EDWARD NORTON i Evan Rachel Wood u filmu 'U dolini'Karizmatični Edward Norton afirimirao se na prijelazu iz 1990-ih u 2000-e kao vjerojatno najbolji američki glumac mlađi od 40 godina. Izgledom i karakterom predodređen za uloge ljepuškastih urbanih tipova potisnute autodestruktivnosti, Norton je u samo desetak godina odigrao jednako toliko antologijskih uloga, od kojih tri - neonacista u “Generaciji X/American History X“, anarhista u “Klubu boraca“ i dilera u “25. satu“ - zasigurno spadaju među najbolje viđenje na suvremenom američkom filmu. Inteligentnog, obrazovanog (diplomirao povijest) i ambicioznog Nortona ne zanima samo gluma, pa je tako sudjelovao u prepravcima brojnih filmova u kojima je nastupao a “Generaciju X“ doslovno preoteo iz ruku njezina redatelja Tonyja Kayea. Norton je 2000. otvoreno istupio kao autor, režiravši blago razočaravajuću komediju “Keeping the Faith“, da bi nakon toga njegova redateljska karijera mirovala.

Film “U dolini“ otkriva da Nortonove ambicije nipošto nisu splasnule. Iako potpisan kao glumac i producent, Norton je itekako sudjelovao u osmišljavanju scenarija i montaži filma redatelja Davida Jacobsona, čije prethodno djelce “Dahmer“ - zanimljivu horor dramu o istoimenom serijskom ubojici, možete pronaći u našim videotekama. Priča filma u “U dolini“ zbiva se u San Fernando Valley, omiljenom mjestu radnje brojnih redatelja poput P. T. Andersona, koji je ondje i odrastao, i prati zabranjenu ljubav dvoje marginalaca - 30-ak godina starog Harlana (Edward Norton) i otprilike dvostruko mlađe Tobe (Evan Rachel Wood). Harlan je čudak opsjednut kaubojskom mitologijom, koji se smuca predgrađima i farmama, tragajući za izgubljenim svijetom, a Tobe obična cura iz tipično nestabilne obitelji, sastavljene od agresivnog oca, policajca Wadea (David Morse) i usamljenog brace na pragu puberteta, Lonnieja (Rory Culkin). Harlan šarmom i nekonvencionalnim ponašanjem osvoji Tobe i Lonnieja, ali ne i oca, koji uviđa pomaknutu crtu u njegovu karakteru, sluteći opasnost za obitelj. Zatim se počnu događati problemi, kako likovima, tako i gledateljima. Naime, Jacobsonov film prvih pola sata funkcionira kao vrlo pristojan ljubić sjajnoga dizajna i simpatičnih likova, za koje nas je itekako briga kako će završiti, da bi potom, s prvom jasnijom demonstracijom Harlanova ludila, prerastao u mutno osmišljenu kombinaciju psihološke drame, vesterna i odavanja počasti drugim filmovima, na čelu sa Malickovom “Pustarom“ i Scorseseovim “Taksistom“, kojoj ćemo željeti što brži kraj.

Prema redateljevim riječima, Jacobsonu je glavna namjera bila pokazati što bi se dogodilo kad bi danas neki novi Shane ušetao u život obične, problematične obitelji, te joj ponudio pomoć. Odbacujući mogućnost egzistencije nekog današnjeg Shanea, Jacobson se obračunava s klasičnim vesternom, pokazujući kako romantičarska filozofija živi još jedino u glavama nestabilnih sanjara poput Harlana, koji gube razum, odbačeni od svojih obitelji i pritisnuti civilizacijskim stegama. Redateljev pristup spomenutoj tematici može se, blago rečeno, proglasiti otkrivanjem tople vode, no problem filma nije toliko u njegovim površnim zaključcima koliko u činjenici da ni u čemu, pa ni u njima, Jacobson nije bio dosljedan. Ljubavni antivestern možda i ne bi bio loš da istovremeno ne pokušava biti nova inačica Malickove “Pustare“. A nova inačica “Pustare“ može ne bi bila loša da je redatelj suspregnuo potrebu za pozivanjem na “Taksista“ i vesterne. Uglavnom, Jacobson nije znao što bi s materijalom. Najbolje bi mu bilo da je odbacio sve spomenute izvore i vjerovao vlastitim likovima i priči, ali za takvo što očito nije imao dovoljno samopouzdanja.

Ovako, baveći se tuđim filmskim svjetovima, izgubio se u vlastitom filmu, koji čak u trenutku posjeta glavnoga junaka filmskom setu na kojem se snima vestern prerasta u dramaturški banalnu parodiju.

Šteta, kako zbog isprva zanimljive priče, tako još više zbog Edwarda Nortona, čija je gluma još jednom savršena. Teško se sjetiti glumca kojem je uspjelo odigrati lik neurotične mlade osobe toliko suzdržano i dostojanstveno, bez imalo glumatanja i patetike. Norton, darovita Evan Rachel Wood i siloviti David Morse zaslužili su puno bolji film od Jacobsonova klimavog neovesterna, koji solidnu ocjenu može zahvaliti isključivo njima i efektnom početku.

Jacobsonu i sličnima rado bih uživo postavio jedno pitanje. Zbog čega uvijek oponašaju iste filmove? Američka kinematografija proizvela je stotine klasičnih ostvarenja, ali mlađi autori uvijek citiraju jedne te iste - “Taksista“, “Pustaru“… Da se pozivaju na manje poznate uzore, njihovi filmovi možda ne bi bili bolji, ali bi barem citatnost djelovala malčice originalnije.

TRGOVCI 2
UCD

Nakon duge kreativne krize započete “Dogmom“ a nastavljene filmovima “Jay i Silent Bob uzvraćaju udarac“ i “Djevojka iz Jerseyja“, još uvijek mlađahni scenarist i redatelj Kevin Smith vratio se u pravu formu drugim “Trgovcima“, nastavkom kultnog prvijenca i jedne od najboljih suvremenih američkih komedija. Poput ključnih Smithovih filmova - prvih “Trgovaca“ i “Tražeći Amy“, i ovaj imponira šarmantnom pričicom, savršenim dijalozima, suludim poigravanjem pop kulturom i neodoljivim likovima, s kojima bismo rado proveli mnogo više vremena od skromnih 90-ak minuta. “Dvojka“ je koštala puno više od nevjerojatnih 27.000 dolara teške “jedinice“, ali šalje istu poruku: neobuzdanim kreativcima poput Smitha veliki je novac prije neprijatelj negoli saveznik.

Clerks II, am. komedija, 2006. R: Kevin Smith GL: Brian O'Halloran, Jeff Anderson, Rosario Dawson, Jennifer Schwalbach Smith
FILM: 4
DVD: 2
BANDA S TERENA
BLITZ

Umjesto u drugom “Razbijaču“, koji se također ovih dana pojavio u videotekama, najozbiljniji kandidat za vodećeg hollywoodskog štemera Dwayne “The Rock“ Johnson nastupio je u prosvjetiteljskoj drami “Banda s terena“. Zasnovan na istinitoj priči o savjetniku iz popravnog doma, koji od nepopravljivih i asocijalnih delinkvenata nastoji složiti prijateljsku ekipu i ozbiljnu momčad američkog nogometa, film nekoć ambicioznog Phila Joanoua (“U2: Rattle and Hum“, “Entropija“) krcat je općim mjestima i slabim prizorima, ali nije bez šarma, ponajprije zahvaljujući silovitom početku i vrlo pristojnom nastupu karizmatičnog “The Rocka“. Glumeći idealista koji miroljubivo nastoji popraviti svijet, “The Rock“ je sličniji Michelle Pfeiffer iz “Opasnih misli“ negoli tipu kojeg je Hollywood regrutirao među kečerima.
Gridiron Gang, am. drama, 2006. R: Phil Joanou GL: Dwayne “The Rock“ Johnson, Xzibit, L. Scott Caldwell
FILM: 2 i pol
DVD: 3
KUĆA U 92. ULICI
CONTINENTAL FILM

Snimljen na autentičnim lokacijama, prožet arhivskim snimkama praćenja stvarnih nacista i krcat pravim FBI agentima, krimić “Kuća u 92. ulici“ hollywoodskog veterana Henryja Hathawaya dobro se drži i danas, kad je idealiziranje američke tajne policije, koje je tada odobravao legendarni šef J. E. Hoover, sve samo ne popularno. Iz suvremene perspektive najzanimljiviji je Hathawayev dokumentaristički prosede, zahvaljujući kojem se film o lovu FBI-ja na Hitlerove newyorške špijune gleda bez daha, dok su od crno-bijele dramaturgije najviše profitirali nacisti, čiji su likovi višestruko zanimljiviji od likova agenata koji ih progone. “Kuća u 92. ulici“ je vrlo dobar stari film, ali, kao i većini najboljih Hathawayevih ostvarenja, nešto joj ipak nedostaje da bi je proglasili klasikom.

The House on 92nd Street, am. krimić, 1945. R: Henry Hathaway GL: William Eythe, Lloyd Nolan, Signe Hasso
FILM: 4
DVD: 3