Zlatko Crnković Najprije želim nešto izvesti načistac - ja nisam rođeni Zagrepčanin, pa ni zagriženi lokal-patriot, iako sam u Zagrebu proveo najveći dio svoga života, od tridesetih godina 20. stoljeća do danas. Ni meni nije zagrebački ili, bolje reći, agramerski ili purgerski mentalitet uvijek po volji. I mene povremeno iritiraju neke tipične osobine starih Zagrepčana, ali ovo kako je Miljenko Jergović, koji živi ovdje među nama tek desetak godina, a odrastao je u Sarajevu, prikazao Zagreb u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća, mislim da je uvredljivo za sve nas, pa i za naše židovske sugrađane prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Jergović naprosto piše ironično i zajedljivo, pa i sarkastično, o nečemu što slabo poznaje. Uostalom, već se i do sada, kao novinar, “proslavio” nekim svojim ishitrenim i ignorantskim tekstovima s različitih područja. Na ove me sumorne misli nagnalo čitanje najnovijeg Jergovićeva romana “Ruta Tannenbaum”. Vjerujem i nadam se da će svoje mišljenje o tom djelu dati i neki naši Židovi (pisani velikim početnim slovom, a ne “židovi”, kako ih konstantno u ovoj knjizi piše autor. Reklo bi se da im ne priznaje status nacionalnosti, iako su Židovi mnogo stariji narod od većine evropskih naroda. Uostalom, ako Cigane piše velikim početnim slovom, onda bi u najmanju ruku bilo pristojno da i Židove piše na isti način.) U prvi mah mi se, priznajem, svidjela ova knjiga, kao što su mi se svidjela i neka druga Jergovićeva djela. Jergović je rođeni pripovjedač koji je svoj talent više puta potvrdio i dokazao. Ali očito je da mu se u životu malo previše žuri i da prebrzo piše pa mu se potkradaju kojekakve pogreške. Čini mi se da je “Ruta Tannenbaum” vrhunac te njegove površnosti i brzopletosti.

Opisujući Zagreb dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, kad je Zagreb bio gradić u kojem je svatko tako reći svakoga poznavao, autor nas u prvom dijelu romana nastoji uvjeriti da je jedan “mali” Židov, koji je pošteno radio svoj posao u kancelariji srpskog advokata Medakovića, istodobno gotovo svake noći mijenjao svoj osobni identitet i odlazio iz stana u Gundulićevoj ulici u zapadna predgrađa Črnomerec i Kustošiju, gdje se pretvarao u opasna kriminalca, štoviše, u kolovođu bande koja je u to vrijeme harala tim krajem. Mijenjao je čak i ime i prezime, i nacionalnost, ali se nije prerušavao. Pa ipak, nakon jednog ubojstva policija je pohvatala sve članove bande, osim kolovođe, koga nitko u dugotrajnom sudskom postupku nije prepoznao kao dvojnika pitomog odvjetničkog pisara. Kako je to bilo moguće u to vrijeme u takvom gradiću kao što je bio Zagreb, to samo pisac zna. Ugledni građani Zagreba prikazani su u ovoj knjizi uglavnom kao karijeristi, licemjeri i snobovi. Reklo bi se da autor bolesno uživa prikazivati i dočaravati sadističke zločine ljudi koji su do jučer bili normalni građani. Najgore je ipak s jezikom u ovoj knjizi. Jergović ne samo što ne poznaje dobro zagrebački govor nego ne krije ni da su mu neke ovdašnje jezične posebnosti neodoljivo smiješne i priglupe. S druge strane, ima on i neke svoje omiljene izraze i riječi koje su mu valjda toliko drage da ih malo prečesto rabi, pa i zlorabi. Tako, kad govori o nečemu čega nema u dovoljnoj mjeri, ili uopće nema, onda će reći da toga “ima kao šafrana u sirotinjskoj kaši”. Piscu se ona toliko sviđa da je svaki čas ponavlja, i kad treba i kad ne treba.

Zatim, posve je neumjesno prije Drugog svjetskog rata u nas spominjati “fiskulturu” i “kućne savjete”. To nam je došlo tek sa socijalizmom. U Zagrebu, pa i u cijeloj Hrvatskoj, nije se govorilo i pisalo “tačno” čak ni kad je to bilo službeno propisano Novosadskim pravopisom, isto kao i “tačka”. S druge strane, autor na više mjesta piše “grješan” i “grješnik”, iako većina nas ni dan-danas ne prihvaća taj način pisanja koji nas previše podsjeća na “korienski” pravopis. Neke riječi koje Jergović upotrebljava nisu kod nas nikad bile uobičajene. Kladio bih se da 90 posto Zagrepčana ne zna da je “gujavica” - glista. I mislim da nikad ne bi rekli “čiviluk”. I “kovčeg” umjesto lijes. Isto tako, Jergović često rabi stanovite nepravilne oblike riječi koji nisu u skladu ni s jednim od naših mnogobrojnih pravopisa, jer su gramatički neispravni, na primjer “ustiju” umjesto - usta, “svo” umjesto - sve (“veselo je sve selo”), “njegovoga” umjesto - njegova, “htijući” umjesto - hoteći, “po prvi puta” umjesto - prvi put, “kćer” (u nominativu) umjesto - kći, “zacrvenila se” umjesto zacrvenjela se itd., itd. A Zagrepčani ipak nisu takvi ignoranti u njemačkom jeziku da ne bi znali da je “Führer” imenica muškog roda, pa da nikako ne može biti “meine liebe Führer”, nego samo “mein lieber Führer”. Vrhunac je autorove površnosti i ignorancije kad ne znam koliko puta rabi riječ “herckopf” (valjda po analogiji prema “vaserkopf?), iako je jasno da je riječ o fonetskom pisanju pojma “Herzklopfen” (lupanje srca), pa bi dakle trebalo biti “hercklopfn” (kao što i piše u svakom našem rječniku stranih riječi). Ali eto, naš je nadobudni pisac valjda negdje pogrešno čuo tu riječ pa je izmislio pojam koji ne postoji ni u jednom jeziku, a koji bi se doslovno mogao prevesti kao “srčana glava”, ili “glava srca”. >email to:Zlatko Crnkovic