Zoran Ferić Kako zaustaviti luđaka koji je odlučio ubiti? Gotovo nikako. Napade psihopata sa smrtnim posljedicama teško je spriječiti gotovo kao i terorističke akcije, unatoč sofisticiranim strategijama i mjerama sigurnosti. I jedni i drugi napadaju bez najave, obično tamo gdje se nitko ne nada, i nevjerojatno su uporni u planiranju i provedbi svoga plana. Stravični slučaj u dvorištu dječjeg doma u Nazorovoj pokazuje zapravo svu ranjivost društva pred iracionalnom mržnjom koja je u stanju pobijediti i strah od vlastite smrti te instinkt za samoodržanjem. Uvijek nas zapravo, kad se radi o ovako strašnim zločinima koji su planirani unaprijed, začuđuje s jedne strane racionalnost u planiranju i izvedbi samoga čina, te potpuna iracionalnost zbog koje se taj čin provodi. Tomislav Jakopović krenuo je u dječji dom u Nazorovoj noseći pištolj s prigušivačem i oproštajno pismo. Ako je namjeravao ubiti ženu i sebe, kao što je i učinio, zašto je nosio prigušivač? Je li ipak planirao nešto drugo, a onda ga je na licu mjesta svladao bijes, a iracionalna mržnja i žeđ za ubijanjem postale su nezaustavljive? Ili je čovjeku smetao glasni zvuk kod pucnja pa je htio ubiti ženu u tišini? Ili je pak bio toliko human da nije htio plašiti djecu? Jer, kad nekoga ubiješ s prigušivačem, on samo pada, izostaje glasan zvuk pucnja koji nas pri upotrebi bilo kakvog vatrenog oružja najviše plaši.

Ta priča s prigušivačem prilično je misteriozna. Je li u prvo vrijeme namjeravao ubiti samo ženu, tiho i diskretno, mafijaški, a pismo mu je bilo osiguranje i dobar argument za eventualnu sudsku raspravu? Nelogično. Ako je pak htio ubiti da ga ne vide, to je mogao učiniti drugačije. Zbog prijetnji i otmice nije mogao ni u teoriji računati na to da se može izvući. U svakom slučaju, bio bi prvi na listi osumnjičenih, a onda bi mu stvar lako dokazali. Jedini pak način da izbjegne dugogodišnju robiju bio je da i sebi raznese glavu. U ovakvim slučajevima, kad se radi o potpunom iskoraku u iracionalno, samoubojstvo je uz ubojstvo za inteligentnoga tipa jedino rješenje. Uostalom, da bi se ubijalo, čovjek prvo treba odustati od života načelno, to su tipovi koji ne cijene ni vlastiti život i lako ga odbacuju, kao što onda s lakoćom i u tišini uzimaju tuđi. I u čitavoj ovoj priči, koja je sada na početku stravična, a odmah potom i beskrajno tužna, jer je jedan mali dječak u trenutku ostao bez oboje roditelja na takav način, mene najviše užasava ta tišina.

To što se, kako navode svjedoci, ništa nije čulo. To je ona tišina koja se pojavljuje i nakon ovakvih nepojmljivih tragedija, tišina u kojoj se ne može i nema ništa reći, točka gdje i krikovi i psovke, pa i jezik sam zakazuju. Tišina koja se pojavljuje u zadnjoj sceni Hamleta, tišina koja je tu i kad Medeja ubije djecu. Tišina je to koja je zapravo praznina, to je praznina od zvukova, nulta točka zvuka, ali i prenapregnutost emocija do točke kad nastupa praznina i tupost. To je tišina groblja i tišina koja će pratiti dječaka, njihova sina, dok bude prolazio kroz život. Ona tišina koja nastupi kad prođe ulicom, prije nego što ljudi počnu šaptati iza njegovih leđa, prepričavajući tu tragičnu priču i kroz nju se osjećati živima. Poslije ovakvih događaja normalno je da rođaci, roditelji, javnost i nadležne službe uvijek traže krivca. I ta potraga za krivnjom kao da nam svima skupa pomaže prebroditi tragično jer tugu pretvara u optužbu ili bijes.

U tome ima nešto drevno. Prije, kad bi tuča potukla usjeve ili kad bi suša donijela glad, kad bi se ukiselilo mlijeko ili pokrepale kokoši, ljudi su panično trebali krivca i onda bi spalili vješticu. Jedna se tragedija kompenzirala drugom, koja se nije mogla tako doživjeti. Tako je i u ovom slučaju. Govori se da je zakazao sustav, da odgovornost snose socijalne radnice i sutkinja itd. Sve to vjerojatno i jest djelomično točno. Uostalom, prilično je teško objasniti zašto su čovjek koji je izveo otmicu i njegov otac još uvijek na slobodi, zašto je legalno dobio priliku viđati dijete i, uostalom zašto i majka i dijete, kad se znalo da je otac opasni nasilnik, nisu zajedno bili sklonjeni na sigurno mjesto. Sasvim je sigurno da žene i djecu treba od nasilnika štititi na isti način na koji bi trebalo štititi i svjedoke u velikim mafijaškim procesima. S takvim luđakom na vratu sirotoj ženi pomogla bi jedino promjena identiteta, selidba u drugi grad, život u nekoj doista sigurnoj kući gdje je patološki tip od muža nikad ne bi mogao pronaći. Međutim, takva društvena podrška za nas je još uvijek utopija.

To bi značilo i da se država malo više i malo ozbiljnije novčano isprsi. Možemo u ovim okolnostima reći da je zakazao sustav, možemo reći da niz ljudi i institucija snosi svoj dio krivnje, ali uvjeren sam da se, kad zakaže elementarna pamet i iz lubanje proključa ludilo, zapravo se ništa ozbiljno ne može učiniti. To što se dogodilo vjerojatno se moglo spriječiti jedino puno ranije, kad psihopatska ličnost Tomislava Jakopovića još nije bila formirana, kad su mu ideje, stavovi i emocije bili nešto drugo, kad je možda bilo dovoljno djelovati odgojno. U neodređenoj prošlosti kad meci koji su ubili Jelenu Jakopović još nisu bili ni proizvedeni, kad je Tomislav bio malo dijete i kad se činilo da će njihovi životi ispasti sasvim drukčije.>email to:Zoran Feric