- Kao vaš broker savjetujem vam da bježite iz ovog ukletog, grešnog grada - rekao nam je Broker kada smo se probudili tog tmurnog jutra u Vegasu

Golemog poreznog savjetnika nismo uspjeli pronaći. Doputovao je iz Los Angelesa s namjerom da nam radi društvo i pokaže gdje stanuje samo srce američkog sna. Ali pogubio se negdje usput i čitava ga tri dana nismo vidjeli. Primjetili smo međutim da su njegove torbe, koje je ostavio u predvorju našeg apartmana, naglo iščezle...valjda je u nekom trenu banuo u sobu pa onda opet nestao u nekom svijetu samo njemu poznatom...

Ukrcali smo se u avion i ostavili Vegas iza sebe...mi grešnici, vrijedni da nas preziru i da nas se boje...vrijedni straha i prijezira...ovdje, na Stripu Las Vegasa

Ukrcali smo se u avion i odletjeli prema New Yorku, posljednjoj stanici, posljednjem gradu koji meni, gonzo putopiscu na izmaku snaga daje šansu da ipak nekako pokrijem ovu priču

Odletjeli smo u New York, čaroliju s pogledom na Atlantik. Protutnjali smo Central Parkom, Rockefellerovim centrom, zgradom Ujedinjenih naroda, katedralom Svetog Patricka, Sohom, Little Italy-om, China Townom, Empire State Buildingom, Bloomingdalesom, Ground Zerom, Wall Streetom...čak smo i sjeli u helikopter koji nas je provozao iznad Manhattana....protutnjali smo svim tim mjestima koja te udare snažno posred čela....

Pa počneš ovaj čudasan grad svojatati kao da je tvoj..baš kao što ga svojata svaki japanski turist koji u njemu ispuca dvije role filma...

Ali to je New York

Ovo je grad u kojem se ne smiješ praviti da to nisi vidio

Niti na sekundu

Nemoj žmirkati, ako baš ne moraš...nikada ne znaš što se može dogoditi

I sasvim je jasno da smo pronašli sasvim solidne barove i klubove u kojima smo dočekali newyorške zore...sasvim je jasno da smo pred jutro tumarali Petom Avenijom tražeći gdje li se ono k vragu skrivaju pečenjare bureka i kebaba...

....naravno da jesmo

Ali to nije priča o New Yorku

Posljednjeg dana mojeg putovanja, onog što će se jednog dana zvati 'The-Great-South-East-Asian - American-Tour 2007', u posljednji suton tog mojeg blesavog, i bilo kome osim meni važnog putovanja otišao sam na 'Pier 17', golemi drveni dok s pogledom na brooklinski most...pa sam tamo sjedio neko vrijeme, možda sat ili pet...i promatrao rijeku....jer s vremena na vrijeme svatko od nas naleti na poslijepodne kada mu je sve uzalud, čvrsta pljuska govnu, od početka do kraja...a onda ako znaš što je dobro za tebe, odeš do doka s pogledom na rijeku, smažeš sendvič s maslecem od kikirikija, kupiš kutiju kraljevskog Marlbora, pa mudro pučupaš prstenje s pet ili sedam limenki Budwisera...

Pa sjedneš na klupicu, nikome na putu....gledaš u rijeku...možda čak i malo razmisliš o svemu...

Mislim o ovom gradu koji je veći od mene, struji mi kroz kosti, i golem je, i snažan je, i ne mogu se nikako nositi s njime. Baš nikako. Koliko godina putovanja? Koliki gradovi, svi ti Londoni, Melbourni, Sajgoni, svi ti gradovi koji su se, prije ili kasnije, pod mojim nogama prevarali u pitome gradiće...

Sjedim na klupi, nikome na putu i promatram rijeku... mozda čak malčice i razmišljam o svemu....pa mislim i mislim zašto je New York jači od mene. Ali ne mogu se dosjetiti...muči me to nekako. Čak odlučim svemu stati na kraj, odlučim da se nikada više ovdje neću vratiti...

...a nekako opet znam da hoću.

Tamo negdje u daljini neki čovjek sjedi i udara u gitaru. Pjeva neku staru irsku pjesmu. Ne čujem ga dobro, jeka njegovog glasa teško se probija do mene, ali volim misliti da pjeva o nečemu toliko lijepom i toliko svetom, nečem što može otopiti svo ono željezo s tog brooklinskog mosta što se ljulja ispred mene.

Sjedim na toj klupi, nikome na putu i ljutim se na New York, zato što je toliko moćan i snažan, toliko da se ne mogu nositi s njime...ulazi mi u pluća, diže me u zrak, steže mi grlo i čini mi se da ću eksplodirati...ali onda se sjetim da ne smijem biti ljut...kako da budem ljut kada je ovaj naš maleni planet tako lijepo mjesto...pa se opustim...pustim ga da struji kroz mene...ja, umorni gonzo putopisac koji sjedi na toj klupi, na tom doku, nikome na putu.

Gledam rijeku...pa možda čak i malčice razmišljam o svemu.

Čemu svi ti kilometri?

Čemu sva cesta, svi ti letovi, gradovi, sav taj nered koji ostavljam iza sebe?

Povijest je teško poznavati, zbog svog tog nasljeđenog smeća...ali čak i ako niste sigurni u 'historiju' čini se sasvim razumnim vjerovati da se, s vremena na vrijeme, energija dvojice ili trojice prijatelja može skupiti u energiju, u dugotrajan bljesak koji tog trena nitko ne razumije, i gledajući unatrag, nitko ne može rastumačiti što se to u stvari dogodilo....osim da su oni za sebe stvorili svoju privatnu povijest, ma što god to značilo

Svi ti gradovi i sav taj nered...

Povijest je teško poznavati, ali ja svoju, privatnu povijest poznajem jako dobro...

...a moje središnje sjećanje iz moje privatne povijesti vrti se oko jedne, ili pet, ili možda dvadeset večeri, ili vrlo ranih jutara u kojima napola lud izlazim iz kambodžanskih barova, ruku pod ruku s Doktorom, pa pokušavamo pronaći tuk tuk koji će nas odvesti kući (ali toliko smo smušeni da promašimo sve ulice i završimo u kakvom predgrađu Phnom Penh-a)....ili večeri, ili vrlo ranih jutara u kojima s Brokerom i Turčinom sjedim na floridskoj plaži i promatram izlazeće sunce...

Povijest je teško poznavati, ali moje središnje sjećanje iz moje privatne povijesti vrti se oko jednog ranog jutra u kojem koračam preko visećeg mosta u Luang Prabangu....oko podneva u Sohou, u kojem tumaram Bleecker Streetom sa slušalicama na ušima i velvetima u srcu....

Sjedim sada na toj klupi, na doku broj 17, nikome na putu...

...i mislim čemu svi ti kilometri i letovi, svi ti gradovi i nered koji godinama ostavljam iza sebe...

...možda je sve to nešto i značilo...a možda i nije, onako na duge staze...ali nikakva mješavina riječi, zvukova ili objašnjenja ne može izbrisati taj nevjerojatan osjećaj da ste tamo ZAISTA bili, sa svim tim divnim ljudima....

Možda je sve to nešto i značilo, a možda i nije, onako na duge staze...ali ipak mislim da svi mi tragamo za svojim komadićem mira i spokoja, komadićem za koji smo sigurni da nam pripada...

I svi biramo svoje načine...

...a cesta je moj način...

Sjedim na doku nikome na putu

Torbe su spremne, naš avion polijeće za nekoliko sati. Vraćamo se u Zagreb. U urede, u živote od osam do četiri s omčom oko vrata, omčom napravljenom od rezanaca iz nedjeljene juhe...u gužvu na Slavonskoj aveniji, nervozu oko Črnomerca i onu vječno spuštenu rampu na Vodovodnoj ulici..u problematiku kanalizacijskih poklopaca...

Torbe su spremne, vraćam se u Zagreb i ostavljam sajgonke na dnu ormara..do neke druge prilike...

Čudne uspomene u ovaj mirni suton na ovom doku s pogledom na rijeku, nikome na putu...dok švrljam svoj posljednji report na komadiću papira...

Sa slušalica na mojim ušima trešti Dylan. Sjedim prekriženih nogu i bacam ove čudne misli na papir...otvorim novčanik i izvadim novčanicu dolara, ustvari jednu njenu trećinu...onu koju je Broker tog jutra iskidao na tri dijela, jedan spremio u novčanik a ostatak dao Turčinu i meni.

- Kao vaš broker savjetujem vam da čuvate ove papiriće - rekao je - važno je dalekosežno planirati buduće investicije u ovakva bezglava putovanja

Filmski...veoma filmski za jednog brokera...

Sjedim na klupici, nikome na putu, i žao mi je što moram ustati i krenuti prema aerodromu...ali ipak...na kraju...

Čini mi se da sam ipak nekako uspio pokriti ovu priču...

Ol rajt

Shale, Pier 17, Manhattan, New York

ad 2007

Veliko hvala Zrinki, urednici Extre, iz razloga koji ovdje nije potrebno posebno tumačiti

Hvala Doktoru, Brokeru i Turčinu, ljudima koji su jahali sa mnom....potpuno su različiti ljudi. Jedino im je zajedničko da svaki od njih svu svoju tugu, i svu svoju sreću nosi sam, negdje duboko u sebi, i nikome od njih ne treba nitko drugi da bi bili potpuni ljudi...vizionari, pustolovi...slijede svoje vizije i nije ih briga što pokazuju slike....zato je lijepo putovati s njima...do kraja svijeta i nazad, ako treba...

I hvala Charlieu, koji uvijek putuje sa mnom

Fotogalerija