Franjo Maletić je u ponedjeljak dao ostavku. Sada već bivši predsjednik Uprave Vjesnika, u koji spada profitabilna tiskara i neprofitabilni dnevni list, skinuo si je s vrata veliku brigu. Taj mu posao u egzistencijalnom smislu nije ništa predstavljao, jer Maletić ima već niz godina dobro uhodanu izdavačku kuću. Posao u Vjesniku je preuzeo samo zato što ga je Sanader, s čijom je obitelji u vrlo dobrim odnosima, to molio. Franju poznam osobno vrlo dobro. Pametan čovjek, s prirodnim smislom za posao, velikih veza i poznanstava, visoke socijalne inteligencije, morao je na kraju “otpiliti” Sanadera i sve zajedno poslati do đavola. Drugoga rješenja nije imao, a neće ga imati ni bilo koji čovjek, koji imalo drži do svoga “ja”, dođe li kojim slučajem na Maletićevo mjesto. A sve je s tim nesretnim Vjesnikom moglo odavno drukčije završiti i danas takvih drama ne bi bilo a država bi u međuvremenu uštedjela oko 80 milijuna eura. Za tu sumu je moglo biti otvoreno tisuće radnih mjesta, a ovako je novac bačen u vjetar. Za to što se sada događa nije kriva samo Sanaderova vlada, već je to krivnja prethodne, Račanove vlade, koja je imala izvrsnu poziciju da već 2000. godine riješi tešku situaciju u tom poduzeću. Prvenstveno je za to kriva Željka Antunović, za vrijeme Račanove vlade kao potpredsjednica, zadužena i za medije.

U ožujku 2000. godine otišao sam do Račana, koji me je uputio Željki Antunović na razgovor. Željka me odmah primila u vladi i ja sam joj bez okolišanja rekao da smo spremni kao NCL Media Grupa kupiti dnevni list Vjesnik. Upozorio sam je ako to vlada ne učini u sljedeća dva mjeseca, kada se još može nešto učiniti u uređivačkom smislu na valu “demokratskih promjena” koje su trebali donijeti izbori 3. siječnja 2000., da će na kraju takva kriva politika uništiti sve. Dakle, osim samoga lista i tiskaru. To bi predstavljalo katastrofu za većinu izdavača koji koriste usluge te najmodernije i najveće tiskare u Hrvatskoj. Isto tako sam je upozorio da će bez takve radikalne promjene, Vjesnik raditi i dalje godišnji gubitak od najmanje 20 milijuna tadašnjih DEM koji će pokrivati država, te da će javnost s potpunim pravom nakon četiri godine pljunuti SDP, nakon što izgube izbore zbog takve glupave politike.

Meni draga Željkica, samo se nasmijala i rekla “Puki, ma nisi u pravu. Što će tebi Vjesnik. Ti bi od toga napravio žute novine. Izvući će se Vjesnik i bit će to sve O.K.” Tada sam shvatio da sam budala što sam uopće išao tražiti vladu da za svoj novac vadim njih iz gabule! I još mi se Željkica smije u lice. Vidim joj u očima sažaljenje i misao “Jadni Puki, on ništa ne razumije. Moram prema njemu biti blaga, da ga ne uvrijedim i povrijedim. Ne smijem mu dati do znanja niti jednom riječju, što mislim o njemu i njegovom prijedlogu.” A ja naivac došao s bankovnim jamstvom u džepu za cijeli posao, s točnim popisom svih zaposlenih i načinom zbrinjavanja cjelokupnog viška ljudi, novom koncepcijom lista, kadrovskim promjenama kao i pravnički do utančina, točno razrađenim načinom razdvajanja Vjesnika i Tiskare.

Smatrao sam da ima pametnih ljudi u vladi koji će shvatiti koliku im šansu pružam za rješavanje golemog problema. A šansu su imali samo zbog moje medijske vizije Hrvatske i ponekad neizmjerne dječačke ambicioznosti i naivnosti. Otišao sam iz Željkičina kabineta kao da me netko polio hladnom vodom. Rekao sam samome sebi, dok sam se spuštao stubištem na odlasku iz vlade - “Idiote, guraš se gdje ti nije mjesto i ponovo si precijenio pamet političara.” Tada sam shvatio da politčarima nije na prvom mjestu opće dobro, već jedino kako imati što manje problema u prvom mandatu da bi lakše osvojili svoj drugi mandat. Istu je grešku učinila i Sanaderova vlada, koja za razliku od Račanove nije imala veliki manevarski prostor. Ona je samo mogla ukinuti taj list koji ne valja ništa i nema više nikakva kredibiliteta, ili nastaviti i dalje tu skupu agoniju koja svaki mjesec stoji porezne obveznike nekoliko milijuna kuna. Ali koga za to briga, jer političarima je glavno da novinari ne budu nezadovoljni, naročito ako o njima ispisuju hvalospjeve i vire im iz tura. Ne zanima ih što nitko ne čita te novine, glavno je da oni o svojoj veličini mogu pročitati svaki dan nekoliko lijepih članaka i to još iz pera novinara i glavnog urednika kojeg su sami postavili. A takvih nema samo u Zagrebu, već diljem države. Velika je borba koji će se glavni urednik i novinar više uvući premijeru. Mislim da će na kraju pobjednika odrediti fotofiniš. Urednik Vjesnika ima veliku šansu pobijediti, ali isto tako i sigurnost da mu je ovo zadnje glavno uredničko mjesto u karijeri.

Odlazak Franje Maletića iz Vjesnika

Iako je bivši direktor Vjesnika prijatelj obitelji Sanader, ipak od premijera nije dobio javnu podršku za pokušaj smanjenja broja zaposlenih u Vjesniku i pokušaj izlaska iz krize te tvrtke. Nevjerojatno je da Vlada ne želi da se smanji broj od 180 zaposlenika koji rade u listu koji se prodaje (i to većinom putem obvezne pretplate) u svega 5700 komada