Doktor Živko Pavletić Steven Živko Pavletić dobio je prošle srijede godišnju nagradu Američkog Nacionalnog instituta za rak. Riječ je o najvećoj nagradi u tom području medicine koja se dodjeljuje u SAD-u, a Pavletić ju je dobio za definiranje poremećaja u presađivanju koštane srži. Problemi nastaju zbog reakcije transplantiranih stanica protiv primaoca i pojavljuje se upala kože, hepatitis ili upala tankog crijeva. Presađivanje koštane srži primjenjuje se već 40 godina i jedan je od najdjelotvornijih oblika terapije raka krvi, međutim često se javljaju komplikacije koje uzrokuju reakcije transplantiranih stanica. Zajedno s ekipom Nacionalnog instituta, Pavletić je poslije četverogodišnjeg rada riješio taj problem i postigao jedan od važnijih medicinskih uspjeha u ovoj godini u području tumora. Institut na kojem radi zapošljava 10.000 ljudi, a godišnji proračun iznosi 4,8 milijardi dolara. Živko Pavletić je 1979. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i idućih deset godina radio na Rebru, gdje je specijalizirao hematologiju i internu medicinu. Zatim je otišao na subspecijalizaciju u Istraživačkom centru za rak u Seattleu i ondje se zadržao tri godine. Odatle je prešao na Sveučilište Omaha u Nebraski, a od 2002. je u Američkom Nacionalnom institutu za rak u Washingtonu.

Presadak protiv primaoca

NACIONAL: Možete li konkretnije objasniti za koje istraživanje ste nagrađeni?

- Ovo je nagrada timskom radu i sinergizmu kojim se pokazalo da se i najveće prepreke mogu brzo i efikasno svladati ako se radi zajedno. Iako se transplantacija matičnih stanica koštane srži uspješno primjenjuje u liječenju raka krvi već gotovo 40 godina, vrlo se malo pažnje posvetilo jednoj od najvećih kasnih komplikacija te vrste liječenja - bolesti kronične reakcije presadka protiv primaoca. Riječ je o vrlo kompliciranoj imunološkoj bolesti koja se javlja u otprilike polovice primaoca gdje davaočev imuni sustav napada gotovo sve moguće organe, posljedica čega je kronična bolest koja zahtijeva dugotrajno liječenje. Problem je u tome da se ta komplikacija javlja kasnije, nakon što su bolesnici otpušteni iz bolnice, zahvaća mnogobrojne organe, ima dugotrajan tok, u prosjeku tri godine, a liječenje je nedovoljno efikasno. Iako se širom svijeta danas gotovo 20.000 bolesnika liječi presađivanjem srži od drugog davaoca, znanstvena zajednica je u tome dijelu potpuno podbacila i zadnjih 20-25 godina gotovo da nije bilo pomaka u boljem razumijevanju, dijagnostici i liječenju bolesti kronične reakcije presadka protiv primaoca. Razlog je bio taj što je problem bio prekompliciran i za najbolje u Americi i svijetu. Bez jedinstvenog ugleda, okupljanja kritične mase stručnjaka i mehanizma financiranja koje pruža Američki Nacionalni institut za rak to nije bilo moguće provesti. Neću reći da je bilo lako, ali kad sam došao na Institut prije četiri godine, s već značajnim iskustvom u transplantaciji srži, znao sam što našem znanstvenom području treba i prepoznao sam jedinstveni potencijal koji NCI pruža.

NACIONAL: Koliko dugo se bavite ovim istraživanjima?

- S bolesti kronične reakcije presadka protiv primaoca prvi put sam se suočio još prvih dana svoje specijalizacije prije dvadest godina, kada sam počeo raditi na Zavodu za hematologiju i Centru za presađivanje koštane srži Kliničke bolnice Rebro u Zagrebu. Već u ono vrijeme bilo je jasno da je ključ problema i rješenja u poznavanju procesa imunološkog oporavka poslije presađivanja. Zagreb je sredina s vrlo bogatom tradicijom kvalitetne bazične i kliničke imunologije i taj interes sam zadržao tijekom cijelog svog rada u Americi. Za nekoga tko se bavi presađivanjem koštane srži bolest kronične reakcije transplantata protiv primaoca je problem s kojim se svakodnevno suočava. Sredinom devedesetih smo u Nebraski među prvima počeli koristiti matične stanice periferne krvi od drugog davaoca i ta metoda, koja se zbog svoje praktičnosti i brzog poimanja presadka ubrzo raširila, osim svojih dobrih strana u kontroli leukemije je također pokazala da ima znatno veću učestalost bolesti kronične reakcije presatka protiv primaoca. Tu je bio i začetak mojeg još jačeg interesa za tu komplikaciju presađivanja koji me je konačno doveo do poziva na NCI. Nisam bio oduševljen idejom da se s obitelji preselim u drugi grad, ali takav je poziv bilo teško odbiti jer je otvarao neviđene mogućnosti.

NACIONAL: Godinama se bavite istraživanjima tumora. Koji je po vašem mišljenju najveći problem na koji nailaze znanstvenici u tom području? - Najveći problem je otpornost i razvijanje otpornosti stanica raka prema lijekovima koji su nam na raspolaganju. Veliki napredak je postignut zadnjih deset godina u uvođenju novih lijekova u liječenje raznih vrsta raka. Razvijanje efikasnijih metoda liječenja je po mome mišljenju glavni cilj danas. Presađivanje stanica koštane srži je vrlo efikasno u izlječenju leukemije jer uspješno kombinira imunoterapiju, kemoterapiju, ali na žalost to nije metoda koja se može primijeniti za liječenje većine drugih oblika raka. 'Važnost sredine iz koje sam potekao'

NACIONAL: Koliko mi je poznato, desetak godina ste radili na Rebru. Zašto ste otišli u Ameriku?

- Otišao sam zato što sam imao mogućnost nastaviti rad u zemlji gdje su parkticiranje medicine i znanstveni rad na najvišoj razini. Radne navike sam imao ali zadovoljstvo da se radi u Americi je fenomenalno tako da je pokatkad teško stati. Radi se o mogućnostima da čovjek razvije svoj krajnji potencijal. Ali, to ne bi bilo moguće da nije bilo sredine iz koje sam potekao, Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji mi je omogućio jake temelje, presađivanje koštane srži jer je to i za većinu Amerike bila nova tehnologija, te svih kolega i prijatelja s kojima sam stjecao svoja prva klinička i stručna znanja.

NACIONAL: Najprije ste došli u Seattle. Kako je to izgledalo i što ste radili?

- Seattle je bio prva stanica u Americi, na poziv Deana Bucknera. Fred Hutchinson Cancer Research Center je institucija u kojoj se razvila transplantacija koštane srži. Don Thomas i njegov tim tamo su 1969. izvršili prvu modernu transplantaciju srži na pacijentu s akutnom leukemijom. Metoda se brzo razvila jer su u ono doba rijetki preživjeli nakon akutne leukemije, neki od tih prvih bolesnika i danas su živi. Imao sam sreću da je baš za mog boravka 1990. Don Thomas dobio Nobelovu nagradu za razvoj kliničke metode transplantacije koštane srži; velika je rijetkost da se Nobelova nagrada dodjeljuje za primijenjenu kliničku disciplinu. Ti događaji su definitivno utvrdili moj interes za transplantaciju srži.

NACIONAL: Zašto ste prešli u Nebrasku, kakva je tamošnja ustanova u kojoj ste radili?

- Centar u Omahi je bio drugi hram transplantacije u ono vrijeme. Dok su stručnjaci u Seattleu razvili metodu transplantacije koštane srži od podudarnih davatelja, stručnjaci u Omahi su u međuvremenu razvili metodu transplantacije matičnih stanica iz krvi a ne iz koštane srži. Anne Kessinger je vodila taj pionirski pothvat. Važno je razjasniti da je prije toga vladala dogma da se “prave” matične stanice ključne za dugoročno primanje presadka ne mogu naći u krvi nego samo u koštanoj srži. Kao i druge dogme, ni ova nije dugo opstala i do 1995. gotovo cijeli svijet je prihvatio metodu transplantacije matičnih stanica iz periferne krvi. Nebraska i šef programa koji me je tamo i doveo, dr. James Armitage, bili su pioniri u drugom području - razvili su autolognu transplantaciju za liječenje limfoma - metodu koja je danas standardni dio terapije limfoma. Medicinski centar u Omahi iznimno je poznat i po transplantaciji organa i u stalnoj je jakoj ekspanziji. U Omahi djeluje i drugo vrlo jako američko sveučilište i medicinski fakultet - Creighton University.

NACIONAL: Možete li opisati Nacionalni institut za istraživanje tumora? Kako izgleda vaš radni dan?

- Američki Nacionalni institut za rak (NCI) jedan je od dvadesetak instituta Nacionalnih instituta za zdravlje agencije američke vlade (NIH). Godišnji proračun NIH-a je oko 27 milijardi dolara a NCI ima pet milijardi dolara. Kampus NIH nalazi se u Bethesdi, predgrađu Washingtona, u državi Maryland, i snažno je sjedište istraživalačkih laboratorija. Tu se nalazi i novi klinički centar u kojemu i ja radim i gdje je klinički dio NCI-a. Raditi na NIH-u i NCI-u je velika povlastica i po mome mišljenju najbolje što si klinički ili bilo koji istraživač može poželjeti. Riječ je o jedinstvenoj kritičnoj masi stručnjaka na jednome mjestu koji pokrivaju sva područja medicine ili istraživanja raka. Dok je nadgledanje kvalitete rada snažno i svi programi se evaluiraju svake četiri godine, financiranje je potpuno i neometano. Jedini zadatak istraživača na NIH-u je da opravda povjerenje koje mu je dano - financiranje laboratorija i kliničkog rada pokriveno je iz vladinih fondova. Što se tiče mog radnog dana, ja sam kliničar, vodim pacijente i protokole liječenja - u mome slučaju transplantacije matičnih stanica ili za liječenje bolesti kronične reakcije transplantata protiv primaoca. Vodim jedinstveni tim stručnjaka, jer bolest kojom se uže bavim zahvaća sve organe tako da surađujem s deset NIH-instituta. Naša grupa koja se bavi eksperimentalnom transplantacijom mješavina je bazičnih istraživača i kliničkih istraživača koji rade s ciljem da unaprijede i usavrše metode liječenja transplantacijom koštane srži od davaoca. Moj radni dan se sastoji od vizita, rada u klinici, brojnih sastanaka u vezi s implementacijom protokola, analize podataka, pisanja radova, organiziranja i pripremanja za stručne sastanke, također od administrativnih i edukacijskih obveza.

NACIONAL: Koliko je znanost daleko od otkrića lijeka protiv tumora?

- Mislim da je mogućnost pronalaženja lijekova i metoda liječenja koje će efikasno liječiti rak realna. To neće biti jedan lijek ili događaj preko noći, nego kumulativni efekt kombiniranih istraživačkih napora. Velike nade polažem u razvoj novih i pouzdanih metoda ranog otkrivanja raka - iz uzoraka krvi na primjer, što bi trebalo povećati broj bolesnika liječenih u ranoj fazi kada je izlječenje moguće. Najmanje sam optimist u vezi s efikasnom prevencijom - mislim na eliminaciju raka. Najefikasnija djelomična prevencija raka je - borba protiv pušenja - tu i vi u medijima možete pomoći i spašavati živote.

NACIONAL: Jeste li američki ili hrvatski znanstvenik?

- Rodio sam se u Zagrebu i živio u njemu prve 33 godine. Tu sam radio cijelo desetljeće, a i majka mi živi u Hrvatskoj. Uspomene ne možete izbrisati i uvijek se rado vraćam u Zagreb, održavam kontakte s prijateljima i želim pomoći zemlji u kojoj sam odrastao. Nedavno je u Zagreb došao moj najstariji sin Hrvoje, koji radi kao prevoditelj u Ministarstvu znanosti, a ja i supruga, koja je također liječnica, i naša djeca, 19-godišnja Nevia i sedmogodišnji Oliver, živimo u Washingtonu.

Protiv raka za 5 mlrd. $ Američki Nacionalni institut za rak ­jedan je od dvadesetak nacionalnih Instituta ­za zdravlje. Godišnji proračun Instituta za zdravlje iznosi 27 milijardi dolara. Institut za rak je najveći američki institut s godišnjim proračunom od oko pet milijardi dolara. Početkom sedamdesetih godina predsjednik Richard Nixon dao je velika sredstva tom institutu kako bi započela borba s rakom. Pavletić kaže da je rad u njemu čast za svakog medicinskog znanstvenika.email to:Robert Bajrusi