Zoran Ferić Uvijek kad počinje škola osjećam se kao dijete. Problem je jedino u tome što sam sada nastavnik, imam barem 35 godina i 50 kila više nego onda i nikako mi ne bi pristajalo da, kad uđem u školski hodnik, gurnem torbu po ulaštenom kamenu kao kuglu na kuglanju i onda se zatrčim pa na koljenima kliznem za njom. I tako sve do svoje učionice, predzadnja vrata lijevo u prizemlju. Zamišljam kako bi me danas gledali djeca i roditelji da se tako po koljenima smucam hodnikom. Djevojke od šesnaest godina upozoravale bi me majčinski: “Pazite, razredniče, tako ćete poderati koljena.” A kolegice bi mi govorile: “Feriću, ustani i ponašaj se dolično.” Ja, naravno, znam što je dolično, čak i što je načelo doličnosti u francuskome kazalištu klasicizma, čuo sam za dolično oblačenje u školi o čemu se upravo sada dosta govori i piše, ali onako s poda, u toj djetinjoj slobodi, sve se čini dopušteno i sve je dolično.

Problem je vjerojatno ozbiljan i po svoj prilici ne muči samo mene: većina nas jako dobro pamti taj markantni osjećaj gubitka slobode u trenutku kad završavaju ferije ili godišnji odmori i počinje doba doličnosti. Isto je to i djeci i profesorima, pa ako još i radiš u istoj zgradi u kojoj si išao i u osnovnu školu, ako te zapuhnu isti mirisi, isti kut Sunčevih zraka koje prodiru kroz prozore krajem ljeta, onda se stvar samo potencira. A proteklih dana početak škole bio je gotovo posvuda. Osjetilo ga se po ulicama kojima bauljaju roditelji s djecom od knjižare do knjižare s nekakvim popisima u rukama, osjeti se to poprilično kad se pokuša kupiti nekome knjiga za rođendan pa ti se čini da si pola života proveo u tom redu u kojem sretneš barem pet svojih učenika koji te onda, za svaki slučaj, iako to dobro znaju, pitaju koji udžbenik treba kupiti. Početak škole uvlači se u trgovine cipelama, dječjom odjećom, vidi ga se po tramvajima koji se odjednom ispune djecom, može se namirisati i po kafićima oko škola, kazalištima, čak i crkvama. A s tim velikim povratkom djece u grad i ja kao da ponovo postajem dijete i čim kročim u školu, umjesto da strepim od inspekcije i prosvjetnih vlasti, odjednom se nekako neodređeno počinjem bojati da me nešto u školi ne pitaju. Pitagorin poučak ili ruske ugljene bazene. Kao đaka. I pri takvom stanju stvari, u tom naglom napadaju infantilnosti, jedini primjereni odjevni predmet za mene bile bi kratke hlače. A kako onda ne bi bile i za djecu koja na to još imaju i biološko pravo? Pri tome mislim i na osnovce i na srednjoškolce.

U novinama čitam, a i jako dobro znam jer sam čuo od kolega, da je škola ozbiljna institucija i da u nju kratke hlače ne pašu. Štoviše, to je regulirano i školskim pravilnicima o doličnosti odijevanja. Stvar se možda može činiti opravdanom s nekog pedagoškog i konzervativnoga stajališta. Naime, autoritet mnogih institucija djelomično uvijek i počiva na obredima i čvrsto cementiranim uzusima ponašanja kojih je i odijevanje važan dio. Ako djeca još uvijek ustaju kad nastavnik ulazi u razred, a to je svakako jedan prilično arhaičan pozdrav i znak poštovanja, onda možda nema nikakva razloga da ne budu u odijelima ili strogim kostimima. Time institucija pokazuje svoju moć. Međutim, dobar dio bunta pubertetlija usmjeren je upravo protiv takvog pokazivanja moći institucija i protiv obreda koji su u službi instaliranja te moći. U školi to može postati osobito tužno zato što iza tih obreda najčešće i nema prave moći, nego sve izgleda kao prazna ljuštura u kojoj etiketa postaje utoliko važnija ukoliko je bit fluidnija i neuhvatljivija. Propisivati stroge uzuse oblačenja i zapravo sprečavati izražavanje dječje individualnosti i odijevanjem u situaciji u kojoj se školska institucija ne može nametnuti i nekim drugim, neusporedivo važnijim argumentima autoriteta kao što su pamet, znanje ili kreativnost čini mi se deplasiranim.

Društveni su uvjeti, naime, takvi da znanje ne znači gotovo ništa, a reklama za Kviskoteku u kojoj se kaže da znanje opet postaje važno djeluje kao gorka ironija. I to prije svega nije pitanje školskih reformi, HNOS-a ili zalaganja i kreativnosti nastavnika. Pitanje je to širih društvenih okolnosti i opće vulgarizacije i simplifikacije koje su nas zahvatile zajedno s nesretnom tranzicijskom sudbinom i novopečenom kapitalističkom popudbinom. Važna je etiketa i ljuštura, i previše je važno da se zadovolji forma, a ono bitno ionako nitko ne ocjenjuje. E pa zato što nitko ne ocjenjuje bitno danas nam i jest kako jest. Da bi se zadovoljila nekakva bogom nametnuta forma i potreba za kontrolom, na širem društvenom planu gomila se administracija, gomilaju se nepotrebnosti, apsurdi, blesavi zakoni, nelogični propisi, forma je kao i kič temeljito zavladala našim životima. I čemu onda, pri takvom stanju stvari, sprečavati dječake da dolaze u školu u kratkim hlačama ili da djevojke pokazuju gole trbuhe ako to žele i, još važnije, ako to osjećaju kao svoje pravo i svoju slobodu, kada za to zapravo i nema pravoga razloga. Dugim hlačama i pokrivenim trbusima ne zadobivaju se niti autoritet niti poštovanje. Svejedno je da li nam kao nastavnicima jezik plazi baraba u kratkim ili baraba u dugim hlačama. Pa ako mi jezičinu plazi baraba u dugim hlačama, ja bih, čisto razlikovanja radi, volio nositi kratke. Na državnoj pak razini zapravo nam metaforički jezik plaze barabe u tamnim odijelima i s kravatama, tipovi koji imaju modne savjetnike. I ne samo da nam plaze jezike, nego i zavlače ruke u džepove i mirovinske fondove. Svi su oni dolično odjeveni. A razlika između dolično i dvolično je mala, samo jedno jadno malo v. Jezik je opaki sustav i možda to i nije slučajno.>email to:Zoran Feric