Ratzinger je na vlast stigao kao kontroverzni Papa, gotovo sumnjive prošlosti i neskrivenih skolnosti autoritativnijoj Crkvi – pravi predstavnik tradicionalističkih struja koje već neko vrijeme uzimaju maha u Vatikanu. No, što se dogodi kada ‘jakog’ Papu u roku od dva dana na ispriku za grijeh koji nije počinio natjera bijesna rulja koja pali i uništava? Što se dogodi kada i The New York Times neskriveno zauzima strane i izdaje zahtjev za Papinu ispriku. Papin citat davno preminuloga bizantskoga cara, uzet iz konteksta do gotovo apsolutne promjene značenja, još se može oprostiti bijesnim prosvjednicima i “neukoj sirotinji” koja zapad ionako (a dobrim dijelom i opravdano) vidi samo kao eksploatatorske tirane, no kada ga New York Times, taj simbol “trulog kapitalizma” odluči tretirati kao provokaciju, što to govori o smjeru zapadnoga društva?

Gdje je moguće povući granicu između dobroga ukusa i poltronizma, između iskrenog poštivanja ljudskih prava i kulturnih razlika i ksenofobije koja se sva jače javlja u Europi? Jer, kada se Papa mora ispričati za filozofski govor, iz kojega je, ako uzmete pola sata i pročitate ga u cijelosti, u potpunosti razvidno da nije namjerno uvredljiv, a kamoli anti-islamski, gdje je granica koju će zapadno društvo povući u očuvanju svoga identiteta? Problem nije bezazlen, jer su zahtjevi za promjenom europskog društva postali sve glasniji. Prije nekoliko godina su islamske organizacije u Francuskoj tražile odvajanje muških od ženskih bazena u cijeloj Francuskoj, a zahtjevi za restriktivna pravila ženskog oblačenja su već stara stvar po cijeloj Europi.

Kada Papa citira Manuela II koji je u filozofskom izlaganju u davnom četrnaestom stoljeću izjavio neslaganje s Muhamedom, onda je to uvreda druge religije, no kada branitelji te iste religije, revoltirane insinuacijom da je zapovjed o nasilju inherentna temeljima njihove vjere, bacaju molotovljeve koktele na crkve i pale Papinu lutku, Europa reagira isprikom. Jer Papa, na neki način je lice Europe. Iako je “kršćansko porijeklo” Europe izbačeno iz nikada-gotovoga Ustava, ono je kulturološka činjenica. Riječ “kulturološka” ovdje nije korištena slučajno, jer vjera je tek dio problema, dapače manji. Bila bi pogreška pomisliti da je islamski bijes samo vjerskoga porijekla – on je simptom duboke rezignacije prema zapadnome svijetu koji se, utjelovljen u Americi, doživljava kao imperijalistički i arogantan “veliki sotona”. Bijes koji je sada eksplodirao s Papom kao konkretnim ciljem je samo prividno vjerski. Toliko je star da više nije niti racionalan.

Kakva bi reakcija islamskog svijeta bila da na zapadnom pandanu Al-Jazeere, BBC-u ili CNN-u, Sveti Križarski Rat (velika su slova namjerna) objavi “Sveti kršćanski front za Križarski rat protiv Arapa i muslimana”? Koliko bi glasni prosvjedi bili? Koliko bi se krvi moralo proliti da se uopće pomisli oprostiti zapadu što se na tako nešto drznuo? Koliko bi crkvi izgorjelo na Zapadnoj obali? Bi li itko uopće slušao činjenicu da je ime te izmišljene kršćansko-terorističke organizacije gotovo doslovni prijevod punog imena Al-Qaede, prilagođen terminima druge vjere? Sumnjam. Zapad je pred problemom, jer mu se stoljeća bahatosti vraćaju u lice, a reakcija pokunjenog popuštanja problem samo produbljuje - bez promjene u stavovima, dijalog nije moguće postići. Jer, Amerika i Al-Qaeda su svojim ratovima potaknuli lavinu poslijedica, čiji se učinci još ne znaju u potpunosti, a Europa se u tome niti najmanje ne snalazi. Razjedinjena i skeptična prema vlastitom identitetu, rascjepkana još prejakim nacionalnim osjećajima i duhovima prebogate prošlosti, traži samu sebe, bez da uvijedi ikoga. Tako čak i Papa mora ponavljati Muhamedove riječi, s prozora Castela Gandolfo, ne bi li spasio ono što nije niti započeo.