SVESTRANI TALENT Osim što piše drame, Matišić sklada glazbu za filmove, svira gitaru u jazz grupi, piše scenarije za filmove i istražuje glazbu Djanga ReinhardtaMate Matišić, jedan od najboljih suvremenih dramatičara, scenarist, glazbenik i skladatelj te urednik krimića na Hrvatskom radiju, ovih je dana u središtu zbivanja. Vinko Brešan i Arsen A. Ostojić počinju snimati filmove po njegovim dramama “Ničiji sin” i “Žena bez tijela”, koje su potkraj prošle godine objavljene u knjizi “Posmrtna trilogija” u izdanju IT Centra, te izvedene u riječkom i varaždinskom kazalištu.

Uz pojavljivanje drama Mate Matišića (42) na kazališnim daskama u Hrvatskoj vežu se skandali i afere, jer je on u tim tekstovima nemilosrdno i uz puno crnog humora secirao hrvatsku poslijeratnu stvarnost. Primjerice, kad je Božidar Violić sredinom devedesetih postavio u Gavelli “Anđele Babilona” u kojima primitivni Gradonačelnik spolno opći s ovcom, mnogi su u tom liku prepoznali pokojnog predsjednika i započeli hajku na autora. Matišić je dosad napisao desetak drama, koje su uglavnom izvedene u Splitu, Rijeci i Varaždinu, a samo dvije - uz spomenute “Anđele Babilona” i “Sinovi umiru prvi”, u Zagrebu. Također, drame mu se izvode u Makedoniji, Sloveniji, Bugarskoj, Mađarskoj i Rusiji. Njegova drama “Svećenikova djeca” bila je prvi tekst hrvatskog autora izveden s velikim uspjehom u čuvenom moskovskom teatru Puškin. To je i Matišićev najveći međunarodni uspjeh.

Uz pisanje drama, sklada filmsku glazbu. Napisao je muziku za sve filmove Vinka Brešana, zatim za “Tu divnu splitsku noć” Arsena A. Ostojića i druge. Bio je scenarist ili koscenarist na filmovima Krste Papića, te na filmu Dalibora Matanića “Fine mrtve djevojke”. Muzičku karijeru je započeo u nekoć popularnom bendu Prva ljubav, danas svira u gipsy jazz sastavu Hot Club Zagreb, s kojim nastupa i u inozemstvu. Usput svira nekoliko instrumenata i bavi se istraživanjem muzičke baštine.

NACIONAL: Ne događa se često da se po motivima dviju drama jednog autora - “Žena bez tijela” i “Ničiji sin”, praizvedenih u kazalištu, istodobno počinju snimati filmovi. Koliko ste ih u scenarijima morali prilagoditi za film?
- U oba slučaja prve sam verzije scenarija radio sam, a onda su se uključili Arsen Ostojić i Vinko Brešan, koji su to prilagodili svom filmskom stilu. Dakle, najprije sam ja pisao, a oni su komentirali, a sad oni dopisuju, a ja komentiram. Ja sam autor drama, a oni filmova. Zabluda je da postoji nekakva literarna bliskost dramskog teksta i scenarija. Postoji samo prividna sličnost koja skriva užasnu udaljenost literarnih vrsta i dramaturške probleme “pretvorbe”. Primjerice, struktura filmskog “Ničijeg sina” o ratnom invalidu, koji otkriva tko mu je pravi otac, drukčija je nego u drami. Scenarij počinje drugim činom drame, tako da je scenarij, uvjetno govoreći, strukturiran po činovima: 2-1-3. U scenariju “Žene…” glavni junak ženu nad kojom je počinjen zločin otkrije u jeftinom srpskom porno filmu i zatim odlazi po nju u Beograd. Znači, udaljili smo se od drama onoliko koliko je bilo nužno da se od dramskog teksta napravi film.

NACIONAL: Što je Vinka Brešana i Arsena A. Ostojića najviše privuklo filmskim adaptacijama tih tekstova?
- Mislim da su ih privukle priče, no na oba scenarija radit će se do prvog dana snimanja, jer su i Vinko i Arsen veliki radnici i redatelji, koji od suradnika traže najviše što mogu dobiti. S obojicom sam surađivao i kao skladatelj tako da ih poznajem otprije i svjestan sam robije koja me čeka. Možda najveću zaslugu što će “Ničiji sin” postati film ima producent Jozo Patljak. Čim je čuo priču, rekao mi je: “Idemo raditi film!” Zatim je spojio Arsena i mene. “Ženu...” počinjemo snimati u ožujku s Alenom Liverićem u naslovnoj ulozi, a “Ničijeg sina” u travnju. Mislim da su te priče zanimljive jer sublimiraju mračnost i žalost vremena u kojem živimo. Svi likovi su nesretnici koji se pokušavaju snaći u vlastitim životima. Oni misle da svoje sudbine mogu kreirati poduzimajući nešto ljudsko. No baš to postaje uzrok njihovih tragedija. Tako Simo biva ubijen kad napokon prizna da je otac, a Martin kada prizna zločin. Zaključak je strašan: uljuđenost se na ovim prostorima plaća životom. Samo ne-ljudi mogu vladati, a skriveni u brlogu ili šutnji opstati, a to je vrlo blizu pećinskom životu.

NACIONAL: Te su drame potkraj prošle godine objavljene u knjizi “Posmrtna trilogija”, čiji se naslov može doživjeti kao svojevrsni hommage smrti. Zašto vas toliko zaokuplja smrt kao tema?
- Ja sam od smrti napravio dramski lik jer Ona intenzivno pripada životu. Pogledajte novine, na nekoliko stranica se objavljuju osmrtnice, i ako ih pažljivo čitate i gledate fotografije, možete saznati cijele živote nepoznatih ljudi iz njihovih osmrtnica. Koliko su imali djece, jesu li bili razvedeni, što su bili po zanimanju… Smrt me zanima jer imam dosta poznatih u prostoru Smrti. Na taj način možda tumačim i svoj odnos prema njima. Isto tako, ona me zbunjuje svojim manifestacijama i dramaturgijom, nekom skrivenom logikom. Ona je najdemokratskija institucija čovječanstva. Samo ona ima prave demokratske izbore, a Njezini kandidati pripadaju različitim slojevima društva. I ona nema 200 najbogatijih obitelji, ona ima sve obitelji. A može biti i vesela, jer nas napokon rješava svih teškoća koje nameće život, tako da ima i svoje dragovoljce koji joj dragovoljno pristupaju. Kao što vidimo dramski prostor koji Smrt otvara je mnogostruk i žanrovski različit. Zato joj valjda i ja prilazim, sada iz literarnih razloga, a jednom kad dođe moj red i iz nekih drugih. Bit će to zgodan susret Smrti i čovjeka koji se toliko igrao s njom. Nadam se da zbog svog ponašanja neću biti kažnjen.

---

NACIONAL: Ta trilogija nije nimalo benigna - likovi su ratni invalidi, govori se o prodaji mrtvih tijela, te o osjetljivom odnosu Hrvata i kršćanstva. Kako biste je predstavili?
- Jako mi je teško govoriti o nečemu što je za mene završilo onog dana kada sam napisao zadnju riječ u tim dramama. Mogu samo reći da sam osjećao neku čudnu napetost dok su nastajale. Nisam imao nekakav unaprijed određen koncept pisanja trilogije, sve mi se to nametnulo dugim bavljenjem tim problemima. I ja pokatkad ostanem zbunjen onim što mi kao piscu padne na pamet, ali baš zato ne mogu odustati od tih darovanih zapleta i likova kojih se sjetim. Ne bih želio zvučati pretenciozno, ali imam osjećaj da je moja dužnost poštivati to što literarno ugledam, pa čak i po cijenu trpljenja nekakvih osuda. Trilogija za mene prikazuje drame nekih ljudi koje ne mogu u potpunosti razumjeti, pa ih zato pokušavam opisati ne bih li se tako barem približio shvaćanju. One su uzaludan pokušaj razumijevanja.

S BOŽIDAROM VIOLIĆEM i ansamblom predstave 'Sinovi umiru prvi' na NACIONAL: Uz vaš početak kao dramatičara vežu se skandali. Primjerice, drama “Anđeli Babilona”, praizvedena u Gavelli prije desetak godina, izazvala je kontroverze najviše zbog lika primitivnog Gradonačelnika koji vodi ljubav s ovcom. Neki su u tom liku prepoznavali pokojnog predsjednika, a u liku Ovna Šiška Gojka Šuška. Kakve su bile reakcije?
- Meni je to moja najdraža drama. Od svih svojih drama nju bih najradije ponovo vidio na sceni. Tako je blentava… Smislio sam je u jednom trenutku, zatim sam je ispričao svojoj ženi u sumanutom ushitu na kavi, čak i one latinske dijaloge, slovkanja… Problem tog teksta je izgleda bio u mojoj blesavoj namjeri da se kazališnoj publici svidi ono odvratno i komično u njima. Taj koncept u ono vrijeme 1996. nije mogao proći. Mnogi su me počeli napadati zbog osobnih ili grupnih asocijacija. Radilo se o zanimljivom psihološkom fenomenu koji je za mene bio kao društveni epilog napisanoj drami. Zašto su neki ljudi u tom bistrom luđaku Gradonačelniku vidjeli predsjednika, ne znam, jer mislim da Tuđman ni po čemu nije na njega sličio. Uglavnom, osuđivali su me za tuđe misli. Predstava je izazvala pravu zbrku, proglašena je potpunim promašajem, ali mnogi se i danas sjećaju te predstave koja je u tim godinama bila posve neočekivani šok na našoj sceni. Ponavljam, mislim da bi i danas ta priča o Gradonačelniku iz ruralnih krajeva, koji vodeći ljubav s ovcom vlada gradom na svoj osebujan, nepismen način, bila vrlo aktualna.

NACIONAL: Jesu li vas za tu dramu nadahnuli stvarni likovi? Odnosno, koliko vas inspirira hrvatska stvarnost?
- Nešto vas mora nadahnuti, a ja ipak najbolje poznajem hrvatsku stvarnost. No “Anđeli…” su nastali i iz literarnog iskustva, kao svojevrsna dramska parafraza “Instrukcija”. Oni su se bavili modelima koje svaka totalitarna stvarnost uspostavlja. Vlast - intelektualci - narod - poltroni. “Anđeli Babilona” bili su najosuđivanija moja drama, a ona se od svih mojih drama najmanje bavi nama.

NACIONAL: Rođeni ste u Ričicama u Imotskoj krajini. Koliko su vaše podrijetlo, djetinjstvo u tom kraju te mentalitet tamošnjih ljudi i način života odredili tematiku vaših drama?
- Bez tog dijela svoje biografije sigurno ne bih napisao “Cinca i Marinka” ili “Bljesak zlatnog zuba”. No isto tako o tome ne bih mogao pisati da nisam otišao iz tog kraja. I to ne samo fizički. Taj kraj mi je podario ne samo likove, nego i jedan predivan muzikalan jezik, koji je savršeno ritmiziran za pisanje drama. To je, glazbeno govoreći, udaraljkaški jezik; kad likovi govore, pred vama kao da svira orkestar od raznih udaraljki u raznim glazbenim mjerama. Reći će vam to i glumci ako ih pitate. Tamo riječi imaju dramske biografije. I upravo te “biografije riječi” izbijaju kao pomoćna snaga osnovnoj dramskoj radnji. Postoje cijeli prizori koje sam napisao igrajući se riječima bez radnje. I te su scene bile dobre, iako su bile samo naslonjene na biografiju riječi. Sumnjam da je to moguće na standardiziranom jeziku. Još ima priča koje bih želio ispričati o ljudima iz tih prostora, jer je prostor ispunjen profiliranim dramskim likovima, koji se samo moraju dobro “prepisati”. No istom snagom na mene su utjecali i ljudi koje sam kroz život upoznao i s kojima sam surađivao: Marin Carić, Krsto Papić, Božidar Violić, Aleksandar Bubanović, Django Reinhardt… I oni su moji “Imoćani”. Bez njih vjerojatno ni ja ne bih bio ovakav.

NACIONAL: Vaše su drame izvođene u Makedoniji, Bugarskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Srbiji i Rusiji, gdje su u teatru Puškin u Moskvi izvedena “Svećenikova djeca”. Kako je došlo do suradnje s teatrom “Puškin”?
- Ja nemam nikakve zasluge za postavljanje svoje drame u Moskvi. Larisa Saveljeva pročitala je dramu, prevela je i ponudila teatru Puškin. Ona je najzaslužnija. Njima se drama svidjela i oni su me nazvali i rekli da bi taj tekst postavili na scenu. Ja sam naravno bio vrlo sretan zbog toga. Redatelj drame bio je Aleksandar Ogarev, koji je napravio odličnu predstavu. U Moskvi sam se osjećao predivno zahvaljujući i hrvatskom veleposlaniku Boži Kovačeviću koji je u tim umjetničkim krugovima Moskve na najbolji mogući način predstavljao svoju državu.

NACIONAL: Kako su prihvaćene vaše drame u ostalim zemljama? Jeste li zadovoljni produkcijom? Je li publika razumjela poantu s obzirom na specifičnosti poslijeratne hrvatske tematike?
- Vidio sam samo predstavu “Cinco i Marinko” u Mariboru i to je bilo dobro. Predstave u Makedoniji i Bugarskoj nisam vidio. Prepuštam svoje drame njihovim sudbinama.

NACIONAL: Diplomirali ste pravo, no nikada niste radili u struci. Kako ste počeli pisati?
- Počeo sam pisati u četvrtom razredu srednje škole. Ne znam zašto sam to počeo raditi. Radio sam potajno, jer me bilo sram tog čudnog i nastranog poriva koji me počeo obuzimati. Dandanas osjećam neku nelagodu kada nekome moram reći da pišem. Ima nešto nastrano u tom zanimanju. Užasno su mi komični pisci koji misle da je njihovo pisanje važnije od nekih drugih poslova i koji u tome vide neku svoju misiju. Katkad mi se čini da je upravo suprotna emocija i igra preduvjet pisanja. No ja ni glazbu ne shvaćam ozbiljno, jer bih umro u dosadi ideja o sebi, što se događa onima koji nisu svjesni značenja riječi “play” u tim zanimanjima. Na početku svoje tzv. spisateljske karijere nisam pisao poeziju ili prozu. Moj prvi uradak je drama “Bljesak zlatnog zuba”, koju je na scenu HNK Split postavio moj najbolji pokojni prijatelj Marin Carić.

NACIONAL: Zašto je on bio presudan za vaš kazališni proboj?
- Marin je imao hrabrosti staviti na veliku scenu HNK dramu klinca od 19 godina, koji prije toga nikada nije imao nikakve veze s kazalištem. Igrao je gotovo cijeli ansambl HNK. S veseljem se sjećam uloga Josipa Gende, Zoje Odak, Nenada Srdelića, Arijane Čuline, Miliše Belmonda i ostalih. Svima njima sam zahvalan jer su mi tada pružili podršku. Marin je bio po svemu poseban čovjek koji je samozatajno utjecao na veliki broj danas važnih ljudi hrvatskoga glumišta, od redatelja i dramaturga do glumaca. Taj čovjek ima posebno mjesto u mom srcu.

NACIONAL: Uz pisanje drama, bili ste scenarist ili koscenarist filmova Krste Papića “Život sa stricem”, “Priča iz Hrvatske”, “Ostavština kralja štakora”, “Kad mrtvi zapjevaju”, te “Finih mrtvih djevojaka” Dalibora Matanića. Kako biste opisali suradnju s Papićem?
- Ono što je Marin Carić značio za moj kazališni život, to meni Krsto znači u mom filmskom poslu. On je meni mnogo više od redatelja mojih scenarija. Ako išta nedostaje Hrvatskoj, to su onda dobri učitelji nekih zanimanja. Ja sam te učitelje imao u Marinu, Krsti i Božidaru Voliću. Danas učim od svojih vršnjaka. Mislim da će vam i ostali Krstini suradnici reći da je raditi s Krstom vrlo ugodno. To je valjda jedini redatelj u Hrvatskoj kojem je Vinko Brešan pristao biti pomoćnik režije i nakon što je postao međunarodno priznat autor. To valjda dovoljno govori o Krsti kao redatelju i osobi. Svi su oni iznimno vrijedni ljudi koji su uspjeli jer su mnogo radili. Oni su talentirani radnici. Samo u tome je tajna. Ovih dana sam razgovarao s Krstom, možda ćemo opet nešto zajedno raditi. Veselim se tome.

NACIONAL: Prije više od 20 godina bili ste teen zvijezda s bendom Prva ljubav. Svirate jazz i tamburice, bavite se istraživanjem glazbene baštine. Što vas je privuklo muzici?
- Mene glazba nije privukla, ona me je usisala. Ja sebe ne mogu zamisliti bez glazbe. Svaki dan sviram, snimam, komponiram, družim se s glazbenicima. Svako definiranje radosti koje pruža glazba osuđeno je na površnost. To je neka vrsta neopisive pripadnosti i označenosti do smrti. Posebno mjesto u glazbenom prostoru mog života ima veliki muzičar Django Reinhardt. Njegovom glazbenom ostavštinom bavim se više od dvadeset godina. Katkad mi se činilo da je sav taj napor apsurdan i da sam posjednik uzaludnih znanja, koja nikome ne trebaju osim meni. Čak poslije smrti nemam kome ta saznanja ostaviti.

NMATE MATIŠIĆ s bendom 2005. u Zagrebu na festivalu world glazbe NeboACIONAL: Istodobno ste dramatičar, scenarist i urednik krimića na radiju, te glazbenik i skladatelj filmske glazbe za sve Brešanove filmove. Kako se ti različiti poslovi i talenti prelamaju u vašem životu?
- Snalazim se. Mijenjam zanimanja i identitete svakih dva sata u jednom danu. Događa se da istodobno pišem, sviram, i mislim o nečemu trećem. Pokatkad mi je jako teško, ali nastojim da se to ne primijeti.

NACIONAL: Kako funkcionira vaš obiteljski život s obzirom na vaše brojne aktivnosti?
- Nastojim biti dobar otac i suprug. Može se to i bolje nego što ja radim, ali trudim se.

Strah u Zagrebu

NACIONAL: Najmanje vaših drama izvedeno je u Zagrebu, a najviše u Splitu, Rijeci i Varaždinu. Boje li se ravnatelji zagrebačkih kazališta vašeg brutalnog slikanja stvarnosti? Je li to cenzura?
- Nije. Hrvatska je mala zemlja i ima malo kazališta. Ravnatelji nemaju interesa postaviti u svoje kazalište dramu koja već igra negdje. To je pogrešna logika, ali je tako. Ne shvaćam zašto Ladu Kaštelan ne bi gledala publika u Splitu, Osijeku i Zagrebu. A ja uopće ne mislim da su moje drame osobito žestoke. Stvarnost je puno žešća. Kod nas se burnije reagira na fikciju nego na stvarnost. Oni koji vas politički prozivaju zbog drame ili filma nikad nikoga ne prozivaju zbog kreirane stvarnosti. Meni je to nakaradno. Vrlo često u razgovorima svjesno upozoravam na očitosti, da je drama izmišljotina, da to ne postoji, da glumci nisu umrli na sceni. Činim to kako bih upozorio na taj apsurd.

Biografija

Rođen 17. siječnja 1965. u Ričicama u Imotskoj krajini
- diplomirao na Pravnom fakultetu
- 1987. drama “Bljesak zlatnog zuba”, 1988. “Legenda o svetom Muhli”, 1989. “Božićna bajka”, 1992. “Cinco i Marinko”, 1996. “Anđeli Babilona”, 1999. “Svećenikova djeca”
- bio scenarist ili suscenarist u filmovima Krste Papića “Priča iz Hrvatske”, “Kad mrtvi zapjevaju”, “Život sa stricem” i “Ostavština kralja štakora”
- napisao glazbu za sve Brešanove filmove, i mnoge druge, te kazališne predstave
- dobio dvije Zlatne arene za glazbu, a njegove su drame nagrađene na Danima satire