Snimljen prije deset dana u stanu u Njemačkoj gdje se skrivao. Na tijelu se vide tragovi bolesti Od četvrtka, 1. lipnja, položaj Tomislava Merčepa, ratnog zapovjednika tzv. Merčepove postrojbe rezervnog sastava MUP-a, znatno se pogoršala. Merčep je bio zapovjednik jedinice čiji su članovi počinili kažnjiva djela, koja su godinama bila predmet istrage haaških tužitelja, a od veljače zbog izlazne strategije haaškog suda taj slučaj istražuje hrvatsko Državno odvjetništvo. Pripadnici Merčepove postrojbe našli su se u središtu interesa haaških istražitelja zbog ubojstava 30-ak civila srpske nacionalnosti u Vukovaru sredinom 1991., među kojima je bilo i djece. Terete ih i za nestanak više civila srpske nacionalnosti, ali i nekih Hrvata iz Zagreba, koji su poslije ubijeni u Pakračkoj Poljani.

Među pripadnicima Merčepovih postrojbi koji su činili ta nedjela bio je i Munib Suljić. Teško bolestan, Suljić se 1. lipnja predao haaškom tužiteljstvu. Suljić je od prošle jeseni u bijegu zbog presude Županijskog suda u Zagrebu od 10 godina zatvora radi ubojstva nepoznatog civila pod nadimkom Saša potkraj 1991. Suljić je haaškim tužiteljima dao opsežan iskaz o svojim saznanjima o zbivanjima u Pakračkoj Poljani, kao i drugim aktivnostima tzv. Merčepovih postrojbi. Suljić je prije predaje u kontaktu s haaškim istražiteljima bio otprilike mjesec dana. Nakon što se predao i dao iskaz, zatražio je da ga hitno deportiraju u Hrvatsku. Suljić nije tražio status zaštićenog svjedoka, najvjerojatntije jer misli da zbog teško narušena zdravlja ionako neće dugo živjeti. Suljićeva predaja bitno komplicira položaj Tomislava Merčepa, a možda i nekih njemu nadređenih dužnosnika iz tog vremena, jer će Državno odvjetništvo uskoro imati opsežnu izjavu prvorazrednog svjedoka spornih događaja - jednog od egzekutora, koji sasvim sigurno nije uvijek ubijao samovoljno, nego je to netko zapovjedio.

Državno odvjetništvo o tom samo naoko neočekivanom Suljićevu potezu sve do ponedjeljka navodno nije znalo ništa. Međutim, u ponedjeljak oko 12.30 Suljićeva supruga pojavila se s tom informacijom na vratima Državnog odvjetništva i tražila da je primi glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Poručili su joj je da je on ne može primiti. Suljićeva predaja haaškom tužiteljstvu vremenski se podudara s dva događaja: desetak dana prije njegove predaje otkrilo se da je haaško tužiteljstvo još u veljači predalo hrvatskom tužiteljstvu na obradu predmet koji bi najkasnije u rujnu najvjerojatnije mogao okončati podizanjem optužnice protiv njegova ratnog zapovjednika Tomislava Merčepa, a vrhovni sud koncem svibnja povećao je Suljiću zatvorsku kaznu za ubojstvo nepoznatog civila pod nadimkom Saša sa 10 na 12 godina zatvora.

Suljić je u bijegu otkako mu je prošle jeseni Županijski sud izrekao 10-godišnju kaznu zatvora u tom predmetu. On se najvjerojatnije sve vrijeme skrivao u Njemačkoj. Ondje je koncem listopada, na skrivenoj lokaciji, dao intervju za Slobodnu Dalmaciju u kojem je negirao svoju krivnju za ratna zlodjela u kojima je sudjelovao. Tom prilikom rekao je i sljedeće: "Ja Hrvatsku i dalje volim, ali ne vjerujem joj više. Vjerovao sam, sada ne. Mislim - vjerujem ljudima, ali ne vjerujem policiji, pravosuđu i politici. Neki su se političari svojim lopovlucima uvalili u živo blato sve ove godine i sad nas guraju u frku, Glavaša guraju, samo da se o njihovim rabotama i zaradama tijekom rata ne priča. A ja mnogo toga znam, puno, puno toga ja znam!"

Nema nikakve sumnje da se Suljić želi nagoditi s hrvatskim vlastima, pokajničkim iskazom smanjiti zatvorsku kaznu na koju je osuđen i riješiti se mogućih novih problema bude li uskoro optužen Tomislav Merčep. Na takav zaključak prvenstveno upućuje to što je i on sudjelovao u nekim zbivanjima koja je godinama istraživalo haaško tužiteljstvo, a koja na koncu po liniji zapovjedne odgovornosti vode u najmanju ruku upravo do Merčepa.

Međutim, nedugo nakon što je dao intervju Slobodnoj Dalmaciji, Suljiću se ozbiljno pogoršalo zdravstveno stanje. On već osam godina boluje od šećerne bolesti, ima vodu u plućima, te mu je život u bijegu postao sve teži. Liječnici u haaškom pritvoru rekli su mu da mu je stanje vrlo ozbiljno, te da mu ne bi preostalo puno vremena na životu ako se ne počne ozbiljno liječiti. Odmah po pritvaranju liječnici su napravili pretrage kako bi utvrdili boluje li od tuberkuloze. Zasad to nije potvrđeno. Sumnja se i da ima neku zloćudnu bolest.

Posljednjih tjedana pio je sumamed, a vodu u plućima otkrili su mu liječnici u jednoj privatnoj njemačkoj klinici. Ondje je jednom bio i na punktaciji. Rečeno mu je da bi na punktaciju pluća trebao ići bar 10-15 puta, te da bi se potom moglo vidjeti kakvu bi terapiju trebao koristiti. Voda u plućima zapravo je prvi znak slabljenja srčane funkcije. S tom se bolešću neko vrijeme relativno uredno može živjeti, ali se ona mora stalno pratiti i liječiti. Kako je Suljić u bijegu, bio je osuđen na diskretne posjete privatnim, ali i skupim liječničkim klinikama u Njemačkoj. Za tretman od 15-ak punktacija pluća trebao bi izdvojiti oko 15 tisuća eura. On taj novac očito nije imao, te se dobrim dijelom i zato odlučio predati.

Kako mu je u međuvremenu i Vrhovni sud koncem svibnja razbio sve iluzije o mogućem smanjenju ili ukidanju zatvorske kazne, ne čudi da se odlučio pokušati trgovati za svoj status. Njemu bliske osobe Nacionalu su potvrdile da je on još početkom prošlog tjedna telefonski najavio jednoj osobi iz miljea svojih bivših suboraca da se namjerava predati i ponuditi kao svjedok pokajnik u tom slučaju. U tom je razgovoru navodno najavio i da o spornim događajima ispričati sve detalje koji su mu poznati, ali i da će izravno teretiti svoje nadređene. On navodno posjeduje i kopije nekih zapovijedi tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića iz vremena koje obuhvaća događaje koje odnedavna, nakon haaških, istražuju i hrvatski tužitelji.

Nacional je od osoba iz Suljiću bliskog miljea doznao da je on odlučio prestati štititi neke njemu nadređene osobe s početka 90-ih. On se sve vrijeme nadao da će se s vremenom zaboraviti na događaje u kojima je izravno sudjelovao, ali to se nije dogodilo, iako je zajedno sa suoptuženicima nekoliko puta bio oslobađan za ubojstvo obitelji Zec. Na koncu je pravomoćno osuđen za jedno od ubojstava u kojima je sudjelovao. Iako se svojedobno rekonstruiralo da je on možda sudjelovao u ubojstvu obitelji Zec više zbog koristoljublja nego zbog političkih razloga, u nekim drugim likvidacijama srpskih i nepoćudnih hrvatskih civila netko je to - usmeno ili pismeno - zapovjedio. Suljić ni njegovi suborci to dosad nisu otkrivali. Očito je da su se te okolnosti odnedavna promijenile.

Suljićeva predaja, po svemu, sudeći ubrzat će i olakšati posao Državnog odvjetništva u slučaju koji vodi prema optužnici protiv Tomislava Merčepa. Moguće je da će Suljićev iskaz dati neke druge putokaze državnom odvjetništvu, koji će dovesti i do nekih drugih optužnica.

Njemu blizak milje tvrdi da je predaju dogovorio u suradnji sa svojim partnerom, izvjesnim Ulrichom, kojem pripisuju suradništvo sa njemačkom tajnom službom BND. Suljić je i ranije kontaktirao haaško tužiteljstvo. Nekoliko im je puta slao pisma, koja su zapravo i inicirala aktivnosti haaških istražitelja na predmetu koji su u veljači zbog izlazne strategije haaškog suda ustupili hrvatskom Državnom odvjetništvu. Nakon tih pisama haaški istražitelji su u zatvoru razgovarali s još nekim njegovim suborcima iz tog vremena, te su uvelike prikupili građu za moguću optužnicu protiv Tomislava Merčepa. I sam Suljić već je prije nešto više od tri godine dao iskaz haaškim istražiteljima o tom slučaju. Nazvali su ga na kućni telefon i ostavili mu poruku na telefonsku sekretaricu da s njim žele razgovarati. On je to u prisutnosti odvjetnika i učinio.

Suljić je prošle subote telefonirao supruzi. Razgovarali su kratko, jer je na kartici imao samo 3 eura. Požalio se da je jako loše, neprestano je imao napadaje kašlja i jako je teško govorio. Zamolio je suprugu da učini sve što je u njenoj moći da ga što prije haaški istražitelji isporuče Hrvatskoj, dijelom i zato što mu ondje nitko nije pridao nikakav poseban značaj, te se on uplašio da bi ondje čak mogao i skončati.

Moguće je da Suljić u prijašnjim razgovorima s haaškim istražiteljima nije rekao ono što je odlučio reći sada, pritisnut teškom bolešću i odvojen od obitelji zbog bijega od domaćeg pravosuđa. Utoliko bi strah od smrti i želja da u kakvoj-takvoj vezi s obitelji provede ono što mu je ostalo od života mogli stajati slobode i neke njemu nadređene osobe.

Takav rasplet je vrlo moguć, jer Suljić više nema puno toga izgubiti. Dođe li do takvog raspleta, već se sada prilično pouzdano može predvidjeti da će prozvani pokušati relativizirati njegov iskaz, jer se on i prije u prošlosti nudio kao svjedok pokajnik kako bi se izvukao iz zatvora, ali se pokazalo da je lagao. Suljić je u prošlih 15 godina u zatvoru proveo oko četiri godine. Koncem 2000. u zatvoru je bio zbog ucjene i reketarenja. Tada je po zatvoru počeo pričati da su neki desničarski krugovi od njega prije izbora 2000. naručivali ubojstvo tadašnjeg šefa HSLS-a Dražena Budiše. Jedan njegov suborac to je dojavio Tomislavu Merčepu, a Merčep je to dojavio Budiši. Potom su sa Suljićem razgovarali čelnici tadašnje obavještajne zajednice, a i ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević, ali se sve pretvorilo u natezanje s mršavim rezultatima. Suljić se poslije posredno preko odvjetnika Ante Nobila ispričao Josipu Manoliću i Josipu Perkoviću, koje je uvukao u svoje spletke navodeći da su oni sudjelovali u uroti protiv Budiše. Priznao je da je sve učinio kako bi se izvukao iz zatvora.

Pišući o toj Suljićevoj neuspjeloj manipulaciji, Nacional je još u studenome 2001. iznio i neke nepoznate pojedinosti iz njegove biografije, koje su ga prikazale kao osobu sklonu kriminalu, koja nipošto nije fanatični sljedbenik političkih uvjerenja, ideologija i ideja. On je u vrijeme komunističke Jugoslavije bio aktivist trešnjevačke organizacije Saveza socijalističke omladine. S raspadom Jugoslavije i pojavom privatnog poduzetništva, Suljić je otvorio kiosk-ćevabdžinicu u nekom selu nedaleko od Zaprešića. Tu ga je zatekao Domovinski rat, koji je pridonio njegovoj poslovnoj ekspanziji. Pridružio se Merčepovim policijskim rezervistima i uglavnom sravnjivao stare račune i povećavao kapital. Podrijetlo mu je poslije objašnjavao radom u inozemstvu, otkud je prije rata u Hrvatsku navodno donio milijune.

U prosincu 1991. ubijeni su zagrebački mesar Mihailo Zec i njegova obitelj. Mihailo Zec je ubijen na pragu svoje trešnjevačke kuće, dok su njegova supruga i kći likvidirane u sljemenskoj šumi. Suljić je tada imao 30 godina i bio neformalni lider skupine golobradih, jedva punoljetnih naoružanih i nahuškanih adolescenata, koje nije bilo teško nagovoriti da Zeca treba ubiti zbog njegovih navodnih veza s banijskim četnicima. Poslije je pokojni novinar Srđan Španović u Banjoj Luci od preživjelih članova obitelji Zec doznao da je Suljić bio stari znanac obitelji, da je od njih često nabavljao meso za svoju ćevabdžinicu i da ih je često posjećivao. Utoliko je moguće da je Zeca Suljić dao likvidirati ne kao srpskog izdajnika, već prvenstveno kao svog vjerovnika.

Nakon prvih neuspjelih suđenja u tom slučaju Suljić se preselio u Novigrad Istarski, gdje je otvorio restoran. Moguće je da ni to preseljenje nije bilo slučajno. Istra je u političkoj percepciji hadezeovaca sredinom 90-ih bila odveć šareno područje, pa ga je trebalo "očistiti", kako kolonizacijom bosanskih Hrvata, tako i protjerivanjem Srba, Albanaca i Talijana. Kriminal je tako postao mehanizam terora kojim se nastojala uspostaviti etnički čista hrvatska država.

Prema jednom SZUP-ovu izvješću iz 1994. reketari iz grupe koju je Suljić osnovao među ostalim i od svojih bivših suboraca navodno su se čak sastajali i s današnjim predsjednikom Sabora Vladimirom Šeksom da bi smišljali ucjene albanskih i srpskih ugostitelja, kao najmoćnije sredstvo zastrašivanja i istjerivanja iz politički "sumnjive" hrvatske regije. U to je doista teško povjerovati, jer su tajne službe često proizvodile svakakva izvješća sumnjive kvalitete i vjerodostojnosti. Međutim, ako takav dokument postoji, Državno odvjetništvo sigurno će ga analizirati.

Možda je na te takve ili slične tajne sporazume Suljić mislio kad je u Slobodnoj Dalmaciji prošle jeseni rekao da on "puno, puno zna" o nekim stvarima. U svakom slučaju, bit će zanimljivo vidjeti što će Suljić kao svjedok izjaviti, koga će sve povući za sobom, kao i koliko će mu tužitelji i sud povjerovati. Suljić je svoju predaju dobro isplanirao - ne vjerujući domaćoj policiji, pravosuđu i političarima - predao se ondje gdje će ga nepristrano saslušati i zapisnik s razgovora hladno proslijediti hrvatskom Državnom odvjetništvu. Time je Suljić izbjegao moguće neformalne pritiske iz redova onih državnih službi kojima ne vjeruje i stvorio si preduvjete za trgovanje vlastitim statusom.