Mislio sam da se više neću baviti slučajem “suca” Ivana Turudića. Što o njemu mislim, napisao sam i objavio prije dva tjedna u Nacionalu na istom ovom mjestu. Pretpostavio sam da će Turudić reagirati, no da će zaprašiti hrvatske medije svojim intervjuima, razmišljanjima i samoreklamerstvom u tolikim količinama, nisam mogao niti sanjati. Smatrao sam ga pametnijim i lukavijim, čovjekom koji se neće toliko izlagati javnosti prosipajući svoje bedastoće i utapajući njima sve one koji su iza njega stajali cijelo vrijeme suđenja Petraču. Očito sam precijenio tog nerealiziranog nogometaša iz Virovitice, koji se još uvijek, sudeći prema “fudbalerki” koju nosi i izjavama koje daje, samo tijelom nalazi u Zagrebu, a duhom i načinom razmišljanja i dalje hrani kokoši na selu.

Ono što je smješnije od njegovih laprdanja je samo izostanak bilo kakve reakcije od strane Udruge sudaca, s Đurom Sessom, bivšim diplomatom iz Australije, na čelu. Niti on, niti Vrhovni sud, niti itko drugi iz te sudbene vlasti, nije se oglasio i rekao javno Turudiću - ušuti i prestani sramotiti sudačku profesiju. Umjesto javne reakcije, dopustili su da Turudić srlja dalje i izaziva podsmijeh. Potezima sirotoga Turudića, koji uživa u pet minuta svoje slave, s jedne strane svi su skandalizirani a s druge strane mu se smiju i mirno promatraju kako čovjek sam, pred očima javnosti, uništava snove o velikoj karijeri. Koja će ga normalna vlast, koji će ga normalni sustav, uzeti ozbiljno nakon što je izjavio da je za njegovo napredovanje zaslužan HDZ, koji ga je u Virovitici postavio za šefa suda i nakon toga doveo za pomoćnika Miri Šeparoviću, tada ministru pravosuđa.

Pritom je zaboravio naglasiti bitnu ulogu svoje sestre, Marije Turudić, 90-ih godina, vladarice života i smrti u Fondu za privatizaciju, otkud je kontrolirala famoznu hrvatsku privatizaciju. U intervjuu Jutarnjem listu Turudić je komentirao moj napis o njemu: “Nije me začudilo kad sam vidio tko piše, ali sam se ipak iznenadio tolikom količinom mržnje koja je zaslijepila tog čovjeka do te mjere da uopće nije vidio činjenice. A siguran sam da je vrlo pažljivo pratio ovaj kazneni postupak. Napis u Nacionalu je konfuzan i svaka sljedeća rečenica je kontradiktorna prethodnoj. Ne znam više ni za koga ja to, prema njihovim navodima, radim. To su komentari ljudi koji meni ne žele dobro, ali ne čine dobro ni sami sebi.” Ovaj odgovor "Severine hrvatskog sudišta" ja sam shvatio kao prijetnju. Naime, ako ja napišem javno ono što mislim o Turudiću, time “ne činim sebi dobro”, kako je to on rekao. Što je Turudić mislio pod time da “ne činim sebi dobro”? Sigurno nije mislio na moj kredibilitet kod čitatelja, jer sam ja u petnaest godina krvavoga rada i borbe za slobodu javne riječi, demokraciju i pravnu državu pretrpio prijetnje, hapšenja, premetačine, policijske zaštite, pokušaje višemilijunskog podmićivanja, prijetnje djetetu, prisluškivanje, praćenje, pokušaje ubojstva, sudske montirane procese, pokušaje uništenja lista izvana i iznutra, pokušaje kompromitacije...

Sve sam to preživio zahvaljujući samo jednoj stvari - tomu što smo ja i moji ljudi u redakciji čisti, neovisni i potpuno samostalni. Stoga, nikakve prijetnje “suca” Turudića, niti šutnja onih koji su trebali reagirati, neće zastrašiti niti mene niti ljude u Nacionalu. Preživjeli smo malo veće face od jednoga virovitičkog fudbalera, o kojem je sve rekla jedna fotografija izišla u prošlome Globusu. U zadimljenoj birtiji, za stolom sjedi sudac Županijskog suda u Zagrebu, karta belu i istodobno, šeretski, ponosan na svoju fudbalerku, s kartama u ruci, pozira fotografu. I to bi trebao biti budući sudac Vrhovnoga suda Republike Hrvatske? Taj bi “sudac” trebao odlučivati o našim sudbinama, kao što je bez ijednog dokaza, ucijenjen ili uz politički diktat, čovjeka na šest godina strpao na robiju. On kaže da ga ja mrzim. Još jedna Turudićeva velika zabluda. Ne mrzim nikoga, pa ni njega. Samo prezirem način na koji je ponizio sudačku profesiju, i sve one koji su sudjelovali u ovoj sudskoj farsi.