Bizarno zvuči činjenica da guverner centralne banke u svjetskim okvirima neugledne države za uši vuče jednu od deset najmoćnijih financijskih institucija u Europi. Upravo to radi Željko Rohatinski, prvi čovjek Hrvatske narodne banke, kada bavarskoj državnoj banci Bayerische Landesbank ne dopušta da postane vlasnik Hypo banke. Štoviše, traži od njih da se ispričaju uvrijeđenim Hrvatima. Zlopamtilo je taj Rohatinski. Očitao je bukvicu Bavarcima, koji su prije pet godina zbrisali iz Riječke banke, ostavivši je u jeku afere Vladi na grbači, da se sama bakće s mogućim posljedicama. Zato što su tada bili zločesti, poručuje Bavarcima naš monetarni šerif, danas ne mogu u Hrvatsku, pa makar im propao šoping u Koruškoj za koji su spremni istresti 1,6 milijardi eura.

Odbijenica Bayerische Landesbanci Rohatinskom nije prvi takav slučaj. Prije dvije godine drznuo se poručiti belgijskoj banci KBC da ne može kupiti Splitsku banku, koju je tada prodavao austrijski HVB, uz obrazloženje da su Belgijanci suvlasnici Ljubljanske banke. Tada se nitko nije previše uzrujavao.

Ali danas, Rohatinski je podigao takvu prašinu da se čak i bavarski predsjednik vlade Edmund Stoiber, inače Sanaderov dobar prijatelj, počeo prijetiti Europskom unijom i slomom dobrih odnosa Hrvatske i zemlje piva i BMW-a.

Željko Rohatinski postao je guverner Hrvatske narodne banke 2000., dvije godine nakon velike bankarske krize i samo dva mjeseca nakon što se zaposlio u Agrokoru kod Ivice Todorića. Zamijenio je Marka Škreba, koji će u hrvatskoj ekonomskoj povijesti biti upamćen po tome što je 1998. godine hrpu banaka, kako se kasnije pokazalo, od oka proglašavao insolventima i poslao ih u stečaj. Znao je biti i vidovit pa je, kao u slučaju Gradske banke Osijek, prognozirao koja bi banka mogla propasti. Prognoze su se obistinile, no na kraju nije moglo bolje ispasti: desetak banaka je propalo, vlasnici razvlašćeni, država je na sanaciju banaka potrošila milijarde i kasnije ih prodala Talijanima, Austrijancima i Mađarima, naravno za manje novca nego što je na njih potrošila. O nekim bankama, poput Riječke, Dalmatinske, Istarske i Gradske, danas se još samo može čitati u povijesnim udžbenicima.

Tako i treba. Škreb je shvatio da Hrvati ne znaju s bankama pa ih je dao onima koji znaju. Zbog svega što je učinio, Škrebu bi trebalo dati kakav orden, recimo Državnog trolista za osobite zasluge u iznimnim okolnostima u miru. Ako može Vladimiru Zagorcu za doprinos gospodarstvu, zašto ne i Škrebu. Pa čovjek je oćelavio zbog bankarske krize, kako je sam priznao neki dan u Slobodnoj Dalmaciji. Ako ništa drugo, država bi mogla uvesti novo odličje njemu u čast: predlažemo Orden Danice hrvatske s likom Marka Škreba za izniman doprinos financijskoj industriji. Jer, ruku na srce, danas imamo jake i moderne banke, čvrste temelje moćnog hrvatskog gospodarstva. Bankama Hrvati vjeruju i u njima uvijek mogu dobiti kredit kada zaškripi u obiteljskom proračunu, s dobrim kamatama.

Tko zna kako bi bankarska scena izgledala da je, kojim slučajem, na Škrebovu mjestu 1998. sjedio Željko Rohatinski, taj monetarni desničar, kunski nacionalist, koji raznim propisima već godinama gnjavi dobre bankare. Banke su navodno krive za vanjski dug jer uzimaju devize u inozemstvu da bi kreditima financirale hohštapleraj neodgovornih Hrvata. Rohatinski bi želio uvesti reda, malo obuzdati banke, dresirati ih kao pse. Koji mu je vrag!

Zamislite da je te crne 1998. umjesto Škreba na Trgu burze stolovao Željko Rohatinski. Na kredit za automobil danas bi se čekalo godinu dana. U međuvremenu, bankari na šalteru uvjeravali bi nas da nam novi automobil zapravo ne treba, jer da je to nepotreban luksuz te da je novac od kredita bolje potrošiti na kupnju, recimo, tvorničke linije za proizvodnju alatnih strojeva, pa da s metalcima iz Ivanca osnujemo Prvomajski holding. I nešto radimo, umjesto da trošimo na dug. Zamislite takav pasji život.

Srećom, Rohatinski je stigao prekasno. Sve velike banke, osim jedne, već su bile prodane strancima sa savršenim sluhom za hedonističke potrbe Hrvata. Posljednja od njih, Riječka banka, prodana je Bayerische Landesbanci šest mjeseci prije inauguracije Rohatinskog i to si guverner, izgleda, ne može oprostiti. Zakasnio je samo pola godine.

Ipak, sudbina mu je kasnije išla na ruku: nekakav devizni diler u Riječkoj banci zdrobio je 100 milijuna dolara pa su se Bavarci prestrašili i već 2002. vratili propalu Riječku banku hrvatskoj državi. Rohatinski nije spriječio katastrofu iako je za to imao dvije godine vremena. Danas, kada Bayerische Landesbank odbija pustiti u Hrvatsku, kao da ispravlja svoj jedini propust u sedmogodišnjem guvernerskom mandatu.