Sanja i Đorđo Pavlović u obiteljskom vrtu podno Marjana Krajobrazna arhitektura napokon i u Hrvatskoj postaje odraz društva, kulture, stila i statusa, što u svijetu već odavno jest. Nakon trenda gradnje kuća i urbanih vila te njihova luksuzna uređenja i njihovi hrvatski vlasnici počeli su s jednakom pažnjom voditi računa i o zelenim površinama koje ih okružuju, a uljepšavanje svojih vrtova sve češće prepuštaju profesionalcima- krajobraznim arhitektima. U razgovoru za Nacional, najugledniji domaći hortikulturalisti govore o svojoj struci, trendovima u uređenju zelenih površina te profilu ljudi koji najčešće traže njihove usluge.

"U uređenju vrta preferiram jednostavnost i prirodnost, izbjegavam načičkanost i kič elemente, a dizajn svakog vrta nastojim uskladiti s njegovom namjenom i objektom. Ako je kuća moderna, tada i vrt mora pratiti taj stil, znači, biti jednostavan, minimalistički dizajniran, s modernim skulpturama i efektnim biljkama, primjerice, ukrasnim travama, u kojem su travnate površine često zamijenjene šljunčanim. Ne volim raštrkano, nego grupirano bilje, jer se time postiže cjelovitost ploha travnjaka. a često koristim 'slikanje' biljkama i cvijećem što stvara zanimljiv, dekorativni efekt. Koristim i vodene elemente, primjerice, fontane, koje su jedan od najatraktivnijih vrtnih elemenata. Nastojim ih elegantno uklopiti u vrt tako da ga obogaćuje i osvježava."

Tako je svoj stil objasnila krajobrazna arhitektica Nataša Tiška-Vrsalović, koja je 1991. godine na Agronomskom fakultetu diplomirala vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža, današnji smjer za uređenje krajobraza, a zatim se usavršavala na College of Garden Design u Lonodnu. Kaže da se još početkom pedagoške gimnazije opredijelila za agronomiju tako da je poslije diplome u sklopu obiteljske firme započela posao s hortikulturom i dekoracijom, a 1996. je osnovala vlastitu firmu Dionaea vrtovi za projektiranje, izvođenje i održavanje vrtova i parkova. U branši hortikulturalista njezina firma slovi kao jedna od najboljih, najelitnijih i najskupljih, a taj je glas stekla striktnim poštivanjem pravila struke i beskompromisnim stavom da ne odstupi od vlastitih visokih kriterija. Jedna od specifičnosti tvrtke je 'gotov vrt'. "Klijentu nudimo formirani izgled vrta, u kojem se ne sade biljke, živica i stabla, koja će tek narasti za idućih deset godina, nego stabla 'školovana' u rasadniku s formiranom krošnjom", kaže i dodaje kako nisu htjeli prihvatiti posao po tuđem projektu za uređenje vrta, koji nije odgovarao njihovim standardima, čak u slučaju da su tako izgubili veliki honorar. Klijentu je, uvjerava, uvijek nastojala sugerirati bolje i estetski privlačnije rješenje.

Već godinama Nataša Tiška-Vrsalović dobiva nagrade na FloraArtu, a za uređenje okoliša i ljetne terase bistroa u Puli na Verudeli ove godine je nominirana za nagradu Bernardo Bernardi za interijer što je dodjeljuje Udruženja hrvatskih arhitekata. "Na veliku terasu od tisuću četvornih metara postavila sam kaskadnu fontanu, dekorativne bazene i vodene kanale, zatim stakleni i betonski mostić, te nekoliko separea na odvojenim drvenim terasama. Sve vrtno-tehničke elemente, od vodenih i zemljanih do biljnih, osim građevinskih radova, realizirali smo sami", kaže Nataša Tiška-Vrsalović.

Na pitanje da li se u Hrvatskoj promijenio odnos prema kulturi vrtova, odgovorila je da joj na početku nije joj bilo lako, jer ljudi nisu bili navikli na sugestije krajobraznog arhitekta, no danas "nema toliko nesporazuma". "U 13 godina rada promijenila se struktura klijenata i odnos prema uređenju vrtova i parkova", kaže. "Na početku su nam dolazili neki vrlo bogati klijenti kasnih srednjih godina i tražili estetski neprihvatljive zahvate, postavljanje vrtnih patuljaka te kič skulpturica i fontana što nisam htjela raditi. Ako nisam uspjela korigirati njihove želje, posao nismo sklopili i mirno smo se rastali. Naši današnji klijenti uglavnom su mlađi, obrazovaniji poslovni ljudi, koji su puno putovali svijetom i tamo se upoznali s vrtnom kulturom. To su ljudi iz više srednje klase, koji su i kuće povjerili arhitektima i poštivali njihove sugestije. Ljudi najčešće griješe kada vrt rade bez ideje i plana - kupe biljke u rasadniku i zasade ih u zemlju, a onda se za par mjeseci dogodi da biljke narastu u stabla, prekriju stazu ili prekrasan pogled. Prije kupnje biljaka treba znati kada određene biljke cvatu, koliko će narasti i da li odgovaraju jedna uz drugu. Vrt se ubraja u viši standard, ali to ne znači da si uređenje vrta mogu priuštiti samo ekstremno bogati ljudi."

Iako su svi Nacionalovi sugovornici nerado govorili o cijenama uređenja vrtova, može se zaključiti da su one vrlo različite, a kreću se od četiri do sto i više tisuća kuna. Cijena ovisi o kvadraturi vrta, konfiguraciji tla, vrstama bilja, stabala i cvijeća, sistemu navodnjavanja, biljnim pokrivačima, vrtnim elementima i načinu održavanja, ali i o tome koliko dugo traje uređenje vrta. "Najmanje mjesec dana, a može se rastegnuti i na godinu, dvije", kaže. Nataša Tiška-Vrsalović za svaki vrt radi vrlo opsežan idejni i izvedbeni projekt koji se sastoji od 50-ak i više stranica, u kojima su elaborirani različiti aspekti uređenja vrta, od zemljišnih uvjeta, vrste biljnih pokrova i troškovnika do načina održavanja. Zbog manjka novca neki se klijenti odluče samo za idejni projekt, a drugi za kompletno uređenje vrta povjere firmi Dionaea vrtovi. Kao najveći problem u struci Nataša Tiška-Vrsalović navela je nejasnu zakonsku regulativu: u Hrvatskoj ima svega oko 35 registriranih krajobraznih arhitekata s licencom, ali se jako puno firmi bavi tom djelatnošću. "Neke od njih vode nestručni ljudi, koji nisu dorasli tom poslu pa se događa da stručnjaci moraju naknadno popravljati njihove pogreške", zaključuje vlasnica tvrtke Dionaea vrtovi.

Tvrtka Zeleni san, osnovana 1990., bavi se uređenjem okućnica, hortikulturom, proizvodnjom i sadnjom bilja, a specijalizirana je za uređenje manjih, obiteljskih, gradskih vrtova, koji su im "poseban gušt i u kojima nastoje stvoriti ugodnu i toplu atmosferu". Do sada su uredili više od stotinu vrtova u Zagrebu i široj okolici, najviše u Samoboru i Samoborskom gorju, ali i u Istri i Primorju. Vlasnik je Željko Sokačić, dipl. ing. hortikulture, koji se odlično nadopunjuje, kaže, s Jasnom Rudež, ing. šumarstva, koja u firmi radi od 1992. godine. Nisu skloni reklamiranju firme, a sve poslove dobili su zahvaljujući preporuci bivših klijenata, koji zahtijevaju anonimnost i maksimalno štite privatnost svog vrta. U Zelenom snu dizajn vrta radi se u suradnji s klijentom: prvo se razgovara o njihovim željama i potrebama, a zatim se ponudi projekt, no nikada ne podilaze ukusu vlasnika. "Uglavnom uspijevamo objasniti razliku između kiča i estetskog pristupa", kažu.

"U posljednje vrijeme ljudi najviše traže boje u vrtu, primjerice, gredice s trajnicama, sezonskim biljem ili pergole s ružama penjačicama tako da se u svako godišnje doba nešto događa", kaže Željko Sokačić, odgovarajući na pitanje o željama i afinitetima klijenata. "Ljudi na početku najviše traže travu, živicu i poneko drvo, znači, vrlo jednostavan vrt koji se lako održava. No, nakon određenog vremena takav vrt im postane dosadan jer izgleda prazno i zatim traže dinamiku i promjene u vrtu. Mi im ponudimo raznovrsno bilje i cvijeće, koje oživljuje vrt bojama i mirisima tokom svih godišnjih doba. Takvim pristupom postiže se različit izgled vrta tokom cijele godine. Vrt se stalno mijenja u skladu s listanjem i cvjetanjem ukrasnog bilja i cvijeća. Takvi vrtovi u proljeće i ljeto prave su izložbe boja, a u jesen i zimi zimzelenog drveća i bilja, koje stvara svoju priču. Osim toga, nekad je bila ograničena ponuda bilja na tržištu, a danas ima puno više različitog i egzotičnog bilja pa su i veće mogućnosti za kreativno uređenje vrtova. Ljudi danas sve lakše i češće prihvaćaju trošak za uređenje vrta kao normalni izdatak u kućanstvu. Zagrepčani imaju europski ukus i prihvaćaju naše stručne sugestije. Bez obzira imaju li novca ili ne, vole imati lijepo uređene vrtove, primjerice, često nam se obraćaju i umirovljenici koji kažu da mogu izdvojiti za uređenje vrta od 500 do 1000 kuna te nas upitaju možemo li nešto učiniti za tu svotu."

"Mi ne radimo trendovske vrtove nego više njegujemo 'engleski', prirodni stil s puno trajnica i cvijeća tako da se ljudi u svom vrtu osjećaju ugodno, a ne kao u hotelu", nadopunila ga je Jasna Rudež. "Svaki vrt mora imati svoju osobnost i 'slagati' se uz kuću i vlasnika. Naši najčešći klijenti su liječnici, odvjetnici i menadžeri, a zajedničko im je da su puno putovali po inozemstvu gdje su se upoznali s kulturom vrtova. Dolaze nam i oni klijenti koji su odrasli u lijepo uređenom vrtu, uz vrtlara, pa im je normalno da i sada kao odrasli ljudi zaposle krajobraznog arhitekta. Sve je više onih koji žele što više naučiti o bilju i hortikulturi. Nitko ne misli da je to glumatanje nego potreba. Sve više nam dolaze i mlađi ljudi, koji imaju manju kuću ili stan i žele da uredimo 'zelenu terasu' što je veliki trend svuda u svijetu".

Kažu da su nedavno završili jednu 'zelenu terasu' od 60 četvornih metara: "Nismo je htjeli prekriti travom jer to nije isplativo zbog sistema zalijevanja, nego različitim maštovitim prekrivačima tla, uglavnom zimzelenim, kojima nije potrebno stalno održavanje. Na zidove smo postavili penjačice - bršljan i ruže, a uz ogradu smo postavili aromatično bilje poput kadulje, lovora i ružmarina, koje inače često koristimo. Ljudi su u početku bili skeptični prema aromatičnom bilju jer su mislili da to neće uspijevati u našoj klimi, a sada ga već sami traže. Korist je višestruka - lijepo izgleda, dobro miriše, a može se koristiti u kuhinji kao začin."

Oboje su se složili da su muškarci jednostavniji klijenti. "Kad dođu, točno znaju što hoće, ne sitničare i ne kompliciraju, a ako im se koncepcija sviđa, odmah se dogovorimo. Žene se pak više vole baviti biljem, no u poslovnom smislu puno su kompliciranije i neodlučnije od muškaraca", kažu.

Srećko Ćustić, višestruko nagrađivani pejzažni arhitekt i vlasnik Ureda ovlaštenog arhitekta za krajobraznu arhitekturu, te tvrtke Fontana oblikovanjem zelenih površina bavi se već dvadeset godina i slovi za jednog od najboljih hrvatskih stručnjaka na polju hortikulture. Nakon što je diplomirao na Agronomskom fakultetu u Zagrebu radio je kako asistent na Katedri za pejzažnu arhitekturu, potom i na Zavodu za melioracije, da bi 1986. odlučio krenuti u samostalni posao uređivanja javnih i individualnih zelenih površina. Od tada je projektirao i uredio stotine privatnih vrtova, ali i brojne javne zelene površine poput onih koje okružuju osnovne škole, crkve i stambene zgrade. Prema njegovim riječima, situacija u hortikulturi na području Hrvatske se od vremena kada je pokretao privatni posao do danas drastično promijenila.

"Do 1991. godine meni i kolegama iz struke najveći je problem bio kako nabaviti kvalitetne i raznovrsne sadnice jer ih je bilo malo i uzgajali su ih uglavnom samo stari vrtlari i to u malom broju. No kasnije se s pojavom tvrtki koje su počele s uvozom biljaka za nas otvorilo zapadno tržište i od tada u Hrvatskoj možemo nabaviti sve biljke koje postoje u svijetu i to po povoljnoj cijeni", objašnjava Ćustić. Pejzažni arhitekt koji je za svoje kreacije dvije godine za redom osvajao glavnu nagradu međunarodne izložbe FloraArt dodaje kako se posljednjih dvadeset godina uvelike promijenio i profil korisnika njegovih usluga. Danas su mu, veli, najčešći klijenti obitelji odličnog imovinskog stanja koji svoje vrtove uređuju ne toliko zbog vlastita zanimanja za njih, već kako bi i na taj način pokazali svoj status u društvu.

"U takvim slučajevima vrt zapravo ima funkciju da se nastavlja na već postojeći imidž. Prije je to bilo drugačije, jer su se ljudi kojima bi vrt uredili profesionalci nakon toga s ljubavlju i puno brige sami vodili računa o njegovu održavanju. S druge strane ljudi si prije nisu mogli priuštiti ono što danas mogu stanovnici urbanih vila. Već i to je dovoljan dokaz da je hortikultura zapravo struka brojnih standarda, estetskih, kulturnih i ekoloških. Od svih tih elemenata danas je najviše eksponiran upravo standard, dok je puno manje kulture". I Srećko Ćustić se slaže da u njegovoj struci trendovi nisu izraženi koliko primjerice u arhitekturi, a glavni je razlog tomu, dodaje, činjenica da u hrvatskom društvu hortikultura ni približno nema status koje zaslužuje.

"Na takvu situaciju uvelike utiče samo tržište. Koliko znam, samo u Zagrebu ima sedamdesetak tvrtki registriranih za hortikulturnu djelatnost, što je strašno puno. Tu dolazimo i do ključnog problema jer veliki broj ljudi iz struke u praksi radi svoj posao na način da se bore za život. Ovo je lijepa struka, pa je tužno reći da je na tržištu baš zbog prevelike konkurencije prisutna strukovna, moralna i poslovna prostitucija. Stoga je neophodno uvesti reda, primjerice dodjeljivanjem licenci za one kolege koji se uistinu kvalitetno bave ovim

poslom".

"Što se samih vrtova tiče Ćustić ističe da zapravo nije toliko važno kako će se i koliko lijepo urediti neki vrt, već je presudno kako će se on uzdržavati i njegovati. Vrt, veli može izgledati spektakularno, ali ne vodi li se o njemu računa već za kratko vrijeme može postati ruglo. Jednako tako, upozorava Ćustić, ukrasni vrtni elementi poput fontana, kamenjara ili skulptura mogu uljepšati, ali i nagrditi estetski dojam vrta.

"Klijenti imaju bitno različite želje kada su takvi elementi u pitanju, a imam dojam da na to jako utječe imovinski status i vrijeme za koje se do njega došlo. Tako su mnogi povodljivi za fotografijama iz raznih magazina, pa takve elemente doživljavaju kao svojevrsne igračke kojima će načičkati vrt. Oni koji ne žele savjet profesionalca često postavljanjem jeftinih ukrasa i vrtnih elemenata, ne znajući da je jeftino ujedno i kratkoročno, naprave više štete nego koristi".

Na pitanje može li se krajobrazna arhitektura u Hrvatskoj usporediti s onom u razvijenim europskim zemljama Srećko Ćustić kaže da će Hrvatska zaostajati za njima sve dok ne dođe do zakonskih regulativa koje će onemogućiti nered u prostoru.

"U nas se stvari zadnjih deset godina drastično brzo događaju, gradi se jako puno objekata, a hortikultura to ne prati na adekvatan način. Osim zakonske regulative odnosno njezina nepostojanja u tom su smislu presudi su investitori jer su oni ti koji traže maksimalnu izgrađenost površine na uštrb zelenih površina koje bi se trebale nalaziti uz objekt. Na žalost, i sama hortikulturna struka jako griješi jer veliki broj kolega dopušta da im investitor nameće što će se i kako raditi i za koje novce, tako da ne postoji strukovni autoritet. Dok god je tako, zelene površine neće se uklapati u arhitekturu koja ih okružuje", zaključuje pejzažni arhitekt. Ono što po njegovu mišljenju razlikuje domaće krajobrazne stručnjake od europskih kolega jest i činjenica da je ovim drugima dostupna 'logistika' kakvu hrvatski krajobrazni arhitekti još uvijek mogu samo sanjati.

"U kreativnosti nekih naših stručnjaka ne zaostajemo ni malo i tu smo definitivno na svjetskom nivou, no naš je problem što na državnom nivou teško možemo naći ikakvu konkretnu podršku". Situaciju, kaže, dodatno otežava činjenica da krajobrazna arhitektura u Hrvatskoj nema ni zakonsku regulativu, ni standarde, pa čak ni stručne ispite za one koji se njome bave. Upravo to smatra razlogom što se na nebrojenim zelenima površinama vide drastične i nedopustive razlike zbog kojih itekako pati ukupan dojam okoliša koji nas okružuje.

"No najgore je od svega što kod najvećeg broja mojih kolega nema strasti za ovim poslom. Rijetki su oni koji rade tako da osim što žive od hortikulture s njom i žive, te daju sve od sebe kako bi se ova struka izborila za mjesto koje joj svakako pripada", zaključuje Srećko Ćustić.

Krajobrazni arhitekt Alan Žagrović svoju je tvrtku za vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža Antiseptica Vrtdizajn otvorio prije tri godine. Ideja za pokretanje privatnog biznisa kod mladog se Zagrepčanina pojavila i prije, još za studentskih dana kada je neko vrijeme živio u Bel Airu, jednom od najelitnijih predjela Los Angelesa. Impresionirali su ga, kaže, besprijekorno uređeni i održavani vrtovi koji okružuju tamošnje luksuzne vile.

"Amerika mi sama po sebi nije pretjerano pasala, ali njihova kultura uređivanja vrtova ponukala me da po završetku studija Agronomije pokrenem vlastitu tvrtku za projektiranje, izvođenje, održavanje privatnih, javnih vrtova i parkova, te da se počnem i u praksi baviti onim za što sam se i školovao", priča Žagrović. Dodaje kako klijentima koji žele da im on uredi vrt nudi uslugu po sistemu 'ključ u ruke', tako da uz projektiranje, pripremu i uređenje samog vrta vlasnici mogu računati i na njegovo održavanje. Iako priznaje da usluge njegove tvrtke najčešće koriste imućne i viđene osobe, tvrdi da se oko svojih vrtova najviše brinu ljudi prosječnog imovinskog stanja. Takve se osobe, veli Žagrović, nakon uređenja vrta uglavnom same brinu za njegovo daljnje održavanje, dok oni bogatiji rijetko žele imati konkretnog posla sa svojim vrtom i traže da nakon samog uređenja profesionalac i dalje o njemu vode brigu. Žagrović uvjerava da si i prosječne hrvatske obitelji danas mogu priuštiti da im vrt uredi profesionalac.

"Cijena uređenja naravno ovisi i o vrsti i veličini vrta, vrsti bilja i eventualnim ukrasnim elementima, a rekao bih da se okvirno kreće od pet tisuća kuna do četrdeset. Naravno postoje i oni vrtovi čije je uređenje kud i kamo skuplje, no takvi luksuzni zahtjevi klijenata ipak su puno rjeđi. U takvim vrtovima obično se sadi bonsai drveće, te biljke koje su sporog rasta pa im je zbog dugotrajnog uzgoja i cijena puno veća. U tim je slučajevima često da se umjesto prave trave sadi travni tepih čija se cijena s postavljanjem kreće oko 60 kuna po kvadratu. Danas ljudi najčešće žele urediti vrt živim ogradama od čempresa, lovor višnje ili tuja, a njihova je cijena od 70 do 130 kuna po sadnici", Alan Žagrović kaže kako je u hortikulturi teško jasno definirati trendove. Oni, veli, zapravo ovise o željama i idejama samog vlasnika pa tako neki od njih žele klasične, neki 'razbarušene' francuske vrtove, dok drugi pak na svojim travnjacima zahtijevaju potpuni minimalizam.

"Ljudi ponekad imaju nerealne zahtjeve, pa primjerice u svom vrtu pod zagrebačkim Sljemenom inzistiraju na mediteranskim biljkama poput masline i smokve, a teško im je dokazati da one teško uspijevaju u kontinentalnom području. Jednako tako treba im objasniti da pojedine biljne vrste nikako ne treba miješati jer se tako reći ne podnose". Kada je riječ o nabavljanju sadnica za uređenje vrtova ovaj hortikulturalist kaže da tu nailazi na dosta problema.

"I ja i većina mojih kolega muku mučimo s činjenicom da se kod nas vrlo teško može nabaviti kvalitetna biljka. Svi su se na žalost okrenuli čistoj trgovini, pa biljke ne uzgajaju nego ih uvoze. Problem je u tome što to bilje obično sjajno izgleda, no ubrzo nakon sadnje počinje venuti i propadne. Našim se ljudima pravi uzgoj zapravo ne isplati upravo zbog strane konkurencije čija biljka primjerice košta 30 kuna, a kada bi se kvalitetno uzgajala kod nas morao bi ju naplaćivati najmanje 200 kuna. Stoga je izuzetno teško izbjeći 'mačka u vreći'", objašnjava Žagrović. Smatra da je u usporedbi s razvijenim zemljama Europe hortikultura u Hrvatskoj još u 'povojima' iako se, kako kaže, vrtova nekih imućnih Hrvata u elitnim četvrtima ne bi posramili ni pripadnici svjetske elite. S druge strane, kaže da Hrvatska ima dovoljno stručnjaka obrazovanih za oblikovanje pejzaža, no njima je pak teško naći posao budući tržište naprosto nema potrebe za tolikim brojem pejzažnih arhitekata.

No ne prepuštaju svi vlasnici vrtova njihovo uređenje profesionalcima: Od mnogobrojnih besprijekorno uređenih vrtova u Hrvatskoj, onaj obiteljske kuće orguljašice Ljerke Očić jedan je od najimpresivnijih. Zelena oaza na zagrebačkoj Laščini postoji već trideset godina, a uređivan je u nekoliko faza. Zbog više od 800 biljnih vrsta koje rastu u njemu ovaj obiteljski vrt ima status zaštićenog arboretuma. U njemu često uživaju i sudionici i gosti kućnih koncertnih večeri "Iz salona Očić" koje Ljerka Očić već 11 godina tradicionalno ugošćuje u svom domu.

"Kompletan vrt projektirala je i osmislila moja majka kojoj je hortikultura zapravo hobi, ali je s vremenom to preraslo u toliku strast da je ovaj vrt zapravo postao njezin život. Bilje je nabavljala sa svih strana svijeta, kako god je umjela, a često je osvajala nagrade poput Zlatne ruže i Zlatne plakete grada Zagreba. Danas se uz nju za vrt svakodnevno brine i naš dugogodišnji vrtlar", ispričala je Ljerka Očić. Poznata orguljašica kaže kako život uz takav vrt ponekad podsjeća na bajku, te uvjerava kako nema boljeg načina borbe protiv stresa nego prošetati njegovim stazama i uživati u raskošnim cvjetovima i egzotičnim stablima.

Najljepši pak splitski perivoj, koji je pobijedio na prošlogodišnjem natjecanju "Mirisi carskog vrta", uokolo obiteljske kuće na 900 četvornih metara površine brižno njeguju Sanja i Đorđo Pavlović. "Naš dvor sam prijavila na natjecanje jer se obilježavalo 1700 godina postanka grada Splita. Željela sam da se vidi djelo koje je 1968. godine započeo moj otac Dalibor Parać", kazala nam je profesorica Sanja Pavlović. Najviše brige i vremena u održavanju perivoja prepunog mediteranskog bilja, koji je potpunosti prati funkcionalne sadržaje obiteljske kuće u Supilovoj ulici, na splitskim Mejama, posvećuje diplomirani inženjer Đorđo Pavlović, potomak stare splitske plemićke obitelji. Nakon smrti svoga punca, uglednog splitskog odvjetnika i erudita Dalibora Paraća, Đorđo Pavlović je osjetio obvezu nastaviti njegovo djelo i primjereno održavati i razvijati obiteljski vrt. U perivoju Parać-Pavlović, na tratini, pod stablom ogromnog lovora, pod trijemom, pored kamina uz ljetnju kuhinju, na vidikovcu s kojega puca pogled na Brač, Šoltu i Splitska vrata, odvija cjelokupni društveni život. Na njemu conte Pavlović jedanput godišnje za prijatelje šahovski turnir. "Da mi je netko prije desetak godina rekao da ću svakog dana utrošiti dva sata vremena na uređivanje našeg dvora, rekao bi mu da je lud!", ističe Đorđo Pavlović potpuno zaokupljen održavanjem vrta, tjednim šišanjem trave, hranjenjem sadnica ruža, jasmina, bungevile. Vrt je za Sanju i Đorđa postao osobna radost, nekada mjesto igre i druženja njhovih sinova Alberta i Dalibora i kćeri Ane, a danas njihovih unuka Jure, Karle, Marina, Ante, uskoro i Šimuna. "Toliko me naš vrt okupira i veže da nema šanse da bi nekome dozvolio da mi bilo što pomogne u svakodnevnom održavanju. Dva puta godišnje stigne mi pomoć kada su u pitanju veći radovi na okopavanju i podrezivanju velikih stabala čempresa, bora i maslina. Masline oblice smo pustili rasti uvis radi dekoracije dvora, jer od njih prvenstveno ne očekujemo urod“, ističe Đorđo, ali rado naglašava da od pet stabala, dobije 300 kg maslina i 40 litara prvoklasnog maslinova ulja, za koje se njegovi prijatelji otimaju.

Iz Dubrovnika je Dalibor Parać donio kolone po kojima se penju ruže, svih vrsta, koje dominiraraju vrtom. Do njih su cikas, lovor, stabla mandarine, masline, jabuke, potom smrika, jasmin u cvatu dominirao kamenim stepenicama pokraj ulaza u dvor. Po tratini su se protegli mirta, božuri i bungevile, posebno nova ljubičasta, po kamenim stazama ružmarin star 25 godina, božikovina, lemprika, pitosporum. Pavlović je nabavio nekoliko starih kamenica od ulja koje su se dobro uklopile u vrt i postale posude za cvijeće. Istočnu ogradu vrta čuva njegovani bršljan, uz njega atakoma koja će procvasti idući mjesec. Kamene staze, noću osvijetljene, vode preko vrta, do ljuljački za djecu, do triju palmi i herbe luigi koja krasno miriše, i koje su nekada bili puni stari splitski perivoji. Tu su nekoliko pojilica i hranilica za ptice, magnolija koja divno cvate, smriča, stablo limuna, hibiskus, glicinija, planika koja ima bijeli cvijet. Jedini uljez koji je u perivoj Parać-Pavlović stigao izvan Mediterana je japanska ruža, koja prvo procvjeta, pa olista. Divlja se loza uspela niz cijeli bok obiteljske kuće. „Nikada nisam imao potrebu sagraditi vikendicu. Šta će mi! Na deset minuta od Sv. Frane i splitske Rive, ptice nam pjevaju, ispod Marjana smo, i tu je naš potpuni mir“, istaknuo je Đorđo Pavlović i s osmjehom dodaje da su ih organizatori sajma cvijeća, nakon prošlogodišnjeg prvoga mjesta, zamolili da budu ljubazni i da se više ne natječu. Perivoj obitelji Parać-Pavlović je, očigledno, toliko lijep da može biti samo izvan konkurencije.