KATE WINSLET i Patrick Wilson u filmu 'Mala djeca'Prije nego što se 2001. proslavio kao režiser debitantskog dugometražnog filma “U zamci” (izvorno “In the Bedroom”), Todd Field bio je slabo znan karakterni glumac, najpoznatiji po maloj, ali dramaturški značajnoj ulozi blagolikog pijanista koji omogući Tomu Cruiseu iskustvo orgija u Kubrickovim “Širom zatvorenim očima”. Pažljiviji pratitelji američke nezavisne scene sjetit će se da je Field još 1993. bio dobroćudni partner Ashley Judd u njezinu debitantskom nastupu u “Ruby u raju”, filmu koji je trijumfirao na Sundanceu, te da je njegova uloga bila nominirana za uglednu nagradu Nezavisni duh. Najzanimljivije od svega, Todd Field u trenucima kad je režirao “In the Bedroom” uopće nije bio redateljski početnik. On, naime, još od 1992. režira kratkometražne filmove koji su dobivali ugledna priznanja. Stoga za upućene velik uspjeh njegova nezavisnog dugometražnog debija nije bio iznenađenje. Svojevrsno iznenađenje bilo je, međutim, što gotovo nitko nije primijetio lucidnu Fieldovu oblikovnu strategiju.

Najveći dio naših i inozemnih kritika bio je, naime, koncentriran na tematski, i to dominantno bračni aspekt filma, odnosno na suočavanje roditelja s nasilnom smrću sina kao otponcem za izbijanje na površinu dugo potiskivanih međusupružničkih tenzija. Pričalo se o motivima zločina i kazne, individualne osvetničke inicijative kad zakažu društveni i državni sudsko-kazneni mehanizmi, vukle su se paralele s canneskim pobjednikom, filmom “Sinova soba” Nannija Morettija u kojem roditelji također bolno proživljavaju gubitak sina, ali nitko nije obratio pozornost na strašno bitan postupak koji je Field sustavno proveo kroz film, očito s točno određenim (značenjskim) namjerama. Riječ je bila o postupku perspektivizacije, tj. prezentirane perspektive likova, te perspektive koja je gledateljima ostavljena za sagledavanje likova. Iako je dominantan prostor zadobio osvetnički bračni par, Field je zapravo baratao s pet protagonista i perspektiva, no presudno je da je gledateljima sustavno uskraćivao prikazivanje nekih ključnih događaja. Nitko nije zamijetio da režiser nije prikazao fizičke obračune budućeg ubojice i buduće žrtve, i da jednako tako nije prikazan ni sam čin ubojstva.

Gledatelji i kritičari identificirali su se s određenjem ubojice kao ultimativno primitivnog nasilnika i sina kao nevine žrtve, iako je Field tijekom filma sijao znakove kojima je to doveo u pitanje. U filmu zapravo nije bilo nijednog izravnog dokaza o hladnokrvnom ubojstvu sina, dok je izvršenje hladnokrvnog osvetničkog ubilačkog plana bračnog para prikazano vrlo podrobno. Očita autorska namjera bila je poljuljati jednostavno prihvaćanje ubojice kao zlikovca koji zaslužuje postati žrtvom pomno isplanirane osvete. Međutim, zahvaljujući gledateljskoj inertnosti uzrokovanoj dugotrajnim uživanjem ultimativno iluzionističkih (hollywoodskih) filmova, kao i jednako orijentiranim kritičarima, malo tko bio je sposoban prepoznati Fieldovu strategiju i težnje.

KATE WINSLET i Wilson imaju prijateljsko-ljubavnički odnosA njegova temeljna namjera bila je pokazati da ljudi nisu jednoznačno odredivi, pa prema tome takvi ne mogu biti ni fikcijski protagonisti. Da svaki portret čovjeka i lika koji teži biti realističan mora biti sastavljen kombiniranjem različitih perspektiva, a da ni tada zapravo, kao komunikacijski čimbenici, jednako u zbilji i umjetnosti, zapravo ne znamo točno na čemu smo. Field se time oslonio na ideje Pirandella i Prousta, no kako ga gotovo nitko nije shvatio, jer je “In the Bedroom” bio jako suptilno oblikovan rad, pet godina kasnije, u svom sljedećem ostvarenju “Mala djeca”, odlučio je biti eksplicitniji.

“Mala djeca” slobodna su adaptacija popularnog i hvaljenog romana Toma Perrotte, koji je zajedno s Fieldom napisao scenaristički predložak. Kao i u prvijencu “U zamci”, prilagodbi priče Andrea Dubusa, radnja je smještena u gradić u Novoj Engleskoj i nudi perspektive čak sedam što jače, što slabije profiliranih likova (plus još isto toliko izražajnih sporednih karaktera koji u bitnom smislu nisu zastupljeni vlastitom perspektivom), umreženih u narativnu cjelinu čije sidrište predstavlja na jednoj strani prijateljsko-preljubnički odnos intrigantne magistrice književnosti Sarah (uobičajeno izvrsna Kate Winslet) i nesuđenog odvjetnika Brada, ljepotana za kojim uzdišu lokalne malograđanke (ugodno svježa pojava malo znanog Patricka Wilsona), na drugoj relacija između brižne mame (briljantna Phyllis Somerville) i njezina sredovječna sina (pseudo)pedofilskih sklonosti Ronnieja (sjajni Jackie Earle Haley, donedavno zaboravljena tinejdžerska zvijezda iz 70-ih). Svojevrsna poveznica tih dviju središnjih točaka lik je umirovljenog policajca Larryja (odlični Noah Emmerich), tzv. kapilarnog fašista koji potiče hajku protiv Ronnieja koji je nedavno izišao iz zatvora, pokušavajući u nju uvući i Brada. Osim navedenih, veći prostor dobivaju i Sarahin otuđeni, od nje podosta stariji muž Richard (Gregg Edelman), marketinški stručnjak kojeg nikad nema kod kuće, a kad i jest, vrijeme krati internetskom “komunikacijom” s “porno-hostesom” zvanom Kurvica Kay, te Bradova atraktivna i relativno hladna supruga Kathy (Jennifer Connelly), redateljica dokumentarnih filmova posvećena karijeri, ali istovremeno i ostvarenju vlastita ideala savršene obitelji iz predgrađa.

U tretmanu ovako postavljenih likova Field je odlučio napustiti princip “nevidljive” subverzije koji je prakticirao u “In the Bedroom”, te zaigrati otvorenijim kartama. Pa tako film otvara sveznajućim, jezično i intonacijski profinjenim pripovjedačem u offu, srodnim onom iz Kubrickova “Barryja Lyndona”, koji u čitavoj prvoj trećini filma služi kao posrednik između gledatelja i filmskih zbivanja, onemogućujući punu identifikaciju s likovima, a sve kako bi se, sukladno tradiciji deziluzionizma, upozorilo na fiktivnu prirodu gledanog, ali i kubrickovski (ili vontrierovski) uživalo u autorskoj poziciji superiornog promatrača vlastitih likova, njihova koprcanja u glibu življenja.

No za razliku od Kubricka, a sličnije Von Trieru, Field ipak i voli svoje likove, pa će u druge dvije trećine filma marginalizirati neprizornog pripovjedača, omogućiti da likovi i radnja, tj. fiktivni svijet djela prodišu punim plućima, i da sukladno tome gledatelji budu iluzionistički uvučeni u nj. Međutim, istovremeno će se potruditi da identifikacija ne bude ultimativna, remeteći gledateljsko uživljavanje neuobičajenom dozom satiričkih uboda u temeljno dramsko tkivo filma, a ta satiričnost mjestimično je toliko intenzivna da se postavlja pitanje je li drama doista njegov žanrovski temelj.

Inače, “Mala djeca” film su o snažnim, “kontrolirajućim” ženama i više ili manje slabim muškarcima (“vječni dječak” Brad, “mamin sin” Ronnie, “odsutni otac” Richard, iskompleksirani bully Larry). No ta konstatacija također je relativna, jer multiperspektivnost filma i složenost većine glavnih likova tjeraju na oprez i preciznije čitanje i tumačenje, što ustalom sugerira i sam naslov (svi su likovi, na ovaj ili onaj način, nedorasli). Svakako da je prisutna ironija u činjenici da Bradu preuzimanje tradicionalno ženske rodne uloge (dok Kathy radi, on cijele dane provodi s njihovim sinčićem) omogućuje ostvarenje tzv. preljuba, pa se i u tom svjetlu film može promatrati kao bockavi komentar moderne rodne politike (njezin mračniji komentar dao je prije podosta godina Fassbinder u “Braku Marije Braun”).

Posebno je pak zanimljivo problematiziranje Flaubertove Emme Bovary koju Sarah vidi kao protofeministkinju, čije bi suvremeno utjelovljenje bili ona i, u muškoj varijanti, Brad, međutim rasplet filma kao da poručuje - ne može Emma Bovary biti svatko, treba puno srca za to. Ali taj se rasplet može shvatiti i sasvim drukčije, kao kritika idealiziranja slavna Flaubertova lika, kao pitanje nije li gospođa Bovary bila samoživa žena koja je vlastite romantične tlapnje pretpostavila obitelji i životnoj realnosti. U svakom slučaju jasno je da su “Mala djeca” proturječno slojevit, značenjski do kraja neuhvatljiv, iznimno sugestivan rad koji potvrđuje Todda Fielda kao jednog od najzanimljivijih američkih sineasta danas.