«Sad sve ljude gledam s podsmijehom, svi su mi glupi. U zatvoru sam toliko toga naučio. Puno sam bolji psiholog ja ljudima nego oni meni. Nije mi žao vremena provedenog ondje niti žalim za svojim postupcima. Na to gledam isključivo kao na golemo životno iskustvo», kazao je za Nacional.hr dvadesetšestogodišnji Zagrepčanin koji je nedavno nakon dvije godine izdržavanja zatvorske kazne zbog dilanja drogom izišao na slobodu koja mu, kako kaže, nakon rešetaka zatvorskih ćelija daje poseban adrenalin. Iako anonimno, pristao je podijeliti vlastito zatvorsko iskustvo, no naglašava kako stvarnost hrvatskih zatvora ima malo veze s pričama iz američkih serijala o zatvorima.

Odrastajući u siromašnom zagrebačkom kvartu ovaj je mladić, kojeg ćemo za potrebe članaka nazvati Filip, od malena provodio mnogo vremena na ulici družeći se s ljudima mutnih poslova i s divljim vršnjacima koje škola nije zanimala za razliku od tajnovitog, uzbudljivog podzemlja koje im je osim brze i lake zarade obećavalo i filmske avanture. Pretjerana povezanost s raznim ljudima stajala ga je, kaže, i slobode jer, objašnjava, u Remetincu i Glini završio je upravo zbog nečijeg cinkanja, a ne zbog vlastite greške. Ulaska u zatvor nije se, kaže, bojao.

«Tek nakon dva mjeseca u zatvoru postao sam svjestan u kakvoj se situaciji nalazim. Osjećao sam i posljedice, jake bolove u trbuhu zbog kroničnog gastritisa, no liječnici su govorili da je to na psihičkoj bazi i slali su me psihijatru».

U istražnom zatvoru Remetincu gdje je ukupno boravio oko godinu dana osiguranje je, kaže, puno bolje od onog u kaznionici u Glini gdje se u mraku i iza zatvorenih vrata policajci znaju iživljavati na zatvorenicama. «Kada se dogodi neka frka čuvari zatvorenika stave ga u tvz. gumenu sobu. Skinu ga do gola, zavežu mu ruke i noge, upale klimu i tako ga drže tri dana. Ljudima stradaju bubrezi i dobivaju kronične bolesti». On to, tvrdi, nije iskusio na vlastitoj koži. No, u Glini je u samicu proveo preko trideset dana čitajući i kako kaže, uživajući u osami nakon mjeseci provedenih s dvjestotinjak ljudi u istoj prostoriji. «Zatvorili su me u samicu jer sam izazvao pobudu zatvorenika. Jednom smo se zabavljali s jednim Ciganinom koji je jednom čuvaru iz nekog razloga strašno išao na živce. U jednom trenutku čuvar je došao do njega i iz čista mira mu odvalio šamar. Mi samo na to reagirali obavještavanjem referenata. Nakon toga stavili smo čačkalice u sve brave što je čuvare jako nerviralo zato što to moraju popravljati dva, tri sata i spriječeni su šetati se s odjela na odjel». U samici mu je, priča, jednino falio trening jer je inače svaki dan dizao utege. «Imao sam krize, ali nisam htio pružiti zadovoljstvo čuvarima da uživaju u mojoj patnji. Sve je u glavi, kontrolirao sam um i to je bilo jedino rješenje». Neki se, priča, iz samice vraćaju posve izmijenjeni; desetak kila mršaviji, izgubljeni, tihi i sluđeni.

Čuvare dijeli na starije i mlađe. Prvi su pripadnici, kako kaže, komunističkih vremena, tirani lošeg ponašanja koji se prema zatvorenicima ponašaju kao prema životinjama. «Gubi se odavde» i slične fraze njihove su poštapalice. Ovi potonji potpuno su drugačiji. «Mlađi čuvari imaju drugačiji pristup. Vrlo su pristoji i obraćaju nam se s Dobar dan, Izvolite, onako kako treba».

U zatvoru loše prolaze naivni, neiskusni ljudi, cinkaroši, a najgore je pedofilima koje većina zatvorenika ne podnosi i koji trpe verbalna i fizička nasilja. «Cinkere ne voli nitko pa ni čuvari. Oni međutim misle da će ih čuvari štiti ako im odaju kamatare ili onoga tko se beljio, tko je pušio travu i slično. Taj «dogovor» čak i funkcionira kraće vrijeme, no zatim ih čuvari koji su ih štitili sami prodaju za više novaca. U kaznionicama, kaže, ima dosta kamatara koje iskorištavaju tuđu naivnost. «U zatvor dolaze mnogi dečki od dvadesetak godina zbog sitnih prijestupa, neuspješnog pokušaja pljačkanja kioska, krađe kokoši i slično. Budući da su neiskusni počnu se družiti s onim najstarijima u zatvoru, najopasnijima jer misle da će tako nešto naučiti i istovremeno dobiti zaštitu. No, ti stariji koji su ondje već dvadesetak godina, gotovo su svi homoseksualci. Mlađima posuđuju novac i ostale namirnice dok se ovi toliko ne zaduže da moraju plaćati pružanjem seksualnih usluga ili ih stariji siluju na prijevaru. «Onom kog hoće silovat daju tablete nakon kojih zaspi tako duboko da silovanja nije ni svjestan. Tek ujutro ako mu krvari anus shvati što se dogodilo. Ponekad shvati i nakon što ga drugi dan silovatelji počnu zvati primjerice umjesto Martin, Martina ili umjesto Ivan, Ivanka. Silovani nikad ne prijave svoje silovatelje što zbog srama, što zbog toga što nisu ni sigurni tko ih je silovao». No, silovanja, tvrdi Filip, u hrvatskim zatvorima nisu česta i ako si pametan i držiš se podalje od «lošeg društva», neće ti se to dogoditi».

Prema njegovim pričanjima hrvatski zatvori puni su sitnih prijestupnika koji su manja kaznena djela radili zato što nisu imali nikakve perspektive, a ne iz neke velike zlobe i pohlepe. Nerijetko se događa, tvrdi Filip, da policija kako bi se vidjela njihova učinkovitost puni statistiku, siciraju slučaj i uhićenicima pripisuju i djela koja opće nisu počinili. Zato sitni prijestupnici, mahom neobrazovani i siromašni, dobivaju zatvorsku kaznu od nekoliko godina, dok većih kriminalaca u zatvorima gotovo da nema.

Da bi vrijeme provedeno u zatvoru bilo lakše podnijet potrebna je psihička i materijalna pomoć. Ovu drugu vrstu pomoći većina zatvorenika, nema jer je razlog zašto su i završili u zatvoru upravo što nisu mogli doći do novaca. Tu nastaju problemi. Zadužuju se kod zatvorski kamatara i nađu se u situaciji da im daju svoj dio obroka, svoju odjeću i dr. Ponekad se zbog cigarete oralno zadovoljavaju, a sam čin izbliza gleda još desetak zatvorenika koje to zabavlja. «Zbog cigarete bi u zatvoru napravili sve. Isto je s tabletama za smirenje o kojima mnogi postaju ovisni. Jedna tableta u zatvoru košta od deset do dvadeset kuna ovisi o jačini». Njemu na sreću, nije bio potreban novac, jer je imao crnih fondova, a pomagala mu je i djevojka koja je na njega u dvije godine potrošila nekoliko tisuća eura. U zatvoru se zadužuje i zbog prilično omiljene kocke. Dug znaju vraćati i tako što za vlasnike obavljaju sitne poslove, nose im kavu, čiste im robu i drugo.

Od zabave osim stavljanja čačkalica u brave, dobrom se zabavom smatra i bacanje dimnih bombi napravljenih od malih loptica. Kada dođe novi zatvorenik obično ga dočeka tvz. odbor za doček, a članovi odbora na pridošlicu s drugog kata bacaju kantu hladne vode. «U zatvoru je kao u cirkusu. Stalno je neki show. Čim netko padne, kao u malom selu, svi se skupe oko njega i smiju mu se. Stalno je neka zajebancija». A zabavljaju se, prema njegovim pričama, i deseci zatvorenika narkomana i alkoholičara na zatvorskim programima liječenja. Postoji naime, KLO (Klub liječenih ovisnika) i KLA (Klub liječenih alkoholičara). Te dvije skupine od desetak članova nekoliko puta tjedno imaju sastanke na kojima izmjenjuju iskustva i pričaju svoje priče. No, to uopće nisu ozbiljne seanse jer oni tamo ismijavaju jedni druge, likuju nad ostalima, i cijelo vrijeme se zabavljaju.

Iako većina zatvorenika radi u zatvoru, Filip je posao u kuhinji odbio, a čuvarima je svoju odluku obrazložio ovim riječima. «Da sam htio raditi onda ne bi ni bio ovdje».

Za medicinsko osoblje u Glini nema nijednu lijepu riječ. «Jako su škrti, luksuz je dobiti andol, a o antibioticima se može samo sanjati. Jednog zatvorenika nisu pregledali iako je nekoliko dana imao upalu pluća. Drugog pak koji je slomio ruku danima nisu pregledali niti odveli na slikanje. Ljude s epilepsijom stavljaju u samicu. Jedan je bio sa mnom u sobi. Jednu noć sam se probudio, a on je ležao na podu, poplavljen».

Zaključuje da se u zatvoru može promijenit samo onaj kome se loše zatvorske situacije toliko urežu u pamćenje, a ga sam strah od mogućnosti vraćanja, sprječava da ponovi prijestup.

«Neću se baviti više ničim ilegalnim, imam neke planove, zakonski čiste koje namjeravam ostvariti», kazao je Filip koji se posve odvojio od starog kvartovskog društva, i druži se samo s djevojkom bez koje bi zatvor, priznaje, puno teže podnio, i jednog prijatelja.

«Naučio sam veliku lekciju. Kada si na dnu ljudi to neće pomoći, samo će te još više gaziti».