Odlaskom Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom, Vojska SiCG-a promijenila je ime, himnu, zastavu i - načelnika generalštaba. U Vojsci Srbije ne svira se “Hej, Slaveni” nego “Bože pravde”, vije se srpska trobojnica, a general potpukovnika Ljubišu Jokića, Crnogorca koji je podnio ostavku na dužnost načelnika generalštaba, zamijenio je general major Zdravko Ponoš, 43-godišnjak rođen u Hrvatskoj, u Kninu. Njegova meteorska karijera povezana je s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem, koji je nakon svrgavanja Miloševića u listopaduu 2000. izvjesno vrijeme bio ministar odbrane. Otada je Ponoš dvaput izvanredno unaprijeđen - u čin pukovnika 2003. a 2005. postao je general major, a očekuje se da će uskoro, u skladu sa novom funkcijom, dobiti čin general potpukovnika. Ponoš ne odgovara standardnoj predodžbi o generalu nekadašnje JNA i njenih nasljednica: relativno je mlad, obrazovan, tvrdi se da je energičan i elokventan. Zanimaju ga povijest i film, voli i crtiće, posebno “Simpsone”. Govori ruski i engleski, supruga mu se zove Zdenka. Radio je u upravi za elektronsko izviđanje i protuelektroičko djelovanje generalštaba, bio je načelnik uprave za međunarodnu vojnu suradnju u ministarstvu obrane, predsjedava multinacionalnoj savjetodavnoj grupi regionalnog centra za kontrolu naoružanja u Zagrebu. Mladost, obrazovanje i mjesto rođenja, međutim, mogu odmoći Ponošu na novoj dužnosti, jer konzervativni kadrovi vojske koja je od 1991. izgubila četiri rata tvrde da im na mjestu načelnika generalštaba ne treba neiskusan znanstvenik nego operativac dokazanih sposobnosti. Ponoševa je “mana” i to što se školovao u inozemstvu, i to na Zapadu, a ne u “bratskoj” Rusiji. Nakon Vojno-tehničke akademije i magisterija o telekomunikacijama na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu prošao je generalštabno usavršavanje na koledžu za obrambene studije u Londonu, tečaj za više izvršitelje u europskom centru za studij sigurnosti “George C. Marshall” u Njemačkoj i tečaj europske sigiurnosti u ženevskom centru za sigurnosnu politiku. Mnogima smeta i što je prvi čovjek vojske nakon Crnogorca Jokića postao “knindža” Ponoš, umjesto neki Srbijanac. Ponoševa je službena funkcija “zastupnik načelnika generalštaba” i to će biti sve dok ne završe političke konzultacije i dok se i formalno ne proglasi Srpska vojska, kad bi trebao postati načelnik generalštaba oružanih snaga. Vlada Srbije je, ne konzultirajući ministarstvo obrane, donijela uredbu da se vojska zove Vojska Srbije. Ministarstvo obrane predlaže naziv Srpska vojska, s čime se slažu i Tadić i Ponoš. Obrazloženje je tog prijedloga da bi se time nastavila srpska tradicija iz razdoblja prije stvaranja Jugoslavije 1918., kao i da mnoge vojske u svijetu imaju pridjev na početku imena (američka, bugarska, mađarska, hrvatska), i da taj naziv ne bi ugrožavao ljudska prava i potrebe državljana Srbije koji nisu srpske nacionalnosti. Promjene naziva i službenih simbola, međutim, jedan od bezazlenijih problema s kojima će se Ponoš sresti. Nedavno se saznalo da je samo jedan helikopter ratnog zrakoplovstva ispravan, a pripadnici 63. padobranske brigade iz Niša nedavno su od ministarstva obrane zatražili - produžetak vojnog roka! Razlog za taj zahtjev, jedinstven u svjetskim razmjerima, bilo je to što je jedini avion u Nišu iz kojeg padobranci izvode skokove bio pokvaren, pa su vojnici bili suočeni s mogućnošću da iz vojske iziđu bez zvanja padobranca, jer nisu imali dovoljno skokova. Jedan od većih problema je i to što se Vojska nada ulasku u Partnerstvo za mir, ali uvjet za to je suradnja Beograda s Haaškim sudom, odnosno izručenje ICTY-ju Ratka Mladića.>email to:Davor Pasalic