Sjedim u klimatiziranom kafiću, na tržnici sam kupila sedam kala. Stavit ću ih u usku aluminijsku vazu, na kristalni stolić, nikad to nećete vidjeti, k meni ne dolaze nepoznati ljudi. I rasprodaje su počele. Prvi dan, zato su dućani prazni. Šećem poput carice među još jučer skupim krpama, prodavačici se čini da bih danas nešto mogla kupiti. Ne bih. Držim se one, bolje ne delat niš nego delat za niš. Ne znate čakavski? Nitko ne govori čakavski! Umro je moj jezik! One kale leže na stolu, kao žive, u mene iz novina gledaju ranjene palestinske bebe. Debeljuškasta beba plače u naručju mladog muškarca, oko glavice krvavi zavoj. U ustašcima četiri sitna, bijela zuba. Debela su joj stopalca krvava, tjelešce izudarano.

To Židovi ratuju s militantima. Svijet u kojem živim dijeli se na one koji navijaju za Židove i one druge. Ne navijam ni za koga, ne mislim da su Židovi posebno krvoločni, oni ubijaju danas onako kako su nekad ubijali njih zato što su ljudska bića i zato što im pomaže Amerika, Hitler dvadeset i prvog stoljeća. Židovski pisac Filip Roth napisao je knjigu o tome kako bi izgledao svijet da je pobijedio Hitler. Kao da Hitler nije pobijedio? Doduše, nisu Židovi jedini koji šuruju s Amerikancima. Da i nama nisu pomogli, Mesić ovih dana Kninom ne bi šetao kao domaćin. Od mene očekujete da pitam Mesića zašto on, čovjek koji je devedeset i prve hrvatskim Srbima poručio da odu i na svojim opancima iznesu blato koje su unijeli u Hrvatsku, danas s njihovim predsjednikom šeće i govori kako su ratna vremena iza nas... Ništa ja neću pitati Mesića, pitajte ga vi. Želim reći, naša djeca vježbaju, netko mora vratiti dug Americi, vaši će klinci možda uskoro, zajedno sa Židovima, klati Palestince? Narednik će im reći, treba ubijati bebe, u svakoj palestinskoj bebi čuči terorist. Dopire li do vas u čemu je moj problem? Nemirna sam, svaka me krvava vijest izbezumljuje, kakve veze imaju Palestinci sa mnom, zašto ne uživam u ledenom miru ledenog kafića? Jesam li normalna?

Tako je bilo i devedesetih. Živjela sam dobro, bolje nego danas, radila odgovoran posao, hrvatskim sam Srbima pomagala da dođu do domovnica i to naplaćivala. Nisam se osjećala krivom. Uz moju su pomoć mogli prodati stan i, osim blata na svojim opancima, iz Hrvatske iznijeti i dvadeset tisuća maraka. Cijene stanova tada su bile mnogo niže, ni ja nisam radila badava, i onda je moj credo bio bolje ne delat niš nego delat za niš. Kaj? Ne kužite? A kajkavski kužite? Zašto danas i hercegovački seljačina govori kajkavski? Ponavljam, tih devedesetih živjela sam fenomenalno, jeli smo u skupim restoranima, na sebi sam nosila samo potpisanu odjeću, ipak bi me uznemirile vijesti iz Dubrovnika?! Bila sam luda, velikim sam brodom krenula prema jugu, željela sam pomoći jadnim ljudima. Na povratku sam razgovarala s majkama koje su u rukama držale izbezumljenu, umornu dječicu. Plakale su. Jedna mi je gospođa pričala kako su joj Crnogorci na Konavlima zapalili rodnu kuću. Stari, drveni dio kuće je izgorio, betonski dodatak je ostao.

Divljaci su njen dom iznutra premazali svojim govnom. Sve stropove! Sve podove! Sve zidove! Koliko su samo morali srati?! Nemirna sam i danas kad se toga sjetim, na onom sam brodu bila obuzeta bijesom. Nadala sam se da će doći dan kad ćemo vratiti udarac. M i ? Ta žena, njeni susjedi, ja i moji susjedi? Mi Hrvati krenut ćemo na Crnogorce koji su srali po našim kućama? Kužite... Previše me toga izluđuje! Ne živim dobro, zbog onih sam domovnica dobila otkaz, ipak bih morala biti mirnija. U ovom ledenom kafiću samo konobar i ja, mali makjato, novine koje nisam platila, uz mene su one kale, uznemiruju me krvave, palestinske bebe?! Zašto ne mogu uživati u životu?! Zato što živim u odvratnom vremenu u kojem novine nude samo zlo? “Nemoguće je prelistati novine, bez obzira na dan ili mjesec, a da se u svakom retku ne naiđe na tragove najužasnije ljudske izopačenosti... Sve novine, od prvog do posljednjeg retka, tkanje su užasa. Ratovi, zločini, krađe, razvrat, mučenja, zlodjela vladara, nacija, pojedinaca - orgija općeg zločinstva. I upravo s tim ogavnim aperitivom civilizirani ljudi svakodnevno ispiru svoj zajutrak.” To je u svoj dnevnik zapisao Baudelaire početkom 60-ih godina XIX. stoljeća. A u njegovo doba novine nisu objavljivale fotografije.

Ovo sam pročitala u knjizi Susan Sontag “Prizori tuđeg stradanja”. Žensku ću još malo citirati: “Tvrdnja da se moderni život sastoji od konzumacije užasa, čime nas se kvari i na što se postupno naviknemo, temeljna je postavka kritike modernog doba - stara gotovo koliko i moderno doba. Godine 1800. Wordsworth je u uvodu svojih Lirskih balada zagrmio protiv izopačavanja emocionalnog potencijala uslijed ‘svakodnevnosti događaja od državne važnosti te gomilanja ljudi u velikim gradovima gdje jednoobraznost njihovih zanimanja izaziva silnu želju za izvanrednim događajima koju se brzim priopćavanjem podataka zadovoljava iz sata u sat.’ Taj proces prekomjernih podražaja ‘otupljuje razlikovne sposobnosti uma’, i ‘svodi ga na stanje gotovo barbarske obamrlosti’.” Treba čitati knjige. Nisam luda, nisam preosjetljiva, nisam mrziteljica Židova, ni Crnogoraca, nemam ništa ni protiv Mesića, gospodin je samo limeni pijetao na vjetru, ja sam ljudsko biće koje nije barbarski obamrlo. Ili to ja ipak sebi samo tepam? Ugodno je sjediti u ledenom kafiću, piti drugi mali makjato, listati besplatne novine, misliti kako si Ljudsko Biće jer osjećaš visok tlak dok gledaš mrtve palestinske bebe i šetača Mesića? A ako je sve to od dobre, jake kave?

email to:Vedrana Rudan