šef Ukočke satnije, bio je politički emigrant i Šeksov prijatelj iz zatvorskih danaIvica Krnjak, 64-godišnjak kojeg su policijski istražitelji označili kao glavnog nalogodavca i organizatora tajnovitih ubojstava osječkih civila 1991. i 1992., ratnih godina bio je šef misteriozne diverzantske skupine Samostalna uskočka satnija a ujedno i visokopozicioniran u obavještajnim strukturama Hrvatske vojske, zbog čega će se daljnja istraga morati usmjeriti prema njegovim višim nalogodavcima, odnosno pretpostavljenima koji su morali znati za Krnjakove aktivnosti u ratnom Osijeku.

Kad je prije nekoliko dana u Osijeku načelnik Policijske uprave osječko-baranjske Vladimir Faber izvijestio javnost o uhićenjima u vezi sa “selotejp“ ubojstvima, osim inicijala i dobi do novinara je doprla samo informacija da je su svi uhićenici u ratu bili pripadnici Samostalne uskočke satnije, o čijem se djelovanju u ratnom Osijeku i danas zna vrlo malo. Glavnoosumnjičeni Ivica Krnjak, 50-godišnji Mirko Simić, 44-godišnji Dino Kontić, 43-godišnji Zdravko Dragić, 40-godišnji Tihomir Valentić te 38-godišnja Gordana Getoš-Magdić, nekadašnja tajnica HDZ-a i kći SIS-ovca Andrije Getoša, nakon kraja rata nastavili su živjeti u Osijeku i obližnjim selima, a malo je tko znao ili pretpostavljao da su upravo oni počinitelji najokrutnijih ubojstava osječkih civila srpske narodnosti, zbog čega je Osijek godinama nosio žig “grada slučaja“. Tek je danas jasnije da su pripadnici Uskočke satnije većinom bili pripadnici i misteriozne “somborske skupine“.

Rođen 1942. u selu Kelešinki kod Našica, Ivica Krnjak uvijek je bio povezan s vojnim strukturama pa je i početak njegove karijere vezan uz nekadašnju JNA, u kojoj je kao oficir bio dugogodišnji instruktor specijalnih jedinica u 107. padobranskom puku JNA, što je bio službeni naziv za tadašnje “niške specijalce“. Premda je bio oficir JNA, Krnjak se godinama sve više sukobljavao s nadređenima zbog svoje hrvatske narodnosti pa je 1967. odlučio napustiti JNA. Iste godine emigrirao je u Belgiju, gdje se pridružio hrvatskim emigrantskim krugovima. Zbog antijugoslavenskih stavova i akcija te članstva u Matici hrvatskoj agenti Udbe godinama su mu pokušali ući u trag te je početkom 1971. locirana adresa njegova stana u Belgiji. Nekoliko mjeseci poslije na pragu njegova stana na prijevaru su ga uhitili agenti Udbe i na misteriozan ga način iz Belgije prevezli u Zagreb, gdje je 1972. osuđen na 12 godina robije u Staroj Gradiški. Ondje je kao hrvatski politički emigrant bio podvrgnut svakodnevnom zlostavljanju, veći dio zatvorske kazne proveo je u samici, a u rijetkim razdobljima kad je bio s ostalim zatvorenicima upoznao je i druge hrvatske političke zatvorenike u Gradiški: Dražena Budišu, Đuru Pericu, Stjepana Mesića, Vladu Gotovca, Vladimira Šeksa. Kako ističu Nacionalovi izvori u Osijeku, Krnjak je upravo sa Šeksom razvio najprisnije prijateljstvo, što se pokazalo nekoliko godina poslije, kad su se dvojica zatvorenika srela u Osijeku, ali u potpuno drukčijim okolnostima.

Nakon izdržavanja zatvorske kazne u Staroj Gradiški Krnjak je 1985. ponovno otišao u inozemstvo, a početkom 1991. dobrovoljno se vratio u Osijek i pristupio hrvatskim postrojbama. Uskoro je ondje upoznao i tadašnjeg zapovjednika obrane grada Branimira Glavaša. Nekadašnji osječki dopisnik Večernjeg lista Branko Vrbošić u svojoj knjizi “707 dana pakla“ opisao je tadašnje Krnjakovo napredovanje: “…Tada mu ‘poznanik iz zatvoreničkih dana’ Vladimir Šeks, inače u drugoj polovici 1991. godine predsjednik Kriznog štaba za Slavoniju i Baranju, predlaže da uđe u novu hrvatsku obavještajnu službu. Krnjak to prihvaća, ali ubrzo donosi novu odluku.“ Krnjak je bio nezadovoljan time što kao nekadašnji vojnik nije uključen u vojne operacije, pa je odlučio osnovati specijalnu vojnu postrojbu kojoj je dao naziv “Samostalna uskočka satnija“. Okupivši nekolicinu mlađih ljudi, uglavnom dobrovoljaca iz svog našićkog kraja, ali i iz Vinkovaca, Bosne i Dalmacije, Krnjakova je skupina od samog početka bila definirana kao diverzantsko-teroristička skupina za najtajnije zadatke, o čijim aktivnostima se vrlo malo znalo. Kako ističu Nacionalovi izvori, Krnjakova je skupina ujesen 1991. obavljala dvije vrste poslova: s jedne strane, pripadnici Uskočke satnije često su, preodjeveni u uniforme vojnika i oficira JNA odlazili u izviđačke i diverzantske akcije na okupirane teritorije i u unutrašnjost Vojvodine, a kad bi se vratili u Osijek, bavili bi se građanima srpske nacionalnosti, koji su netragom nestajali.

Krnjakova uskočka satnija bila je podijeljena na tri lokacije u gradu. Prvi prostor bila je nekadašnja osnovna škola “Rade Končar“ u osječkoj Divaltovoj ulici, gdje je bilo smješteno najviše pripadnika satnije. Druga lokacija je bila kuća protjerane srpske obitelji u Ulici Otokara Keršovanija, gdje je bio stožer Krnjakove satnije: osim njega, koji je ondje stanovao, s njim su bili njegovi najbliži suradnici. Treća lokacija bila je poznata samo nekolicini “provjerenih“: riječ je o kući protjeranog Srbina u Dubrovačkoj ulici 30. Ta je kuća postala Krnjakov “centar za ispitivanje“, jer je imala velik podrum debelih zidova od nekoliko različitih prostorija, a ni jedna podrumska prostorija nije imala prozore prema ulici, pa je mogla poslužiti za ispitivanje, zlostavljanje i mučenje a da ni najbliži susjedi iz ulice znaju što se događa. Veće likvidacije srpskih civila počele su u rujnu 1991. nakon što se 15. rujna predala tzv. Crvena vojarna u samom središtu Osijeka. Ondje su se hrvatskim braniteljima predali oficiri JNA, koji su poslije bili razmjenjivani. Osim njih, u vojarni su bili i ročni vojnici JNA, kojima je hrvatska vlast, nakon ispitivanja, davala novac za povratak kući, jer je bilo očito da su to 20-godišnjaci koji su u Osijek morali doći odslužiti vojni rok, a sami nisu bili povezani s ratnim zločinima. U Crvenoj vojarni, međutim, pronađena je i skupina od stotinjak građana Osijeka srpske nacionalnosti, koji su se nekoliko mjeseci prije onamo sklonili zbog straha. Prema riječima Nacionalova sugovornika koji je bio upućen u zbivanja oko pada vojarne, tadašnje hrvatsko zapovjedništvo grada nije znalo što učiniti s tom skupinom građana. U jednom je trenutku odlučeno da se za njih pobrine Krnjakova Uskočka satnija.

Knjiga Branka VrbošićaTako su pripadnici Uskočke satnije počeli odvoditi izabrane građane srpske nacionalnosti u zloglasnu Dubrovačku 30. Ondje bi ti civili bili podvrgnuti tobožnjem ispitivanju, u kojem bi se od njih tražilo da priznaju svoju oprijedijeljenost za JNA i srpske paravojne postrojbe, potom bi bili zlostavljani i mučeni, a na kraju bi im pripadnici Krnjakove satnije ruke vezali selotejpom ili žicom, preko ustiju bi im zalijepili traku selotejpa, te bi ih automobilom odvezli na obližnju obalu Drave kod ugostiteljskog objekta Bastion u Tvrđi, gdje bi jedan od pripadnika žrtvi pucao u glavu ili prsa, pa bi ustrijeljena žrtva sama pala u Dravu. O metodologiji “selotejp ubojstava“ tih se dana u Osijeku uopće nije znalo, jer je noću vladao policijski sat, tako da nikad nije bilo očevidaca likvidacija. Međutim, 6. prosinca 1991. navečer na obalu Drave doveden je osječki Srbin Radoslav Ratković. Kad su ga iskrcali na obali i natjerali da stane na stepenice kod Bastiona, pripadnici satnije pucali su mu u glavu, pa je Ratković odmah pao u Dravu i zaronio, ali ipak je ostao živ te je nakon nekoliko minuta doplivao do obale i sakrio se u grmlje na obali rijeke. Ondje je ostao ležati nekoliko sati pa je uskoro vidio likvidaciju poznatog osječkog liječnika dr. Milutina Kutlića, čiji je leš ujutro pronađen na obali Drave. Početkom prosinca 1991. Ivica Krnjak, zapovjednik Samostalne uskočke satnije bio je nezadovoljan što njegove aktivnosti u Osijeku moraju ostati najveća tajna te da ga nakon rata vjerojatno nitko neće doživjeti kao ratnog heroja, jer da je djelovao samo u Osijeku, a nije se borio na fronti. Zbog toga je odlučio organizirati smionu diverzantsku operaciju, čiji će sudionici postati poznatiji kao “somborska skupina“. Krnjak je osmislio akciju u kojoj bi se on, s odabranim pripadnicima svoje satnije, preobukao u uniforme oficira i vojnika JNA te bi amfibijom punom eksploziva prešli Dunav i sa srpske strane prišli strogo čuvanom Batinskom mostu, koji je spajao mjesta Batinu i Bezdan, odnosno Baranju i Vojvodinu, i preko kojeg je JNA slala tenkove koji su gađali Osijek. Noću 26. siječnja 1992. Krnjak i skupina njegovih boraca krenuli su u akciju, ali već su iste noći u Kopačkom ritu naišli na dvojicu srpskih mještana kojima je bila sumnjiva skupina vojnika JNA koje je predvodio Ivica Krnjak, a koji je imao uniformu oficira JNA i predstavljao se kao pukovnik Jordan Jovanović.

Krnjakov lažni identitet bio je pomno odabran, jer je pravi pukovnik JNA Jordan Jovanović poginuo u Osijeku u rujnu 1991. Iduća dva dana Krnjakova skupina se na svim kontrolnim punktovima JNA i srpskih paravojnih postrojbi predstavljala kao “specijalna jedinica generala Blagoja Adžića“, ali svima su bili sve sumnjiviji, te su naposljetku bili otpraćeni do Sombora, gdje se u vojarni trebao utvrditi njihov identitet. U međuvremenu se Krnjakova skupina podijelila na dva dijela: Krnjak i nekolicina suboraca na zagonetan su način uspjeli pobjeći od JNA i u nekoliko dana preplivati Dunav i vratiti se u Osijek.

Druga skupina od desetak pripadnika satnije nije imala sreće: u Somboru su ih uhapsili pripadnici JNA i tad je započa tortura nad “somborskom skupinom“. Nakon nekoliko tjedana ispitivanja i zlostavljanja osmorica Krnjakovih boraca izvedeni su pred sud u Somboru i dobili su dugotrajne zatvorske kazne zbog “krivičnog dela terorizma“. Dok su uhvaćeni pripadnici “somborske skupine“ počeli izdržavati zatvorske kazne u srpskim zatvorima, što je potrajalo dok za godinu-dvije nisu bili razmijenjeni, Krnjak i preostali pripadnici Uskočke satnije vratili su se u Osijek: s jedne strane mučio ih je neuspjeh diverzantske akcije, jer nisu uspjeli dići u zrak Batinski most, a s druge su žeđali za osvetom zbog svojih zatočenih suboraca. Tako su nova selotejp ubojstva bila motivirana velikom mržnjom prema svim građanima Osijeka srpske nacionalnosti. Zbog toga su počeli izvršavati naloge za uklanjanje pojedinih građana koji su se zamjerili tadašnjim moćnicima. Kako ističu Nacionalovi sugovornici, u mnogim je slučajevima motiv za ubojstvo bio prozaičan: kad su 1991. oficiri JNA pobjegli iz Osijeka, njihove su stanove zauzeli hrvatski borci koji nisu imali riješeno stambeno pitanje. U međuvremenu se takvo rješavanje stambenog pitanja proširilo, pa bi netko komu je zapeo za oko stan ili kuća njegova sugrađanina srpske nacionalnosti samo trebao dojaviti da je dotični srpski doušnik ili snajperist. Uskoro bi ceduljica s imenom uz pomoć tadašnje tajnice HDZ-a Gordane Getoš-Magdić došla u ruke Ivice Krnjaka, čiji bi se borci pobrinuli da nesretni sugrađanin nestane iz Osijeka. Krajem 1993., nakon što se situacija u Osijeku stabilizirala, Ivica Krnjak je raspustio svoju Uskočku satniju a njeni su pripadnici bili dodijeljeni u nekoliko brigada Hrvatske vojske. Krnjak je nakon rata u Osijeku otvorio kafić “Uskok“. Priča o Samostalnoj uskočkoj satniji, njenom zapovjedniku Krnjaku i zločinima u Osijeku ostala bi nerazjašnjena da se u istrazi o Branimiru Glavašu nije počeo stezati obruč oko svih aktera osječkih događanja 1991. i 1992.

Kako doznaje Nacional, jedan od pripadnika Krnjakove postrojbe policijskim je istražiteljima ispričao sve što zna. Bio je to Mirko Simić, koji je osjećao grižnju savjesti zbog počinjenih ubojstava, a proteklih dana u Osijeku se prepričava da je najveći razlog Simićeva pokajništva to umire od raka. Nakon što je Simić imenovao sve pripadnike Krnjakove satnije, policija je uhitila petoricu ostalih pripadnika, uključujući i samog Krnjaka, a kako je Nacional neslužbeno doznao, većina njih dala je iskaze u kojima za nedjela optužuju jedni druge. Istraga se pomno usmjerila i prema nekadašnjoj tajnici HDZ-a Gordani Getoš-Magdić, koja je bila povezana s tadašnjim zapovjednikom obrane Osijeka Branimirom Glavašem. Prema nekim indicijama, ona je, osim za prenošenje ceduljica s imenima označenih žrtava, osumnjičena i da je izravno odgovorna za likvidaciju četvorice građana srpske nacionalnosti, pa se nagađa da je i ona odlučila progovoriti o svemu što zna te imenovati i osobe iz tadašnjeg osječkog vrha, kako bi stekla olakotne okolnosti u procesu koji joj predstoji.