U romanu "Djevojčica sa žigicama" Zoran Ferić opisao je kako je mularija tukla homoseksualce na Rabu, katkad i vrlo okrutno. No uvjeren sam da je to bila iznimka, a ne pravilo: u doba opisano u romanu kao Ferićev vršnjak i ja sam ljetovao na Rabu, pa ipak nisam nikad čuo za takvo što. Dapače, često smo sretali homiće koji su na Suhoj punti imali svoju plažu, a u gradu kafić Sanda, pričali ili ručali s njima, nikad ih ne pitavši što rade kad ih nitko ne gleda - a ni njih nije zanimalo što radimo mi. Samo oni koji su pali s Marsa mogu tvrditi da za tu najobičniju od svih neobičnih seksualnih praksi nije u nas oduvijek uz netrpeljivost postojala i tolerancija te da homoseksualnim gostima treba poslati policiju umjesto konobara. A eto, baš je ispalo da je s Marsa pao Milan Ivkošić, i to ravno u svoju kolumnu u subotnjem Večernjaku. Jurici Pavičiću, ljutitom što se u Hrvatskoj ljude maltretira zbog seksualnog opredjeljenja, odgovara neukusnom uvredom (da mu glava ima izgled pokvarenog natrulog krumpira) i nečim što ne mogu točno odgonetnuti. Ivkošić je naime sretan što se "pederi" (u koje ubraja i Juricu Pavičića) ne mogu razmnožavati, dok "zdravi brđani" mogu, pa će na kraju drugi nadvladati prve. O izrečenom imam dvije teorije. Prva je da je izrekao glupost jer "pedere" (kako Ivkošić kaže) ne rađaju "pederi" nego upravo "zdravi brđani" (kako kaže Ivkošić) zbog čega sumnjam da će "pedera" u dogledno vrijeme nestati. Druga teorija je da je izrekao nešto neizmjerno odvratno. Jurica Pavičić naime nema svoje djece nego samo posvojene, što je u mojim očima gesta vrhunske plemenitosti, i nešto milijun puta moralnije od Ivkošićeve političke prevrtljivosti. Kao što je rekao besmrtni Broj Jedan: dar govora dan je i onima koji ga ne zaslužuju.