'ZEMLJA PLIME', neuspjela bajka nza odrasleNekadašnji “montipajtonovac” Terry Gilliam ove će godine proslaviti 67. rođendan, no kao ni primjerice Luisu Buñuelu, koji je u poznim godinama snimao još luđe filmove od “Andaluzijskog psa”, ni njemu starost nije donijela smirenje. Nezaustavljivi Gilliam još uvijek pokušava realizirati svoju nesretnu inačicu “Don Quijotea”, a vrijeme koje prolazi krati usputnim bizarnim projektima poput “Braće Grimm” i “Zemlje plime”, tjerajući većinu publike i producenata u očaj. Jedini američki član legendarne komičarske skupine još uvijek je spreman hrvati se s braćom Weinstein oko “Braće Grimm” i uvjeriti uglednog engleskog producenta Jeremyja Thomasa da mu povjeri novac za film poput “Zemlje plime”, čija je glavna atrakcija scena u kojoj devetogodišnja djevojčica majci i ocu priprema heroin.

Vjera u vlastite ideale i spremnost da zbog njih mnogo toga stavlja na kocku, vodeći epske bitke s producentima, Gilliamu su davno donijeli kultno sljedbeništvo, no njegov je slučaj zapravo svjetlosnim godinama daleko od klasične priče o neshvaćenom geniju kojeg ubijaju komercijalni okovi. Posve suprotno - Gilliamov je školski primjer za ilustraciju teze kako nekim umjetnicima sloboda više šteti nego koristi. Naime, svoja najbolja tri filma Gilliam je realizirao “neslobodno”, dva za velike studije - “Brazil” i “12 majmuna”, zadržavajući veliku ali ne i apsolutnu kontrolu nad njima, dok je treći film, zbog kojeg zaslužuje epitet velikog redatelja - briljantnu komediju “Monthy Python i Sveti gral” - režirao s Terryjem Jonesom, autorski je dijeleći s ostalim pajtonovcima. Znam da se mnogi neće složiti, no Gilliam je jedan od onih neobuzdanih kreativnih umova koje treba stiskati i kontrolirati, jer su bujnost njihove mašte i skokovitost u razmišljanjima u elementarnom sukobu s osnovnim principima filmske umjetnosti, govorimo li dakako o dugometražnim igranim filmovima. Svima koji su bili na nekom setu ili barem redovito gledaju dodatne priloge sa snimanja velikih filmova, jasno je da je pozicija redatelja nespojiva s romantičarskim predodžbama o prokletim i razbarušenim umjetnicima, a snimanje filmova timski posao koji zahtijeva organiziranog i proračunatog vođu. Gilliam je čovjek lijepih slika i dobrih fora, majstorski komponiranog kadra ili vrhunske sekvence, no svi njegovi filmovi, ne računamo li tri spomenuta antologijska ostvarenja (uredniku obećavam da ću ponovo pogledati “Brazil” i provjeriti tezu da mu vrijeme baš i ne pomaže!), pate od manje ili više izražene nekoherentnosti.
Pritom nije zamjerka to što Gilliam odustaje od klasične naracije. Njegovo, kako sam kaže, apstraktno filmsko razmišljanje posve je legitimno, no on jednostavno nije dovoljno pribran da poveže svoje fantazmagorije u bilo kakvu, pa i apstraktnu cjelinu, kakvu je imao legendarni nadrealist Buñuel u poznim remek-djelima poput “Fantoma slobode” i “Diskretnog šarma buržoazije”.

To potvrđuje i “Zemlja plime”, priča o djevojčici koja se, nakon smrti majke narkomanke, s ocem, također narkomanom, nastani u seoskoj kući, da bi ubrzo ostala sama na svijetu, okružena obezglavljenim lutkama, prepariranim leševima i ludim susjedima. “Zemlju plime” najbolje je okarakterizirao sam Gilliam, kao kombinaciju “Alice u zemlji čudesa” i “Psiha”. Uvjeren kako je nevinost isto što i okrutnost, Gilliam kaže da je želio ispričati priču iz dječje perspektive i natjerati nas da opet budemo klinci. Jedan od poticaja za ekranizaciju kultnog romana Mitcha Cullina dala mu je na snimanju “Braće Grimm” neka Njemica koja je branila djeci čitati bajke jer su okrutne. Zaprepašteni Gilliam smatrao je, naravno, da bajke suptilno i odlično pripremaju djecu za okrutnosti odraslog svijeta, no takav stav nažalost nije uspio pretočiti u suvisao i uspio film. Njegova bajka “Zemlja plime” vizualno je čarobna, no u svakom drugom smislu siromašna, suhoparna i monotona. Dodamo li još i da je prerano ubio očekivano izvrsnog Jeffa Bridgesa, Gilliamu ne bi trebalo ništa opraštati.

Ipak, lijepo je vidjeti da je redatelj “Svetoga grala” i “12 majmuna” još uvijek u igri. Zakonom velikih brojeva, do kraja karijere će sigurno snimiti još pokoji nezaboravan film. Pogotovo ako se umjesto na demokratičnog Thomasa, koji ga je jedva uspio prisiliti da skrati film na ionako predugih 120 minuta, namjeri na nekog novcem opsjednutog producentskog diktatora koji će ga prisiliti da se povremeno sjeti kako žanr u kojem radi nije spot, eksperimentalni film ili reportaža s likovne izložbe nego cjelovečernji igrani film. Ukratko, razbarušenom Gilliamu opet je falio netko tko bi njegovim čarobnim slikama dao narativni, emotivni ili značenjski okvir.

MALA AKEELAHBLITZ
Daroviti američki scenarist i redatelj Doug Atchison debitirao je 1999. provokativnom dramom "Pornograf", a zatim, nakon dugih sedam godina, snimio je svoj sljedeći i posve različit film, obiteljsku dramu "Mala Akeelah". Većinu recentnih obiteljskih drama valja zaobići u što širem luku, no "Mala Akeelah" je prvorazredno dječje-obiteljsko djelce, jedan od vrhunaca žanra posljednjih tko zna koliko godina. Ne zna se što je bolje u "Maloj Akeelah" - neodoljivi likovi, šarmantna pričica o natjecanju djece u slovkanju, iznimni glumci ili suptilno izražena edukativna funkcija, no od svega ipak najdulje ostaje u sjećanju briljantan nastup darovite djevojčice Keke Palmer, kojoj je zajamčena pozicija jedne od najzanimljivijih američkih mladih glumica.
Akeelah and the Bee, am. obit. drama, 2006.
R: Doug Atchison
GL: Keke Palmer, Laurence Fishburne, Angela Bassett, Curtis Armstrong
FILM: 4
DVD: 3

PROVALACONTINENTAL FILM
Nakon nekoliko visokobudžetnih međunarodnih koprodukcija, režiranih prema tuđim romanima i scenarijima, britanski filmaš Anthony Minghella ("Engleski pacijent") napisao je i režirao jedan vlastiti, o dvjema disfunkcionalnim londonskim obiteljima, jednoj engleskoj i jednoj bosanskoj. "Provala" je za nijansu slabija i od razočaravajuće "Studengore", silno ambiciozno no skromno djelce o bračnim problemima i teškom suživotu različitih kultura, papirnatih likova, teatralnih dijaloga i monologa i banalno prezentiranih socijalnih poruka, kojem gledljivost osiguravaju jedino zanimljiva glumačka imena, iako treba pošteno reći da je teško zamisliti hladniji i neprikladniji ljubavni par od Judea Lawa i Juliette Binoche.
Breaking and Entering, brit.-am. drama, 2006.
R: Anthony Minghella
GL: Jude Law, Juliette Binoche, Robin Wright Penn, Martin Freeman
FILM: 2
DVD: 3

DEČKI ZA POVIJESTCONTINENTAL FILM
Dvije godine nakon što je premijerno izveden na londonskim kazališnim daskama, hvaljeni kazališni komad Alana Bennetta "Dečki za povijest", nagrađen s čak šest prestižnih Tonyja, dobio je i filmsku verziju, koju je realizirala originalna kazališna ekipa, predvođena Bennettom i redateljem Nicholasom Hytnerom ("Ludost kralja Georgea", "Predmet obožavanja"). Toliko spominjanje kazališta dalo bi sugerirati da se radi o teatralnom filmu, no riječ je o filmičnoj i itekako simpatičnoj drami o školovanju, odrastanju i sazrijevanju, koja ne donosi bogznašto novoga, no uspjelo varira situacije i obrasce sličnih filmova, imponirajući ponajviše ozbiljnim prikazom školskog miljea i iznimno zanimljivim tretmanom homoseksualnosti.
History Boys, brit. drama, 2006.
R: Nicholas Hytner
GL: Richard Griffiths, Stephen Campbell Moore, Clive Merrison
FILM: 3 i pol
DVD: 2