mačka u bijegu
* licemjeri - estetski kirurzi
* Meksiko - reći nekome da je mekušac
* Nagasaki - egzibicionistica po imenu Saki
* nebuloze - razočarani Zagorac
* nemati - otac
* pesimističan - tajanstveni zagorski pas
* petak - ak ak ak ak ak
* pigment - svinja s okusom mentola
* repatica - ptica koja pjeva Eminema
* romantičar - pripadnik romskog naroda koji proučava antiku
* transparent - tvrtka za prijevoz roditelja
* trijumf - tri djevice
* ustanova - plastična operacija usana