Pozicija kritičarke

Već i prva knjiga sabranih novinskih kritika Backstage (2002) govorila je o autoričinoj nakani i bezrezervnoj posvećenosti domaćoj proznoj književnoj produkciji, ali naslovom je dala naslutiti kako će ona sve to promatrati ipak iz (sigurne?) pozadine. No, Jagna Pogačnik je od svoje, naizgled bezazlene, tjedne obveze da napiše jednu kritiku za dnevne novine - dakle, negdje iz - kako je to ona osjećala - pozadine, tijekom godina uspjela napraviti "brand" - pa je postalo isprva važno dobiti recenziju s njezinim potpisom, a poslije se nadati i da bude pozitivna. Pisci s opusom znaju kako se počesto dogodi da oštrina kritičarskih pera otupi s godinama te da dugačak popis bibliografskih stavki pobuđuje samilost i blagost u prosudbi. No, što se tiče Jagne Pogačnik, nisu mogli računati na to: postajala je s godinama sve pronicavija, oštrija, zahtjevnija. Pribrojimo li tome žiriranje za poželjnu nagradu, stjecanje prevodilačkog i priređivačkog iskustva u kojem se i nehotice izoštruju kriteriji i relativiziraju dosezi, jasno je kako je svoju poziciju kritičarke iz pera koje se smatra povlasticom dobiti kritiku, gradila na pomnjivom čitanju i poštenom prosuđivanju (prema vlastitoj savjesti - što zvuči kao staromodan, romantičarski koncept koji bi trebao ustuknuti pred ozbiljnom, "objektivnom" znanstvenom aparaturom, ali koji se dugoročno ipak pokazuje pouzdanijim i održivijim od teškokalibarskog diskurza, osobito kad je riječ o novinskoj kritici). S druge strane pak, tjedni ritam može biti i poguban za kritičara pa podlegne raznim napastima i bolestima, ali ona je odoljela i tome, ostajući svježa u izričaju, nezasićena knjigama, temeljita.

Cehovska pravila

No, dakle kao što postolari (da se poslužimo zanimanjem koje ionako izumire i ostat će tek u uzrečicama, ali i s nadom da ista sudbina neće pogoditi književne kritičare i da će opstati barem tu i tamo, a ne samo ironičnom prisjećanju da su to oni koji ne mogu snesti jaje, ali umiju prepoznati kako kokodače kokoš koja je snijela jaje; tja, zapravo nešto slično tome - sami se potrudite dokučiti kako se to doista kaže) međusobno znaju koji fušari u potpunosti, koji samo ulašti naglavke dok je sve ostalo traljavo jedva pokrpao, koji umije zabiti čavlić u potpeticu ali ne i omekšati kožu, koji pedantno odradi od palca do pete cijeli posao… vrijedi i za druge struke. Tako i mi kritičari znamo tko doista čita knjige, tko blefira, tko prelista, tko se izvlači na sporedne teme, tko prepisuje s interneta… Ali cehovska pravila nalažu da se to javnosti odšuti. Koliko god gromoglasno sami tekstovi odavali pristup svojih autora - onome tko za to oko i uho ima. Međutim, eto Jagna Pogačnik ubraja se u one kritičare, sve malobrojnije pa tim dragocjenije, koji doista "by the book" (za)odrađuju svoj kritičarski kruh (od sedam korica). Za razliku od mnogih, Jagna doista PROČITA knjige o kojima piše, ne povodi se za tuđim mišljenjima, prati autorske mijene, ne služi se argumentima iz domene "ad hominem", ne poseže za izvanknjiževnim "udicama" zato što se nema što reći o djelu ili autoru, ne podliježe pomodarijama i konstruiranim halabukama, velikodušno oprašta manje nedostatke na račun vrlina u cjelini, ne oprašta glupost na račun (izmišljene, iskonstruirane) etabliranosti. Uglavnom, Jagni Pogačnik može se vjerovati.

Selo malo

K tome, otvorena je za one koji se tek pojavljuju na književnoj sceni, ne libi se recenzirati prvijence nepoznatih, kao što ne preže ni od zagriza u "tvrdo" štivo uspostavljenih veličina. Zapravo, zamišljam je kao onu koja jedina bez predrasuda i primisli uzima u ruke oknjižena djela anonimusa i s predivnom i onostranom bojazni da će joj promaći kakav suvremeni domaći James Joyce, iščitava sve te stranice svih tih nebrojenih nadobudnika u vječnoj nadi detektiranja budućega vječnoga genija. I to joj uspijeva - jer "sreća prati odvažne". Obje knjige autoričinih sabranih kritika dokaz su tome.

I još - za razliku od mnogih, Jagna Pogačnik ne ustručava se pisati negativne kritike - koja je u našem "malom selu" zamalo uglavnom uvijek shvaćena kao argument "ad hominem" i užasno osobno, kao ono: "što ti imaš protiv mene", a ne kao "oprosti, ali to što si napisao ne da neće ući u povijest književnosti nego bi bilo bolje da nije ni tiskano". Kad ti u ruke dospije mućak, valja jasno i glasno reći da mućak vonja po truleži, te da dobrohotnost ne može spasiti ni pomanjkanje darovitosti, a još manje nezajažljivu pretencioznost. U tom smislu su čitatelji novina tijekom sedam (dugih) godina shvatili da uglavnom mogu vjerovati Jagni Pogačnik. Svoju je kritičarsku reputaciju stekla ustrajnošću, a ne blefom ili "prepisivanjem" zadanih paradigmi. Dok je svoga ironičnoga tona izgradila vlastiti stil.

Životni izbor

Svima koji su skloni prigovaranju i olakom prosuđivanju kako je tu riječ o "pa samo ležiš i čitaš", kažem: hajde, molim vas, pokušajte samo mjesec dana svaki tjedan pregledati sve nove knjige domaćih autora, odaberite jednu koja se čini obećavajućom i pročitajte je od korica do korica te potom pribilježite dojmove nastale čitanjem, zaokružite ih na dvije kartice (kartica = 1.800 znakova u Wordu) teksta kojim ćete samo svojoj susjedi obrazložiti zašto to treba ili ne treba pročitati. Izgleda: ništa lakše od toga, ne mogu vjerovati da me netko za to još i plaća. Međutim, jamčim vam da ništa nije teže od toga (i ne samo zato što ćete se, htjeli ne -htjeli, zateći u reviru neobuzdanog narcizima i samoljublja, nego i zato što nećete uvijek dobiti čak ni ono prešutno odobravanje kolega), da ćete se zasititi za mjesec-dva i da će vas prvi izravan sraz s nekom ustoličenom "veličinom" baciti u duboke ponore depresivnog samopropitivanja i posvemašnje nesigurnosti u vlastitu rasudnu moć. Stoga se taj posao mora voljeti. To je nužan uvjet - ne raditi ga kao nešto usputno i povremeno, nego kao životni izbor.

Dodatna težina

Obje knjige sabranih kritika Jagne Pogačnik, ne samo što su odraz književnih zbivanja, nego predstavljaju dragocjenu građu za buduće istraživače. Novine žive jedan dan, eventualno odjeci ostaju tri, ali knjige ostaju i svjedoče što se i kako čitalo. Dodatnu težinu ovom svesku od stotinjak kritika daje činjenica da obuhvaća iznimno dinamično i autorima kao i poetikama bogato razdoblje suvremene književnosti.