U neobičnoj zemlji Hrvatskoj uzbuđenja raznih vrsta - često i dramatična - vrlo će lako doživjeti i onaj tko ih uopće ne traži. Hrvatska bi se - u skladu s trendovima - mogla reklamirati kao turistički doživljaj za avanturiste i ljubitelje pogibeljnih nepredvidljivosti. Zadnjih dana, na primjer, čovjek je u Karlovcu ulicom šetao sa psom i pao u duboku komu zbog trovanja amonijakom, ispuštenim navodno iz Karlovačke pivovare koja tvrdi da je po njezinim mjerenjima zrak bio čist. Vlasnik je u bolnici, pas je uginuo na mjestu. Čistoća hrvatskoga zraka ponekad je stvarno impresivna. Malo je sredina na svijetu u kojima čovjek može pasti u disanjem uzrokovanu komu, samo zato što hoda po gradu. Još je bizarnija situacija u Sisku, gdje građani zbog otrovnih plinova iz Inine rafinerije masovno obolijevaju od raka, a po njima u zadnje vrijeme zajedno s kišom pada i mazut, u većim količinama. Ina također tvrdi da je po njezinim mjerenjima zrak čist. Kakvoća zraka - po svemu sudeći - u Hrvatskoj zavisi od onoga tko je mjeri, a ne od onoga tko od tog svježeg zraka umire.

Premijer Sanader, na primjer, prominentan je predstavnik društvene skupine koja mjeri, ne samo kvalitetu zraka kao takvog, nego kvalitetu života u Hrvatskoj uopće. Izjavio je nedavno - na proslavi partijskoga datuma u Šibeniku - kako u Hrvatskoj nema ni jedne županije koja u zadnje tri godine, koliko je on na vlasti, nije doživjela neviđeni prosperitet. Izjava je odjeknula. Prosperitet s kojim se nacija suočava fascinantan je u svim aspektima, zapravo toliko dojmljiv da na njega više ne treba trošiti riječi.

---

Promatrano iz privatnoga kuta, gospodin Sanader i njegovi ljudi na nedostatak prosperiteta doista se ne mogu požaliti. Premijer je nedavno saborskoj komisiji prijavio pokretnu imovinu - satove itd. - u vrijednosti od milijun i pol kuna. Njegov glasnogovornik sedamsto tisuća, kako se i pristoji s obzirom na razliku u rangu. Slučaj je prezentiran kao trijumf demokracije, već samom činjenicom da su političari prijavili nekakvu imovinu. Nitko ih ne pita kako su je stekli, jer takvo pitanje - valjda - nije predviđeno demokratskim pravilnikom.

Jesu li u procesu stjecanja razne pokretne i nepokretne imovine nekakvu ulogu odigrali i nadzorni odbori državnih tvrtki - koje imenuje Vlada - to je kantovsko pitanje za sebe, ali činjenica je da su ti odbori danas pod velikim političkim udarom, i da Sanader ne zna kako bi tom udaru parirao. Velik dio oporbe - tu se u prve redove probila Đurđa Adlešić iz HSLS-a - traži izglasavanje zakona po kojem aktivni ministri ne bi smjeli biti u nadzornim odborima, uz to i zakona o izboru direktora državnih firmi putem javnoga natječaja, umjesto putem političkoga dekreta kao što je danas slučaj.

Akciju izuzimanja ministara iz nadzornih odbora provocirao je slučaj Brodosplit: velika interna pljačka u brodogradilištu izvedena preko sklapanja nepovoljnih ugovora, o kojoj šef Nadzornog odbora firme - ministar ekonomije Branko Vukelić - navodno nije imao pojma. S kojim opravdanjem jedan ministar ekonomije može nastupati kao ignorant u poslovnim transakcijama za čiji je nadzor izravno zadužen, to se danas nameće kao specijalan problem za pasionirane rješavače Sanaderovih križaljki. Gospodin Vukelić postojano tvrdi da je sve bilo po pravilu službe, i ne impresionira ga činjenica da ta tvrdnja kod promatrača izaziva podsmijeh.

Ne impresionira ni gospodina Sanadera. Premijer se ne želi riješiti ni svoga ministra umočenog u aferu, kao ni ovlasti da za šefove nadzornih odbora postavlja ljude koje sam odabere. Iz aktualne komplikacije oko Brodosplita on pokušava pobjeći pedagoškom generalizacijom, izjavljujući kako je za rad u nadzornim odborima “ljude potrebno bolje educirati“. Izjavio je također da se Vlada ne može odreći svojih ministara u nadzornim odborima tvrtki u kojima država ima udio, zato što bi na taj način izgubila uvid u poslovanje tih tvrtki.

Spomenuti premijerovi zaključci mogli bi se sažeto komentirati i stihom Đorđa Balaševića: “Ovo je pesma i za suze i za smeh.“ Na oba premijerova argumenta ministar Vukelić - otvoreno rečeno - pada. I sam je izjavio kako o podvaljivačkim ugovorima u Brodosplitu nije imao pojma, što znači da država preko njega nije dobila nikakav uvid u poslovanje tvrtke. Osim toga, ako je jednog ministra ekonomije potrebno specijalno educirati za rad u nadzornom odboru, nije jasno po čemu on zaslužuje tu funkciju ministra.

Interesi dominiraju nad logikom, kao i uvijek. U predvečerje izbora Sanader smjenom ministra ne želi poremetiti privid kohezije u svojoj stranci i Vladi. Ne želi se - u isto vrijeme - ni lišiti svojih strahovitih ingerencija u državnoj ekonomiji. U Hrvatskoj politička kasta živi na kontroli ekonomskoga sustava. Tko se ovdje želi baviti biznisom, taj s tom kastom mora biti u dobrim odnosima. Najveći dio poslovne frekvencije u Hrvatskoj otpada na aranžmane s državnim tvrtkama, ili s državom kao neposrednim naručiteljem usluga. Iz svoga suverenoga arbitrirajućega položaja u ekonomiji politika izvlači razne tipove opipljive koristi, i gospodinu Sanaderu nije ni nakraj pameti da prekine taj etatistički đavolji krug.

Javnost ga, međutim, tlači. I značajan dio građana, a ne samo institucionalna oporba, zaključuje da se premijer s aferom Brodosplit zatekao na tankome ledu, i da ne može pronaći efikasan način kako da se s tog leda bezbolno prebaci na čvrsto tlo. HDZ-u glasački rating pada, u korist SDP-a i drugih. Prepoznavajući Sanaderovu osjetljivu situaciju, Ivica Račan inteligentno je otklonio premijerovu ponudu da ga posjeti u minhenskoj bolnici. Račanu ne pada na pamet da Sanaderu - u trenutku kad je razmjerno slab - preko svoje kože pribavlja simpatije i da mu omogućuje nastup u ulozi samaritanca.

STUPAC TJEDNA

Nevidljivi Zagorec

Hoće li Vladimir Zagorec - narodski rečeno - dolijati zbog dragulja koje je odnio iz MORH-ovog sefa, to će se tek vidjeti. Situacija je, međutim, prilično groteskna. Zagorčev odvjetnik tvrdio je najprije kako njegovom klijentu nije ni nakraj pameti da izbjegava hrvatsko pravosuđe. Klijent je tu tvrdnju mogao lako dokazati tako da se pred tim pravosuđem naprosto pojavi, što nije učinio.

Umjesto Zagorca, pravosuđe je dobilo novu izjavu odvjetnika, koji je poručio da je klijent uvrijeđen tretmanom kakav je dobio u Hrvatskoj, i da se zbog toga ne će pojaviti, iako je isprva imao namjeru da se pojavi. Hrvatsko pravosuđe doista nema manire. Umjesto da su čovjeka lijepo zamolili, oni su mu tu zamahali nekakvim prijavama, istragama i najavama optužnica. Što da im pošten čovjek na to kaže, osim: “Ja se iz svoje austrijske vile ne mičem.“