Emir Hadžihafizbegović i Amir Omerović kao otac i sin u art filmu 'Armin'Ognjen Sviličić svojim trećim kinofilmom “Armin” drugi put se našao u uglednom programu Forum Berlinskog festivala, ali za razliku od 2005., kad se pojavio skromno, za međunarodne prilike ultraniskobudžetnim djelcem “Oprosti za kung fu”, ove je godine bio mnogo samouvjereniji. Dok je prošli film nastao u oskudnoj HRT-ovoj produkciji, aktualni se može podičiti ozbiljnim njemačkim partnerom, dok je prošli spajajući dramski i komedijski modus tematizirao blago pomaknute, a opet sasvim realistične likove iz Europi neznana dalmatinskog zaleđa, aktualni dominantnom molskom intonacijom problematizira nimalo pomaknute karaktere iz europske miljenice Bosne.

I tako, na krilima respektabilnije produkcije te značajne teme, Ognjen Sviličić gotovo da je počeo dijeliti lekcije onima kojima se njegov novi film nije bez zadrške svidio. Stanovitu rezerviranost jedne američke kritičarke tumačio je iznevjerenim očekivanjima površnih Amerikanaca koji su se, po njemu, nadali da će dobiti porciju balkanske egzotike a la Kusturica, pa kad je to izostalo, ostali su razočarani. Riječ je o osvrtu Deborah Young, kritičarke Varietyja, koja je ustvrdila kako je film “obasjan brižljivo opserviranim detaljima i dirljivim trenucima”, ali i opterećen nedovoljno snažnom pričom, te da stoga “propušta biti šarmerom”. Prigovoreni nedostatak šarma Sviličić je interpretirao kao žal za “balkanskom egzotikom”, iako takav zaključak tekst ni na koji način ne sugerira (uostalom, ako Amerikanci padaju na Kusturičinu “egzotiku”, kako objasniti da nijedan njegov film, osim najmanje “egzotičnog” “Oca na službenom putu”, u Americi nije postigao uspjeh?). Da sve bude zanimljivije, kao što se iz citiranih dijelova može naslutiti, Young uopće nema negativan stav prema Sviličićevu filmu - njezin tekst je suzdržano pohvalan. A kako naposljetku ni ironija ne bi izostala, upravo je Deborah Young preporučila “Armina” selektorima uglednog newyorškog festivala Tribeca, gdje će biti prikazan u zanimljivoj sekciji Otkrića.

Čemu ovakav uvod? Vrlo jednostavno - zbog kronične razmaženosti suvremenih hrvatskih filmaša. Proteklo desetljeće i pol država je velikodušno zaokruživala budžete njihovih filmova ne kontrolirajući potrošnju povjerenih im sredstava, od kojih je nemali dio odlazio na itekako respektabilne autorske i producentske honorare. Dok velika većina hrvatskih književnika i likovnjaka može samo maštati o tome da im država plaća honorare za njihove uratke, naši filmski režiseri i njihovi producenti gotovo bez iznimke tvrde da s onim što im država daje jedva spajaju kraj s krajem, ne otkrivajući međutim koliki su dio doniranih sredstava otrgli za vlastiti financijski probitak. Uz “maćehinsku” državu, glavni krivci za neuspjeh uvijek su im bili kritičari koji su ih “zlonamjerno” kudili. Kad su napokon počeli raditi bolje filmove koji se bez srama mogu prezentirati na međunarodnoj sceni, kad su počela stizati manja ali ne beznačajna međunarodna priznanja, kad su čak i “zloglasni” domaći kritičari zaredali s pohvalama, pa čak i ponekim hvalospjevom, našim ionako samozadovoljnim filmašima više nitko nije bio ravan.

'ARMIN', film o bosancima u velegraduOgnjen Sviličić svakako nije reprezentativan primjerak razmaženog hrvatskog sineasta, štoviše on je vjerojatno jedan od najnevinijih (prethodna dva filma, slabašni ali u kinima rado gledani “Da mi je biti morski pas” i jako dobri, ali u kinima slabo gledani “Oprosti za kung fu”, snimio je “za kikiriki”), međutim upravo stoga njegov je slučaj simptomatičan. Čak i autor poput njega, koji je djelovao kao oličenje pozitivne skromnosti u materijalnom, a dobrodošle ambicioznosti, lišene svake pretencioznosti, u kreativnom smislu, kao da se uzoholio. Čini se da se osjetio domaćim na tako bitnom mjestu kao što je Berlinale, uobičajeni i po malo čemu relevantni pljesak premijerne festivalske publike doživio je po svemu sudeći kao objektivni pokazatelj (visoke) vrijednosti svoga filma, a autorsko samozadovoljstvo toliko mu je naraslo da je sasvim legitiman kritičarski prigovor proglasio izrazom specifičnih, a očito “inferiornih” potreba američke populacije, što se baš dobro uklopilo u vladajući trend antiamerikanizma. No malo ćemo mu poremetiti shemu i suzdržanom kritičarskom dojmu američke kritičarke pridružiti i onaj vlastiti; kako je među hrvatskim kritičarima Dražen Ilinčić već iskazao rezervu prema njegovu ostvarenju, naš simpatični filmaš dobit će lijepu priliku da osim o američkoj sklonosti egzotici progovori i o znamenitom hrvatskom jalu.

Da nešto neće biti u redu s “Arminom” moglo se naslutiti iz Sviličićevih izjava u kojima je kritizirao balkansku iskompleksiranost Zapadom zaključivši kako bi trebali uzvratiti tako da tom Zapadu nabijemo komplekse kao što ih je on nabijao nama. Znači umjesto da nastojimo na odbacivanju i “našeg” i “njihovog” šablonskog diskursa, trebamo uzvratiti istom mjerom i zatvoriti krug. Pa tako u “Arminu”, osim intimističkog sloja koji se bavi odnosom poprilično sirova i komunikacijski naporna, no nesumnjivo dobronamjerna oca Ibre i nekomunikativna, emocionalno zakočena sina Armina, koji su iz Orašja došli u Zagreb na audiciju za njemački film, imamo i drugu, ideološku razinu koja se bavi odnosom blaziranog Zapada i duševnog srca (zapadnog) Balkana - Bosne. U prvom, intimističkom sloju, koji pomalo može podsjetiti na Coppoline “Izgubljene u prijevodu” (izolirani pripadnici jedne kulture, okruženi stranim im svijetom, upućeni su jedan na drugog u hotelu u kojem se odvija najveći dio radnje i u kojem će dokinuti vlastitu otuđenost te se nepovratno i dragocjeno zbližiti), Sviličić vrlo solidno, minimalističkim sredstvima i primjerenim ritmom, s nekovrsnim antonionijevskim premazom gradi odnos oca i sina. Interakcija nametljivog i umno skučenog oca koji je spreman dati sve od sebe da mu dijete uspije te kud i kamo senzibilnijeg sina vrlo je autentična, međutim već u toku tog sloja naracije autor radi neke krive korake.

Kratka scena u kojoj se Ibro čudi sušilu za ruke, kao da je u zagrebački hotel stigao iz najveće zabiti, sasvim je apsurdna i u čudnoj suprotnosti Sviličićevoj težnji da Zapadu nabija komplekse umjesto da ih od njega prima. No posebno je znakovita sekvenca u kojoj Ibro i Armin banu na vrata zagrebačkog stana svoje nekadašnje sugrađanke koja ih isprva ne prepozna, a onda ne zna što bi s njima činila. Na prvoj razini, riječ je o autentičnom i vrlo prepoznatljivom prikazu komunikacijske nelagode, međutim daljni tok filma pokazat će da je Sviličić tom sekvencom htio poručiti još nešto. Mlada Bosanka se u Zagrebu naime “pozapadnjačila” pa je stoga izgubila “specifično bosansku” vještinu lake i tople komunikacije, a krunski dokaz njezina priklanjanja hladnom svijetu Zapada jest novac koji je posjetiteljima ponudila na odlasku, ne znajući kako bi drukčije iskupila “gubitak duše”.

Puno očitiji primjer istog jest jarmuschevska scena hotelskog razgovora Ibre i člana filmske ekipe, njemačkog Turčina: svatko priča svoje ne razumijući onog drugog, pri čemu Ibro hvali obitelj, dok je ponjemčeni Turčin odustao od nje. Ili drukčije rečeno - eto što nas čeka ako doista postanemo Zapad. Sama završnica filma nedvosmislena je i beskrajno stereotipna - njemački režiser, potaknut “egzotikom” rata, harmonike i epilepsije, posredstvom svoje ne baš bistre zagrebačke asistentice (Zagreb i Zagrepčani u filmu također su dio kompromitiranog Zapada) pokušava nagovoriti Ibru i Armina da pristanu na snimanje dokumentarnog filma o njima dvojici, no Bosanci odbiju iako su dobili dobru financijsku ponudu. Jer kakvi su da su imaju čast, ponos i dušu, a te stvari nisu na prodaju. Zapad će to morati shvatiti i prihvatiti.
“Armin” je spoj dobrog psihološkog i nepotrebno ideologiziranog filma. Na sreću, psihološki sloj je dominantan pa film ima više plusova nego minusa. Njegov ohlađeni i mjestimično gorki sentimentalizam u završnici postaje jako topao, što će publika voljeti, no prije crowd pleasure finala “Armin” sama sebe ponajprije vidi kao art film, stoga njegov gledateljski uspjeh, koji Ognjen Sviličić smatra najvažnijim, ostaje upitnim.

ARMIN

Armin, hrv.-njem.-bos. drama, 2007.
R: Ognjen Sviličić Gl: Emir Hadžihafizbegović, Amir Omerović, Barbara Prpić, Daria Lorenci

ocjena: 3 (tri) zvjezdice