David Miliband, novi ministar vanjskih poslova, odlučio je protjerati minimalni broj ruskih diplomata da ne naruši odnose Britanije i RusijeKao što se i očekivalo, spor između Britanije i Rusije oko ubojstva bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinenka u studenome u Londonu završio je predvidljivom diplomatskom koreografijom, koja je široj javnosti izgledala vrlo ozbiljno, ali - ako se nešto novo i značajno ne dogodi - neće sama po sebi imati težih posljedica. Doduše, rusko-britanski odnosi danas su lošiji nego prije dvije-tri godine, postoje neki teži sporovi i neugodne diplomatske situacije, ali su obje strane - i prije nego što se sadašnja kriza smirila - pokazale dobru volju da to prebrode.

Znalci diplomatskih uzusa i sadašnjeg stanja tih odnosa zapazili su da su obje strane obazrivo birale poteze kojima će izraziti nezadovoljstvo ponašanjem druge strane, bez suvišnog zaoštravanja. Britanija je morala reagirati na činjenicu da je na njezinu teritoriju ubijen britanski državljanin, što je bivši član ruske tajne službe Litvinenko postao, da je očito da je - zbog njegovih kritika ruskog režima - njegovo ubojstvo bilo politički motivirano, te da postoje čvrste indicije da je Litvinenko žrtva pomno smišljene operacije u kojoj je sudjelovalo više ljudi očito povezanih s ruskim obavještajnim miljeom. Britanski istražitelji identificirali su bivšeg ruskog agenta Andreja Lugovoja kao, najvjerojatnije, izravno odgovornog za londonsko ubojstvo Litvinenka.

Prema nalazima britanske istrage, Litvinenka je ubio njegov moskovski znanac, ruski državljanin Lugovoj, koji je radi toga iz Rusije doputovao u London i potom se vratio u Rusiju. Kad je britanska policija završila istragu, državni tužitelj podigao je protiv Lugovoja optužnicu. Raspisana je međunarodna tjeralica i od Rusa zatraženo izručenje.

Ruska je pak vlast odmah dala do znanja da Lugovoja neće izručiti već i stoga što bi to bilo protuustavno, jer ne smije drugim državama izručivati ruske državljane. Ali ruska je strana energično osporavala i nalaze britanske istrage, a u ruskim medijima tvrdilo se da je Litvinenko žrtva obračuna među ruskim emigrantima, pri čemu se kao posebno sumnjiv spominjao “oligarh“ Boris Berezovski, koji se nakon sukoba s Putinom također sklonio u Londonu, gdje i sad živi. Rusi tvrde da Berezovski kuje urotu protiv Putinova režima, pa su tražili njegovo izručenje, ali su to Britanci odbili.

Nakon što su sada Rusi glatko odbacili britanski zahtjev za izručenjem Lugovoja, novi britanski ministar vanjskih poslova David Miliband suočio se s dvojbom kako na to odgovoriti - prihvatiti obrazloženje ruske odluke, ili pak odgovoriti kakvom protumjerom. Komentari u britanskim novinama slažu se da za britansku vladu ne dolazi u obzir da odgovori protumjerom. Ubojstvo Litvinenka izazvalo je u Britaniji veliko uzbuđenje, a i samo državno tužiteljstvo i vlada to ubojstvo smatraju vrlo ozbiljnim događajem. Ubijen je čovjek koji je - neovisno o svom prethodnom životu - bio britanski državljanin, a nijedna ozbiljna zemlja ne može tek tako prijeći preko ubojstva svog državljanina, i to još takvog za koje sve indicije upućuju na to da je isplanirano u inozemstvu. K tomu, počinjeno je na način koji je mogao ozbiljno ugroziti i brojne druge osobe, britanske građane koji su se kretali prostorima kuda je ubojica nosio radioaktivni polonij kojim je otrovao Litvinenka. Napokon, to ubojstvo počinjeno usred Londona budi utemeljene sumnje da je zločin skupine agenata, možda i formalnih ili neformalnih pripadnika nečije tajne službe.

VLADIMIR PUTIN brzo je reagirao pomirljivom izjavomPoznato je da države, nezadovoljne ponašanjem druge države, među ostalim povlače veleposlanike, ukidaju eventualnu pomoć drugoj zemlji, uvode restrikcije na putovanja njenih državljana. Povlačenje ambasadora bilo bi pretjeran korak, ukidanje pomoći nije moguće jer Britanija ne pruža nikakvu pomoć ekonomski moćnoj Rusiji, a restrikcija putovanja zadire u ekonomsku sferu, koju Britanci nipošto ne žele ometati.

Britanska privreda ima goleme komercijalne interese u Rusiji, Britanija je najveći inozemni investitor u Rusiji, pa je Miliband morao, ako i nastupi kriza u britansko-ruskim odnosima, zaštititi ekonomski sektor. Svakako je nastojao zaštititi i medijsku i kulturnu suradnju, kao i veze u sferi međuvladinih organizacija. Britanski novinski komentatori uvjereni su da će se Miliband ograničiti na diplomatsku protumjeru. Procjenjuju da će britansko nezadovoljstvo ruskim ponašanjem pokazati onako kako se to radilo u doba hladnog rata: vjerojatno će nekoliko ruskih diplomata u Londonu, za koje se pretpostavlja da rade za ruske tajne službe, proglasiti nepoželjnima i protjerati ih iz Britanije. Uzajamna protjerivanja diplomata 50-ih i 60-ih bila su relativno česta, jedanput je Britanija protjerala čak više od stotinu ruskih diplomata Posljednji put obje su strane 1996. uzajamno protjerale po četiri diplomata.

Takvo protjerivanje, procjenjivali su britanski politički analitičari, bilo bi najbolje u ovom trenutku. Britanija bi na simboličkoj razini pokazala nezadovoljstvo, a Rusija bi sigurno odgovorila istom mjerom i protjerala nekolicinu britanskih diplomata. Nakon toga se, vjerojatno, više ništa ne bi dogodilo, a odnosi bi u svemu ostalom ostali isti.

Tako se i dogodilo. Miliband je odlučio protjerati samo četvoricu ruskih diplomata, što je uobičajen broj za minimalno iskazivanje nezadovoljstva. Taj ograničeni potez nipošto se ne može tumačiti kao zaoštravanje odnosa. Rusko ministarstvo vanjskih poslova verbalno je oštro reagiralo, unatoč bojaznima da bi moglo odgovoriti kudikamo oštrije, jer se u jednoj ruskoj službenoj izjavi spominjalo čak 90 britanskih diplomata u Moskvi. Rusi su nekoliko dana razmislili kako će odgovoriti, s dobrim razlogom: htjeli su vidjeti kako će se stvari razvijati na širem diplomatskom poprištu.

Miliband je pokrenuo akciju unutar Europske Unije, u nadi da će sve ostale članice EU podržati njegovu odluku da iz Britanije protjera četvoricu ruskih diplomata. No podršku je dobio samo od Francuske, dok je Njemačka bila suzdržana, kao i Portugal, koji predsjedava Unijom u sadašnjem šestomjesečnom razdoblju.

BORIS BEREZOVSKI, ruski tajkun u dobrovoljnom egzilu u Londonu, s Litvinenkovom udovicom MarinomDruge članice EU Milibandu su predbacivale da je Britanija povukla taj diplomatski potez protiv Rusije, ne konzultiravši se prethodno s njima, a naknadno očekuje da se one solidariziraju s britanskim potezom koji je možda preoštar. Čulo se i da je prerano za ma kakvo određivanje prema britanskom potezu prije nego što se čuje ruski odgovor na britanski potez. Neke od zemalja izrazile su spremnost da se solidariziraju s Britanijom samo ako ruski odgovor bude pretjeran, tj. nerazmjeran.
Britanska vlada poduzela je korake prema dva najvažnija partnera u Uniji, Francuskoj i Njemačkoj, i naišla na različite reakcije. Predstavnica za tisak francuskog ministra vanjskih poslova Bernarda Kouchnera izrazila je njegovu snažnu podršku Milibandovu potezu: “Ubojstvo britanskog državljanina na britanskom teritoriju, i to uporabom tvari koja je ugrožavala živote tisuća drugih ljudi, vrlo je ozbiljna stvar. U skladu s tom ozbiljnošću mi stojimo uz Britaniju u njezinu zahtjevu da se provede pravda. Pozivamo Moskvu da konstruktivno odgovori na zahtjeve britanskog pravosuđa kako bi počinitelji zločina bili izvedeni pred lice pravde i kažnjeni.”

Britanski premijer Gordon Brown tih se dana u Berlinu sastao s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i ponovio britanski stav da “treba poduzeti akciju” kako bi se osiguralo rusko izručenje glavnog osumnjičenika, bivšeg agenta Andreja Lugovoja, ali ona je o tome govorila mlako, dajući tako do znanja da smatra kako je britanska reakcija pretjerana.

Miliband je poduzeo diplomatsku inicijativu i prema Portugalu, koji je trenutačno predsjedavajući Unije, zatraživši da njegova diplomacija osigura konsenzus svih članica EU za izjavu kojom bi Unija podržala Britaniju. No iako je navodno na tome radio, portugalski premijer José Sócrates takav konsenzus za neku odlučnu izjavu dosad nije uspio postići. Ali i sam Portugal prilično je suzdržan prema britanskoj akciji, što se vidi iz izjave portugalskog ministra vanjskih poslova Luísa Amada da je to “bilateralni problem između Britanije i Rusije”. Na kraju je ipak sastavljena mlaka zajednička izjava.

Očito mnoge članice EU smatraju da je bolje biti suzdržan i pričekati, nego odmah podržati Britaniju, prije nego što se slučaj rasplete. Neki su htjeli vidjeti kako će Rusija odgovoriti. Iako se najavljivalo da će Rusija na britansko protjerivanje odgovoriti istoga dana istovjetnom mjerom, protjerujući britanske diplomate, zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Aleksandar Gruškov samo je najavio protumjere, ali nije objavio kakve će one biti. Iz njegove kriptične izjave neki su zaključili da će protumjera biti oštrija od britanske mjere, jer je govorio o mogućnosti protjerivanja bitno većeg broja britanskih diplomata, a dao je do znanja da su moguće i reakcije ekonomske prirode. No u izjavi u ministarstvu vanjskih poslova posebno je upozorio druge zemlje iz EU da paze kako se ponašaju: “Britanija će pozvati na solidarnost Europske Unije. Mi se nadamo da će unutar EU prevladati zdrav razum i da njene članice neće popustiti pred pokušajima da se odnosi između Rusije i EU pretvore u instrument za ostvarivanje unilateralnih ciljeve, koji nemaju ništa zajedničko sa stvarnim partnerskim odnosima EU i Rusije.”

Tu izjavu u Europskoj Uniji neki su pročitali i kao upozorenje da bi se opći odnosi dviju strana mogli pogoršati, bude li Unija zbog slučaja Litvinenko zaoštravala zajednička stajališta članica. To bi moglo pogoditi u prvom redu ekonomske interese EU u cjelini, a posebno pojedinih članica, zbog sve veće ekonomske suradnje i razmjene, koja je vrlo korisna za Uniju, a o kojoj ovisi i opskrba energentima. To se u prvom redu odnosi na Njemačku, koja ima najrazvijenije ekonomske odnose s Rusijom, pa u tom svjetlu treba promatrati i stajalište Angele Merkel.

Vidjevši da od opće europske solidarnosti s Britanijom očito neće biti ništa, nekoliko dana poslije rusko ministarstvo vanjskih poslova dalo je do znanja da je na britanski potez Rusija odgovorila simetričnom protumjerom - protjerivanjem četvorice britanskih diplomata iz Moskve. Ta je odluka u diplomatskim krugovima procijenjena kao jasan znak ruske vlade da ne želi zaoštravati situaciju, ali da želi zadržati čist obraz, pa je uzvratila istom mjerom. Rusija je donijela još jednu mjeru u vezi s izdavanjem viza, koja se može tumačiti na razne načine, pa će njena primjena očito ovisiti o daljnjem razvoju odnosa.

ANGELA MERKEL mlako je govorila o slučaju LitvinenkoRusija je ravnomjernim odgovorom pokazala da ne želi eskalaciju sukoba, očito reagirajući i na novi misteriozni slučaj, o kojem su podaci - očito iz britanskih službenih krugova - dospjeli u britanske medije. U središtu afere Litvinenko od samog početka bio je i odbjegli ruski “oligarh“ Berezovski, nekoć jedan od najmoćnijih ljudi u Rusiji, danas ogorčen Putinov protivnik, koji živi u Londonu i ne krije da je njegov cilj svrgavanje Putina s vlasti. Rusija je stalno britanskoj vlasti upućivala prosvjede zbog njegova djelovanja i optuživala ga da stoji iza Litvinenkova ubojstva. Prije nekoliko dana u britanskoj štampi objavljeno je da je spriječen atentat na Berezovskoga, da je čak uhvaćen čovjek koji ga je trebao ubiti i protjeran otkud je i došao - u Rusiju.

Riječ je o iznimno važnoj informaciji, iz koje proizlazi da se planiralo ubojstvo još jednog ruskog emigranta s britanskim državljanstvom. Ali novinski su komentatori po diskretnom načinu kako je vijest dospjela u javnost i po ponašanju britanske vlasti shvatili da je britanska vlada ruskoj strani htjela pokazati da i sama želi smirivanje situacije. Jer, britanska vlada je mogla, da je htjela, ponovno stvoriti prvorazredni međunarodni skandal, izvesti uhićenog potencijalnog atentatora na sud, napraviti od toga medijsko-diplomatski spektakl, ali sve je završila u tišini. Jesu li novinske tvrdnje o planiranju atentata na Berezovskog točne, teško je provjeriti, ali način tretiranja ovog slučaja rječit je dokaz kako britanska strana ne želi zaoštravanje, te kako želi da to ruska strana vidi.

Da to ruska strana vidi, pokazao je pak sam ruski predsjednik Putin. Čim je ruska vlada protjerala četvoricu britanskih diplomata iz Moskve, dao vrlo benevolentnu i umirujuću izjavu kako vjeruje “da je mini-kriza u rusko-britanskim odnosima prebrođena”, a sličnu je stvar dan poslije rekao i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Ruska strana može umirivati situaciju, jer je bolje prošla, budući da Britanci ni jedan od svojih zahtjeva nisu mogli ostvariti, a svako daljnje zaoštravanje odnosa išlo bi na njenu štetu, jer bi pogodilo važne britanske interese u Rusiji, prvenstveno u privrednoj sferi, a to britanska vlada nipošto ne želi.