"Terorizam i medicina, Medicinski aspekti biološkog, kemijskog i radiološkog terorizma», naziv je knjige istaknutih izraelskih stručnjaka na polju biološkog, kemijskog i radiološkog ratovanja, Joshue Shemera i Yehoda Shoenfeilda koja se na Ministarstvu domovinske sigurnosti u SAD-u od ukupno dvjestotinjak sličnih priručnika o terorizmu nalazi na drugom mjestu po važnosti.

Na našem tržištu ta se knjiga očekuje sredinom lipnja, a za to je najzaslužniji urednik hrvatskog izdanja, prim.dr. Ivan Prodan, general bojnik, zapovjednik Glavnog stožera saniteta Hrvatske u Domovinskom ratu, koji je danas na čelu Zajednice udruga hrvatskih ratnih veterana.

«Ova knjiga izuzetno je važna kako bi se objasnila uloga medicine u novim prijetnjama koje dolaze od strane bezbroj terorističkih organizacija. Važno je da postoje stručne ekipe ljudi koje se znaju boriti s novim oružjem i znaju reagirati na nove opasnosti; tu ponajprije mislim na biološki rat, prljave bombe, eksplozive s nuklearnim punjenjem, obične eksplozije koje mogu zagaditi velika područja zračenjem i drugo», kazao je Prodan koji tvrdi da su bombaši samoubojice, eksploziv i autobombe, gotovo prošlost, te da su u pripremi druga oružja koje terorističke skupine mogu upotrijebiti za masovno ubijanje, poput primjerice puštanja bakterijskih infekcija, virusa, toskina, gljivica i slično. «Najčešće se govori o pandemijama virusa koje izazivaju unutarnja krvarenja i završe smrću, o zaraznim bolestima koje se prenose zrakom ili u dodiru sa životinjama».

Tako se primjerice nakon napada na Twinse u New Yorku 2001. godine, kao dodatna zastrašivanja Amerikanaca pojavila bakterija antraks ili kako su je budući da se prenosila poštom, nazivali poštanski virus. Nasumce izabrani ljudi od strane terorista, dobivali su kuverte s malo bijelog praha koji je izgledao kao šećer, a čim bi otvorili kuvertu i udahnuli, bili bi zaraženi smrtonosnim bakterijama.

Drugi primjer toksina čiji je identitet otkriven koristila je prije nekoliko desetljeća, u hladnom ratu, uglavnom bugarska obavještajna služba. Jednostavan otrov ricin koji se proizvodi iz ricinusovog ulja, ubija u roku dva dana, a protuotrova nema. Taj bi otrov stavljali u šprice na vrhove kišobrana kojima su zatim boli ljude na cesti usred bijela dana.

Virusa danas ima mnogo, veliki se broj može upotrijebiti u terorističke svrhe za izazivanje svjetskih pandemija. Danas ih posjeduju u strogo kontroliranim laboratorijima Rusija i SAD, a moguće je da ih imaju i teroristi diljem svijeta. Priča s virusima u ratne svrhe počela je tijekom hladnog rata kada su ih Rusi i Amerikanci proizvodili u strogo čuvanim i kontroliranim, tajnim laboratorijima. No, za vrijeme raspadanja bivšeg Sovjetskog saveza (SSSR-a), ta je kontrola bila uvelike smanjena pa su virusi nestajali i počeli se pojavljivati na crnom tržištu u svijetu.

Danas je stoga najveći problem što se ne može sa sigurnošću znati tko ih posjeduje, tko ih proizvodi i tko će ih pustiti u opticaj. A proizvoditi ih, upozorava general, mogu svi bolji biokemijski stručnjaci. «U jednom danu, s pet aviona može se zaraziti cijeli svijet. Virusi, mutiraju, mijenja im se DNA, i za sada nema lijeka, ali su jako osjetljivi i dva, tri dana mogu živjeti na običnoj temperaturi, a zatim nestaju».

Virus ptičje gripe koji je posljednje dvije godine izazvao dosta panike u svijetu, vjerojatno je pušten namjerno, kaže je Prodan. «Prema mom iskustvu i iskustvu mojih kolega, gotovo sam siguran da to iz laboratorija nije izišlo slučajno».

Moderni terorizam danas je sve prisutniji u svijetu i postaje globalna prijetnja od koje se svaka zemlja treba znati zaštiti, točnije imati vlastitu, dobro organiziranu protuterorističku organizaciju. Hrvatska u tome, u usporedbi s drugim evropskim zemljama, tvrdi Prodan, kasni. Iako ima službenu spremnost, policiju i ljude u obavještajnim službama koji istražuju teroristička kretanja, nema kompletne antiterorističke zajednice koju bi okupila stručne ljude za prevenciju i za spremnu, kvalitetnu reakciju ako se aktivira neka skupina i izvrši konvencionalni ili nekonvencionalni napad na području Hrvatske.

U svijetu, a prema tome i Hrvatskoj kao članu antiterorističke koalicije, kaže, najveća opasnost prijeti od terorističke skupine, Al Quaide. S time, kaže Prodan, treba upoznati javnost, posebno medicinare, vatrogasce, obavještajce, policiju i ostale strukture koje bi bile zadužene za takve situacija, a koje bi trebao koordinirati poseban odjel u ministarstvu zdravstva.

Zračne luke u Hrvatskoj su ipak tvrdi Prodan, dobro osigurane, ali morski putovi, obala i luke, ne mogu biti. Ciljevi takvih napada mogu biti prometna infrastruktura, industrija, proizvodnja hrane, vodene rezerve. «Kada ljeti dođe cruzzer s dvije tisuće ljudi, što se može učiniti?», pita se Prodan koji smatra da je važno dobro kontrolirati putovnice. «Bilo bi izvrsno kada bi, kao u Americi mogli kontrolirati putovnice koji imaju čipove s otiskom šarenice».

Prodan inače iskusni vojnik koji je aktivno sudjelovao u nekoliko ratova, a u drugom svjetskom ratu, kao šesnaestogodišnji partizan, bio je obavještajac i vodio specijalne grupe u ratovanju protiv nacista, kaže da Hrvatska može učiti na primjeru Engleske, Španjolske i Italije koje su terorističke napade dočekale spremne, s educiranim, organiziranim i treniranim ljudima.

Velika Britanija je pak radi velikog broja imigranata, oduvijek imala bolju sigurnosnu kontrolu. Italija ima najzanimljiviju protuterorističku ekipu, financijsku policiju, koja prate veliku količinu novca uplaćenih na imena bliskoistočnih stanovnika budući da se terorizam širi elektronskim putem. Pozitivan primjer uspješne borbe protiv terorističkih skupina u Europi je Njemačka. Sedamdesetih godina prolog stoljeća kada su te skupine, poznate kao crvene ćelije, bile aktivne, Nijemci su ih sve uhvatili i osudili na doživotan zatvor. Budući da su se bojali da teroristi ne nađu način da pobjegnu i nastave s svojim aktivnostima, jedne noći su svi teroristi, u tišini, navodno izvršili samoubojstvo. Iako se metoda čini brutalnom činjenica je da se nakon toga Njemačka nije susretala sa sličnim organizacijama.

«U Hrvatskoj pak ne postoji ni zakon po kojem se teroristima može suditi. Vlasti smatraju da u kod nas ne postoji opasnost od terorizma. Zaboravljaju da u susjedstvu imamo Srbiju, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu», ustvrdio je Prodan. Do sada je kod nas uhvaćen samo jedan terorist i to prije desetak godina. Kao odgovor na njegovo hapšenje, u samom centru Rijeke eksplodirao je automobil, prisjeća se general. No, svijet postaje globalan, kretanje ljudi je masovno. Što više ljudi ima na jednom mjestu, veća su šansa za terorističke napade. «Da se dogodi samo jedan napad na autocesti tijekom ljeta u Hrvatskoj, možemo zaboraviti na turizam», kazao je Prodan.

Kod klasičnog rata zna se tko je neprijatelj, postoje međunarodne konvencije koje se trebaju poštovati, na koncu postoji ratni zločin. No, terorizam karakterizira i odsutnost svake humanosti, zaključuje, ne vidiš neprijatelja, a ne postoje moralna ni etnička načela. Često su teroristi ugledni ljudi koji godinama mirno žive, imaju stalan, dobro plaćen posao, obitelj i naoko djeluju sasvim bezopasno.

Inače životna priča generala bojnika Prodana prilično je zanimljiva. O kada je kao šesnaestogodišnjak otišao u partizane, vojni put mu je čini se suđen. U partizane nije otišao iz ideoloških razloga, već zato što ga je društvo tjeralo da izabere stranu: ili da stane uz ustaše, odnosno naciste ili partizane. Budući da su mu nacisti preko noći oteli djevojku koja je bila Židovka te ubili prijatelja iz razreda, mrzio je, kako kaže, Nijemce pa je odluka bila laka. Znao je dobro govoriti njemački, i sve dok ustašama nije postao sumnjiv, a dok ga Nijemci nisu uhvatili, bio je obavještajac u Zagrebu i čak je, priča s nestašnim smiješkom, išao u kino sa zgodnim Nijemicama. Krajem drugog svjetskog rata po zapovijedi otišao je u Beograd gdje je nastavio borbu protiv ostataka četničkih skupina.

U Beogradu se sreo i s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom kojeg je poznavao još iz zagorskih partizana. «Tuđman je oduvijek bio intelektualac i političar. Već tada se preotvoreno zalagao za to da Hrvatska ima svoje jedinice, svoja zapovjedništva, što se srpskim komunistima i četnicima nije sviđalo», kazao je dodajući kako je tada Tuđman imao viziju oslobođenja Hrvatske, ali kao dijela Jugoslavije.

S obzirom da se među Srbima nije ugodno osjećao, a nostalgija za zagrebačkim tramvajima i asfaltom je bila prevelika, vratio se u Zagreb, u školu sa svojim vršnjacima. Završio je medicinski fakultet i specijalizirao kirurgiju, no, a u partiji se nije dugo zadržao. «Politika me nikad nije zanimala, nisam vjerovao u taj sustav. Partija mi je bila sumnjiva zato što su komandanti uvijek govorili da ih mi moramo štiti, a oni se sami nikad nisu bili u prvim redovima na fronti. Mislio sam si: A zakaj vi mene ne bi štitili?».

Sedamdesetih godina, za vrijeme hrvatskog proljeća osjetio je posljedice svoje odluke da izađe iz partije. «Zabranili su mi držati predavanja studentima i mogućnost napredovanja u karijeru. Vjerovali su da sam kao bivši vojnik opasan i da ću se, ako se nešto u zemlji počnu događati promjene, aktivno u to uključiti. I nisu pogriješili», rekao je sa smiješkom. Kako bi zaradio otišao je u Libiju na tri godine gdje je radio kao šef kirurgije te kao organizator nove bolnice koju su financirali vlada i libijski vođa, pukovnik Moamar al Gadafi. Živio je u vili, plaćali su mu auto i stan, a mjesečna plaća iznosila je tri tisuće dolara dok mu je za život, kaže, mjesečno bilo potrebno oko sto dolara. Nakon tog lijepog iskustva, vratio se u Zagreb, ponovo na Rebro gdje je situacija bila bolja.

No, uskoro je krenuo za Kambođu i Tajland gdje je boravio po nekoliko mjeseci godišnje radeći kao kirurg. Odmah iza demokratskih izbora, 1990. godine, uključio se u pripreme za obranu ugrožene Hrvatske. «Osnovao sam štab saniteta Hrvatske i postao pomoćnik ministra policije. Kad je Tuđman iz policije počeo stvarati vojsku i generale, pozvao me da se pridružim».

Uz Tuđmana je kaže, bio sve do rata u Bosni. Tu Tuđmanovu odluku smatrao je pogreškom te ga upozoravao da će Muslimani ako ih se napadane, dobiti pomoć iz zemalja muslimanskog svijeta koji broji preko milijardu ljudi. Iako je nakon rata otišao u mirovinu, i dalje je aktivan. Već godinama vodi veteranski pokret i bori se za prava hrvatskih branitelja. Upravo je zahvaljujući njima i donesen zakon o braniteljima. «Ratni veterani najbolje znaju što znači ubijanje, nasilje, patnja i mržnja. Upravo zato se naš veteranski pokret kao i ostali takvi pokreti u drugim zemljama s kojima smo povezani, bori se za mir u svijetu, zabranu oružja masovnog uništavanja, zabranu upotreba protupješačkih mina, i drugo», zaključio je.

U suradnji s drugim hrvatskim veteranskim udrugama, Svjetskom veteranskom federacijom te stalnom komisijom za europska pitanja, priprema Međunarodnu konferenciju o sigurnosti u jugoistočnoj Europi koja bi se trebala održati u studenom ove godine u Zagrebu.