Vratio sam se mora i udario čelom o strašan Teslin kip koji su postavili u Zagrebu dok sam se kupao: Meštrovićevo čudovište stiješnjeno između slastičarnice i francuske Medijateke. Meštrović je od svojeg uzora Rodina naučio da se ljudska pamet prikazuje tako da se genijalca portretira s rukom na čelu: tako je napravio Boškovića, a tako i Teslu; Strossmayer nije mislilac pa mu je pripao samo široki zamah ruke, kao i Grguru Ninskom; književnici pak mogu držati knjigu u ruci (Marulić, recimo). "Budućnost pripada meni", rekao je Tesla nakon što ga je Marconi pokrao. Prošlost je ostala Zagrebu: prvi put kad je odbio Teslin projekt hidrocentrale, drugi put kad je uzeo anakroni spomenik umjesto da od nekog mladog umjetnika naruči nešto što će zbilja odražavati Tesline izume. Pa svaka ukrasna staklena kugla s iskarama struje visoke frekvencije, što se kupi za bagatelu u Baumaxu, bolje čuva uspomenu na Teslu nego ovo! Nisam naivan: mlade se umjetnike namjerno zaobišlo. Jer oni bi ponudili umjetnost, a političari traže idole koje će raja obožavati. Genijalni projekt Filipa Tadina i Roberta Jozića za spomenik Anti Starčeviću sastojao se samo od tri stepenice i političareve sjene. To je bilo previše revolucionarno za Đapića; taj spomenik bez postolja i kipa izbjegnuo je opasnost obožavanja mrtvog velikana (što je Starčević u oporuci i izričito tražio, zabranivši potomcima podizanje kipa s njegovim likom). Budući da Đapić sa Starčevićem nema nikakve veze (a što podizanjem njegova kipa želi prikriti), naručio je od Mire Vuce "dostojan realističan kip", kako kaže kipar. Vuco je u Zagrebu Tinu Ujeviću već stavio ruke u džepove, pa su ostale samo varijante s glavom oslonjenom na šaku, širokim pokretom ruke i s knjigom; Vuco je Starčevića zamislio kao pučkog propovjednika i političara/književnika pa će Starčević u Osijeku držati u jednoj ruci neku povelju, a drugu će pružati raji. Budućnost je opet pripala jednima, a prošlost drugima.