Nakon promjene vlasti 2000. godine, bio sam jedan od 15-ak ljudi u Hrvatskoj koji su od tajne službe SZUP-a, današnja SOA, dobili mogućnost uvida u vlastite dosjee. To nam je bilo omogućeno jer je MUP pod vodstvom Šime Lučina, u čijem je sastavu tada SZUP bio, zaključio da su nam bila narušena ljudska prava. Moj je dosje imao 2150 stranica i sigurno je bio među najopsežnijima u državi. Čitao sam ga dva dana, da bih gotovo na kraju drugoga dana samo letimično prelazio preko stranica, jer mi je postalo dosadno proučavati sve gluposti koje sam o sebi unutra našao. Zahvaljujući takvom osobnom iskustvu i dubinskim izučavanjem djelovanja službi u zadnjih deset - petnaest godina u Hrvatskoj, mogu za sebe slobodno kazati da sam jedan od boljih poznavatelja njihova rada, načina razmišljanja i djelovanja, kao i mogućih zloupotreba te kršenja ljudskih prava.

Jer zbog onoga što su učinili meni i mojoj obitelji, u pravnoj državi bih na sudu dobio veliku odštetu od države. To je možda i bio razlog zbog čega nikome nisu dali da sa sobom ponese svoj dosje jer bi on mogao poslužiti kao krunski dokaz na sudu. Upravo zbog svega što mi se dogodilo s velikom sam pozornošću slušao i čitao sve o slučajevima saborskih zastupnica Đurđe Adlešić, Vesne Škare-Ožbolt i Milanke Opačić, koje su optužile SOA-u, odnosno HDZ da ih “obrađuje”. Sva tri primjera, uključujući i onaj s novinarkom Sanjom Modrić, koja je u emisiji “Otvoreno” optužila službu da “joj kopa po privatnom životu”, meni su se učinila klimavima, jer je kod nekih nedostajao motiv, a kod drugih je način na koji je posao obavljen odudarao od stila Službe. Jedino sam na početku bio malo u dilemi kod Milanke Opačić, kada sam čuo i vidio što je o njoj napisano na papiru za koji je ona tvrdila da je dokument SOA-e.

Rečenični sklop i način razmišljanja sastavljača tog “dokumenta” identičan je onome u mojem dosjeu. No sve ostalo, kao što je forma “dokumenta” i grafički izgled i slog, nemaju veze sa Službom. Moje su se sumnje pokazale točnima, kada se ustanovilo da se u slučaju Milanke Opačić radi o anonimnom, zlom pismu koje je protiv Zvonimira Šostara, Bandićeva šefa za gradsko zdravstvo i poznatog SDP-ovca, netko poslao državnom odvjetniku Mladenu Bajiću i MUP-u. Na kraju pisma napao je i Milanku Opačić. Po stilu, to je sastavio sigurno neki bivši “tajni agent” koji je za nečiji račun odlučio napakostiti i Šostaru i Milanki Opačić. Na pitanje tko je poslao pismo trebao bi odgovoriti MUP kroz svoju istragu. Kod Đurđe Adlešić ustanovljeno je da nikada nisu bili upućeni sporni pozivi tijekom kojih se od Đurđine rođakinje i fotografa iz Bjelovara traže podaci o njenom privatnom životu. I za to se nudilo 500 eura! Tu bi Đurđa Adlešić najbolje sama mogla zaključiti o čemu se radi i tko joj pokušava smjestiti. Je li Služba ikada pratila Vesnu Škare-Ožbolt? Nisam vidio dokument kojim ona maše, no kao ministrica pravosuđa vjerojatno je morala proći sigurnosnu provjeru koju radi SOA, bivša POA. Slučaj Sanje Modrić vezan je uz provjeru njenog supruga Smiljana Jurića, koji je suvlasnik tvrtke Tehnomobil.

Na zahtjev MUP-a, koji je sklopio posao s tom tvrtkom vezano uz sigurnost, tražena je, kako kažu u SOA-i, uobičajena sigurnosna provjera, kako nalaže Zakon (članak 6. i članak 4.). To je navodno kolegici Modrić objašnjeno još prije godinu dana, no unatoč tome je ponovo istupila u javnost. Očito ne vjeruje objašnjenju. Ovi primjeri pokazuju da i dalje vlada veliko nepovjerenje u rad Službe. Stoga je bilo vrlo važno da su i SOA i nadzorne službe, kao i predsjednik i premijer, istoga trenutka reagirali i počeli provjeravati sve slučajeve, te s cijelom stvari izišli odmah u javnost. To je jedini način da se vrati vjera u sigurnosni sustav. S druge strane, mora se otvoreno reći da su sve sudionice spornih slučajeva cijelu stvar napuhale i pokušale klimu, koja je u javnosti nastala oko službi, iskoristiti za vlastite ciljeve. Možda se i varam, pa ja na kraju ispadnem naivan u cijelom slučaju.