Nakon pobjede na prošlogodišnjem natječaju izdavačke kuće V.B.Z. i Večernjeg lista za najbolji neobjavljeni roman ''Pravi se da ovo nisi vidio'', najnoviji roman Hrvoja Šalkovića ''Zec na mjesecu'' uvršten je kao prvi naslov u V.B.Z.-ovoj ljetnoj seriji hrvatskih i svjetskih bestselera. Od 20. lipnja, ovaj će se roman naći u prodaji na svim kioscima i knjižarama u Hrvatskoj.

Rođen 1973. u Zagrebu, Šlaković je diplomirao novinarstvo na Političkim znanostima. Neko je vrijeme radio kao sportski novinar, a zatim otišao u London gdje je 2000. završio poslijediplomski studij na Sveučilištu Westminster. U to londonsko vrijeme Šalković je napisao svoje prve priče, koje po povratku u Zagreb objavljuje u vlastitoj ediciji pod naslov ''com.opanci.com.obojci''. Nakon toga piše roman ''Pala karta''.

Među zanimljivim poslovima kojima se u životu bavio, spominje posao anketaar, trgovačkog putnika, vozača relija, novinara, perača tepiha, redara na koncertima, pomoćnog skladištara, vozača dostavnog kamiona. Sada je direktor obiteljske tvrtke, ljevaonice željeza pa si pisanje ne može priuštiti svaki dan. Prošle zime oslobodio je osam vikenda i u 16 dana napisao svoj posljednji roman ''Zec na mjesecu''.

Nacional.hr: Kako biste okarakterizirali roman "Zec na mjesecu" u jednoj rečenici.
-To je priča o jednom gadu, jednom vjenčanju i jednoj šašavoj momačkoj večeri, urbani roman pisan kao filmatura, spoj literature i filmskih kadrova koje nije teško zamisliti.

Nacional.hr: Kako je nastala ideja za radnju romana ''Zec na mjesecu''?
-Ideja se javila u jednoj večeri. Mislim na onu bazičnu priču, o kosturu oko kojeg se zavrti radnja, o likovima. A sve one finese, ona razmišljanja koja čine tkivo romana, to se valjda u mojoj glavi taložilo godinama. Pisao sam o Zagrebu, takvom kakav je, a izgleda da ja taj grad žvačem u sebi desetljećima, i na kraju je sve to isplivalo na površinu. Pisao sam i o muško-ženskim odnosima, a i tu sam, izgleda, poželio neke stvari pustiti iz sebe. Nikada je o ničemu ne razmišljam duže vrijeme. Brz sam na okidaču, na odlukama, na realizaciji. Život je tako prokleto kratak, ako ti kakva ideja padne na pamet, kog vraga imaš čekati. Imaš ideju za posao – zapni, daj sve od sebe, baci se na glavu. Ako imaš ideju za roman ili film, što imaš čekati, sjedni i radi. Imaš pet ideja… ništa zato, piši pet romana odjednom. Uostalom, trebalo bi Woody Allena pitati što misli o tome.

Nacional.hr: Koliko je u njemu autobiografskog sadržaja?
-Naravno da u romanu ima dosta autobiografije, jer ipak je riječ o ljubavnoj priči, a čemu izmišljati neke tuđe sudbine ako iz svojih ladica možeš izvući dovoljno zanimljivog materijala. Samo, čovjek mora biti oprezan u transpoziciji, jer prenositi činjeničnu građu u formu fikcije, nije jednostavno. Ako napraviš uspješnu priču, onda si vješt, a ako doslovno prepričavaš što ti se u životu dogodilo, onda nisi napisao roman, napisao si nešto drugo.

Nacional.hr: Roman je neka vrst ode Zagrebu.
-Glavni junak kroz roman proživljava unutarnju borbu… on ne voli Zagreb, grad u kojem se brzo stari, grad pun kleinburgeraja i dosade. S druge strane, on isti taj zagreb glorificira zbog nekih stvari. Ista je stvar i sa mnom, ne mogu pobjeći od toga… ima dana kada me Zagreb guši, ima dana kada se u njemu osjećam sjajno.

Nacional.hr: Očekujete li da će ''Zec na mjesecu'' postići veći uspjeh od nagrađenog romana ''Pravi se da ovo nisi vidio''?
-Mislim da će ovaj novi roman biti vrlo uspješan, zaista vjerujem u njega. Nisam siguran što će reći kritika, ali publika će ga voljeti i roman će dobro proći na tržištu. Jednostavno, kvalitetnije je napisan, tema je pristupačnija, duhovitiji je i slojevitiji. Sve ovo ne znači da ga volim više od prethodnog romana… volim ih podjednako, svakog na svoj način. Uostalom, 'Pravi se da ovo nisi vidio' sam pisao godinu dana, jer napisati nešto toliko vedro, s toliko duha i energije, to zaista nije lako… zato će mi 'Pravi se…' uvijek biti drag.

Nacional.hr: Odakle ideja za naslov romana "Zec na mjesecu"?
-Postoji jedna priča o zecu kojeg su bogovi zbog njegove nesebične geste, kojom je spasio gladnog starca, odveli na mjesec. Ako se noću zagledate u siluetu punog mjeseca, možete vidjeti obris zeke s ispruženim šapama. A kada ti tu priču u pravom trenutku ispriča netko tko ti je drag, onda ti ne preostaje drugo nego da napišeš roman o tome.

Nacional.hr: Provlači li se kroz roman neka vaša životna poruka ili zaključak?
-Da, ali volim to ostaviti u zraku… čitatelji nisu bedasti, shvatit će što sam želio poručiti.

Nacional.hr: Jeste li u nekom trenutku poželjeli odustati od pisanja romana?
-Apsolutno ne. Ovaj sam roman pisao nevjerojatnom lakoćom. Ustvari, živciralo me što sam imao gužvu u svojoj firmi, pa sam mogao pisati samo vikendima. Mislim da bih ga inače završio za desetak dana. Koliko sam brzo mogao kuckati po tipkovnici, toliko se brzo priča razvijala. Čisti gušt!

Nacional.hr: Koja je razlika između romana "Zec na mjesecu" i vaših prethodnih romana?
-Prethodni su romani bili vezani isključivo za putovanja. S ceste se nisam, i nikada se neću maknuti, ali od tog smjera u književnosti napravio sam odmak. Novi roman, koji već imam u glavi, bit će urbano štivo na tragu post-Tarantizma.

Nacional.hr: Oblikujete li likove iz svojih romana prema stvarnim osobama koje vas okružuju i s kojima se susrećete?
-Naravno. Imam tu sreću da se čitavo desetljeće potucam bijelim svijetom. Na svim tim silnim putovanjima upoznao sam hrpu nevjerojatnih likova, ljudi kakve ne možeš vidjeti niti na televiziji. Razgovaraš s njima, zapamtiš sve te priče, a one kasnije same isplivaju iz tvoje glave kada sjedneš i kreneš pisati. Ne smijem zaboraviti niti ljude s kojima se družim u Zagrebu. Sve su to nevjerojatne individue, ljudi koji energijom ruše zgrade. Ne staviti njihova razmišljanja u roman, to bi bio grijeh.

Nacional.hr: Na koji od svojih romana ste najponosniji? Zašto?
-Svaki mi je jednako drag, na svakog sam ponosan i iza svakog čvrsto stojim. Najprije sam napisao zbirku kratkih priča, i one su mi bitne jer su mi prvi objavljeni radovi. Stvar je bila prilično duhovita, svaku je humoresku pratila ilustracija Dubravka Matakovića i sve je to bilo dosta simpatično. Prvi roman 'Pala karta' drag mi je zbog te izuzetne topline i emotivnosti koju sam uspio utopiti u priču. Onda je na red došao 'Pravi se da ovo nisi vidio'… taj me roman promovirao, na njemu sam stekao ime, i, što nije nebitno, na njemu sam zaradio 100 000 kuna (VBZ nagrada za najbolji roman). Nevjerojatno je vedar i pozitivan, i dan danas dobivam gomilu mailova od ljudi koji tvrde da im je promijenio pogled na život. I na kraju, napisao sam 'Zeca na mjesecu', kojeg volim jer je zaista kvalitetan i zaista duhovit….pisao sam ga po principu 'make them lough, make them cry', i mislim da mi je to pošlo za rukom.

Nacional.hr: Postoje li planovi za ekranizaciju romana?
-Započeo sam pregovore s nekoliko produkcijskih kuća. Roman je napisan na način da već pomalo izgleda kao scenarij. Uopće ne sumnjam da će se jednog dana pretvoriti u izuzetno zabavan film.

Nacional.hr: Osvojili ste VBZ-ovu nagradu za roman godine, ali ipak, dio kritičara vas nije štedio? Da li vas je strah loših recenzija?
-Neka kritičari samo rade svoj posao, nemam ništa protiv njih. Da li me strah? Strah me bilo u Pamploni kada je za mnom jurilo krdo bikova, strah me bilo na startu auto-rally-a, kada lijeva kao iz kabla, znaš da se moraš spustiti niz sljemensku cestu, kroz sve one bukve sa 150 na sat…a igrom slučaja nemaš kišne gume… to zovem srah… a ovo… ovo su sitnice.

Nacional.hr: Ovo bi za vas mogla biti vrlo uspješna godina. Izlazi vam novi roman koji bi mogao postati hitom, afirmirali ste se, pretpostavljam da situacija na poslovnom planu nije loša.
-Još je rano ocijeniti, ali poslovna godina bi mogla biti uspješna, vjerojatno ćemo ostvariti solidnu dobit. Novi roman bi, isto tako, trebao biti uspješan. Ali kada godina prođe, i kada pogledam unazad, prvo čega ću se sjetiti bit će jedna vožnja gliserom, kada sam rijekom Mekong prelazio Vijetnamsko-Kambodžansku granicu, ležao na krovu tog glisera i gledao u nebo. Malo se toga, ustvari, mene tiče… ipak sam ja u nekom sasvim desetom filmu… nije me briga…

Nacional.hr: Kako ste se odlučili za pisanje romana? Je li to nešto što ste oduvijek željeli?
-Koji je to vrag koji te tjera da sjedneš u opskurni sobičak, da pušiš kao lud i lupaš po tipkovnici, zaista nemam pojma. Po nekim teorijama, pisanje je terapija, pisac je pomalo luda individua koja iz sebe pokušava izbaciti luna park koji mu stanuje u glavi. Po drugima, pak, pisanje je čista umjetnost, sjediš, kuckaš a iz tebe izlaze fine ideje. Osobno, ne volim nikakvo mistificiranje čitave priče, za mene su to gluposti. Jednostavno, sjediš i pišeš nešto. Dobro, možda imaš malo bolje ideje od drugih ljudi, možda imaš talent da dobro uobličiš rečenice, ali nije to sada ništa tako posebno. Moj skladištar u firmi vozi viljuškar, to je njegov posao i radi ga dobro. Ja pišem romane, i trudim se to raditi dobro. Obojica se pokušavamo ponašati profesionalno, obojica smo plaćeni za to što radimo. A jesam li to oduvijek želio? Pojma nemam… nisam imao nikakav plan. Jednostavno, sjeo sam i pisao, dobio nagradu za taj roman, afirmirao se, i ispalo je kako je ispalo.

Nacional.hr: Koji su vam najdraži autori?
-Najdraži domaći radovi su mi oni koje rade Jergović, Dežulović, Baretić… a najdraži domaći pisac mi je Simo Mraović, jer to je ljudina i pol. A što se strane literature tiče, oduvijek sam volio Amere… Thompsona, Keseya, Bukowskog, Kerouaca, Selingera…to su pravi dečki. Ne smijem zaboraviti niti stričeka Kapora, kojeg sam svojatao kao domaćeg pisca, sve dok se devedesetih nije odmetnuo u fašiste. To je piščina i pol, svaku od njegovih 14 knjiga pročitao sam po pet puta.

Nacional.hr: Obzirom da volite putovati, sigurno na putovanjim srećete čudne likove. Koja je najčudnija osoba s kojom ste se susreli na putovanju?
-Uh, ma tko bi prebrojao sve te nevjerojatne likove… u New Orleansu sam upoznao jednog klauna iz Kanade. Nevjerojatan lik koji već dva desetljeća luta svijetom, potucajući se od grada do grada izvodeći performanse na ulici. Družili smo se nekoliko tjedana i iz njegove sam glave pohvatao mnoge mudrosti. U vlaku usred australske pustinje upoznao sam ludog Amera koji se vucara svijetom vječito žvačući neke lude gljive. Tih par dana s njim bila su intenzivna i poučna. U Pattyaji na Tajandu upoznao sam Charlia, čovjeka koji mi je na kraju poslužio kao glavni lik romana 'Pravi se da ovo nisi vidio'…kakav je to čovjek…živio je u desetak zemalja, bavio se tunolovom, imao brokersku kuću koja je propala, swingerski klub, poduzeće za izgradnju brodica…ma čudo… možeš misliti kako je to kada s njime, na nekoj terasi cugaš do zore i slušaš njegove priče. A nedavno sam u Vijetnamu, u autobusu što vozi prema sjeveru upoznao nekog Francuza koji je toliko zabavan da me nakon pet sati vožnje bolio trbuh od smijeha… ispalio je dvadeset ili trideset lajni u rangu najbolje hoolywoodske produkcije komedija… Ma svašta naučiš od takvih ljudi. A kada im se predstaviš kao pisac, otvaraju ti se poput cvijeta.
Nacional.hr: Vrijedi li za vas izreka "Svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše"?
-Pa i ne baš. Moja je kuća svugdje gdje su dragi ljudi, što znači u barem 20 gradova po svijetu. Tamo mi je kuća, i tamo mi je lijepo. A Zagreb, to je mjesto u kojem se osjećam ugodno, grad u kojem zarađujem lovu, grad s čijeg aerodroma Pleso često krećem negdje drugdje.

Nacional.hr: Osim u Zagrebu gdje biste voljeli živjeti?
-Tri sam godine živio u Londonu. Taman koliko treba, sve duže od toga bilo bi previše… tko bi više trpio tu kišurinu. U New Yorku sam bio puno puta, ali tamo nikada nisam živio, i zbog toga ću zauvijek žaliti. Volio bih živjeti u Sajgonu, barem godinu dana, to je grad po mojem ukusu. Nije mi mrzak niti Rio, a niti Lisabon.

Nacional.hr: Koje je najljepše iskustvo koje ste doživjeli na svojim putovanjima?
-Vidio sam prizore koje teško možeš zamisliti da uopće postoje… luđačko purpurno sunce koje zalazi za južno kinesko more, spektakularne vrhove Rocky mountinsa, beskrajno dugačke australske i brazilske plaže. Bio sam u glamuroznim klubovima Miamija, New Yorka i San Francisca, nekim opskurnim, ali posebnim kubanskim jazbinama…vidio sam svašta, i ljepotu i gadosti… ali ljude, sve te ljude koje sam upoznao, to mi nitko ne može oduzeti.

Nacional.hr: Kako vidite sebe za 10 godina?
-Kao čovjeka od 43 godine.